Sjećanje djece o jednom ocu: Priča o velikom čovjeku Irfanu Mravoviću

Kada je nedavno agencija Patria objavila ispovijest Azema Derviševića nakon 25 godina o sjećanjima na prve, presudne dane odbrane Sarajeva i na operaciju „Pretis“, nije mogao ni naslutiti koliko će se ljudskih sudbina iznova vezati za taj davni herojski čin. Ta je akcija od mnogih prozvana samobilačkom, ali je osigurala presudno oružje za odbranu Sarajeva od oklopnjaka. Nekoliko stotina dobrovoljaca se okupilo u Domu kulture Kobilja Glava. Svi su se razišli smatrajući akciju rizičnom i gotovo samoubilačkom. Ostalo je šezdesetak ljudi koji su te večeri upali u tvornicu Pretis i izvukli značajne količine protivoklopnog oružja i granata. Ključni je bio vod specijalaca MUP-a, te nekoliko grupa dobrovoljaca iz jedinica Dževada Topića i Nusreta Šišića. Vođa operacije je bio Azem Dervišević, zvani Zenga.

Ali, i tih šezdestak ljudi bili bi izgubljeni u prostoru da nije postojao čovjek koji je poznavao ogromni kompleks Pretisa sa fabrikom i brojnim magacinima. Taj čovjek ih je jedini želio voditi u nepoznato.

– Mnogo nam je značila spremnost rezervnog policajaca Irfana Mravovića, koji je radio u Pretisu, da ide sa nama, jer je on znao u kojim magacinima se nalazile ose i minobacačke granate. Većini učesnika ove akcije taj teren je bio potpuno nepoznat, a njegove informacije su nam bile dragocjene, pogotovo one koje se odnose na izgled i okolinu kapije kroz koju smo trebali nasilno proći u unutrašnjost objekta – sjeća se Dervišević.

Irfan Mravović, koji je radio punih 15 godina u Pretisu kao pirotehničar, objasnio im je sve detalje i tako je stvoren plan upada.

To je bilo prvi put da je spomenuto ime Irfana Mravovića kao učesnika u ovoj herojskoj akciji. Prvi put, iako danas nije među živima. On je primjer ljudi koji su davali živote za svoju domovinu i nestajali u mraku nepravednog zaborava.

Njegovo dvoje djece Emir i Mersiha Feto su sretno i sjetno čitali priču o hrabrosti svog oca. Sjećali su se jutra kad je došao sretan nakon velike noći. Mersiha je tada imala sedam, a njen brat Emir pet godina:

– Otac je dao otkaz godinu i po uoči rata. Nije želio da radi u Pretisu, koji se pretvarao u mjesto za naoružavanje samo srpskog naroda – kaže Mersiha.

Azem Dervišević se danas sjeća da je Irfan bio stalno nasmijan i sretan uoči ove akcije. Tih šezdesetak ljudi koji su ostali, svjesni rizika, uglavnom su šutili. Samo je Irfan Mravović odskakao svojim raspoloženjem.

Đilda je počeo sumnjati. Dok su prilazili kapiji, stavio je pištolj na leđa Irfanu: „Bude li izdaje i klopke, tebi je prvi metak“. Ali, Irfan se opet nasmijao, siguran da radi pravu stvar.

Njegov sin Emir pamti kad je govorio o Đildi: „Đilda je za moga oca bio najhrabriji čovjek kojeg je upoznao i da stvari koje je on radio tu noć, nije radio ni Stalone u svojim filmovima o Rambu.“

Mersiha se sjeća da je otac dva-tri dana prije akcije bio dosadan i išao okolo i molio da se krene u Pretis i predlagao da on bude vodič. Kad su javili da se iz Sarajeva spremaju za tu akciju, bio je neizmjerno sretan:

Nije bilo dobrovoljaca vozača, pa je to veče probudio svog zeta Ešu Bucalovića i garantovao mu da će sve biti uredu. Sjećam se da je Ešo govorio: ‘Idemo Irfo, idemo’ i poskočio iz kreveta“.

Ešo je nažalost poginuo.

Nakon zauzimanja teretne kapije manja grupa je ostala osiguravati taj prostor, dok je ostatak boraca na čelu sa Kemalom Ademovićem i sa Azemom ušla u Pretis i prebacila se do magacina. Vodio ih je precizno Irfan. Mersiha se sjeća:

– Bilo je u Pretisu nekih sedam kapija, koliko se sjećam, a on je borce uputio na pravu kapiju.

Emir zaključuje: „Znam da je ohrabrivao učesnike akcije i uvjeravao ih da je taj put siguran i da je pomoćna kapija, koja vodi s Poljina, vjerovatno nezaštićena, pošto se nije koristila često. Išao je sa pretpostavkom da je vojska to previdjela. Ispostavilo se da je bio u pravu.

Emir se sjećao očeve priče: „Uvodio ih je u magacine i pokazivao gdje treba uzimati:  ose, zolje, upaljače, granate. Kad su natovarili počeli su se povlačiti i to je bilo veliko slavlje, jer je akcija završena bez ispaljenog metka. Kad su se se vratili na glavnu kapiju, pored njih su prošli kamioni po još naoružanja. Upozoravao ih je da idu na sporednu, ne na glavnu kapiju, ali su oni kao u transu prošli, ne slušajući nikoga. Malo poslije je stigla dojava da su mnogi od njih poginuli.

„Hvalio je Ademovićeve specijalce i opisivao kako su iskakali iz auta i prevrtali se kao na filmu. Govorio o neviđenoj hrabrosti Zenge, Đilde, Keminih specijalaca“, sjeća se Mersiha.

Kad danas pomislim, nema gdje našeg oca nije bilo. Nije pucao, ali je bio svugdje gdje je trebalo hrabrosti i gdje se moglo pomoći odbrani. U bolnici Jezero je učestvovao u akciji spašavanja medicinske opreme i beba. Sjećao se kako je bebe iz inkubatora vadio i po nekoliko snosio u podrum. ‘Ko drva sam ih slagao u naramak i trčao u podrum, dok su četnici stravično granatirali porodilište’, pričao je Mersihi i Emiru.

Mersiha se sjeća da je otac odlazio na Šumarski fakultet i tamo punio ručne granate: „Biciklom se vozio zbog velike izloženosti snajperima u tom području. Naočale je vezao mojim gumcama za kosu, da mu ne spadaju.“

Tada je govorio svojima da sa njim nešto nije u redu i da će se razboljeti. Radio je sa kancerogenim materijalima, čak i materijalima koji su imali ozbiljne količine zračenja. Kući je dolazio siv u licu i malaksao. „Nemoj to više raditi“, molili su ga. „A ko će ako neću ja“, zapitkivao je više za sebe. Umro je, vjerovatno ubijen tim otrovnim materijama, u 58. godini od karcinoma koji je zahvatio jetru i gušteraču.

– Naš otac je bio hrabar čovjek i patriota – kažu Emir i Mersiha u jedan glas, sa ogromnim ponosom.

Patria/BHDINFODESK

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook