Završena je kontraverzna posjeta Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Bosni i Hercegovini, koju su neki pokušali predstaviti historijskom, a iza nje je ostalo samo gunđanje. Oduševljeno su ga primili Srbi, s podozrenjem Hrvati, sa negodovanjem Bošnjaci i Bosanci. Može on nositi jagnjeće krzno, glumiti nevinašće, pričati bajke i nuditi raj. Za mene, i sve nas koji imamo imalo čorbe u glavi, on je „davno rekao svoje“ i to debelo potkrijepio (ne) djelima.
Bosna i Bošnjaci su uvijek rado primali goste, držali ih kao malo vode na dlanu, častili ih i pružali im ono najvrednije što su imali, čak i onda kada su im donosili neugodnosti . Koštalo je to do sad, jer su neki od njih sve osionije ulazili u bošnjačke avlije, prelazili kućni prag kao svoj i uživali počasno mjesto za sofrom i na bosanskoj sećiji.
Upravo tako je ovih dana u Sarajevu dočekan predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ruka dobrodošlice pružena mu je na crvenom tepihu i ukazane najviše državničke počasti, iako je političko Sarajevo i svaki sarajlija dobro znao ko je taj čovjek, koliko je zla i pakosti njima učinio, koliko patnji, bola i suza iznudio. Znali su da dočekuju četničkog vojvodu, snajperistu sa sarajevskog Jevrejskog groblja, negatora genocida, srpskog visokog političara koji jedno misli, drugo govori a treće radi i istrajno podriva suverenitet i teritorijalni integritet države BiH. Sa jezom i grozotom i nevjericom Bosanci, Bošnjaci i Sarajlije se još uvijek sjećaju Vučićevih prijetnji “da će za jednog Srbina ubiti 100 Bošnjaka“.
Vučiću se nije smjelo dozvoliti da uđe u BiH kao predsjednik Srbije dok Srbija ne prizna agresiju i genocid i ispuni svoje obaveze prema državi i građanima BiH. Dočekan je uz sve počasti i nije se dobro ni ohladio a sa zavjerenikom Ivanićem požurio u neprijateljski brlog u Istočnom Sarajevu, da sa neprijateljima jedinstve BiH uskladi nove poteze već poznate strategije.
Ima li razlike između Vučića sa Jevrejskog groblja i Vučića predsjednika Srbije?
Mnogi Bošnjaci, mnogi Bosanci u BiH, koji prate politička kretanja na Balkanu i trezveno razmišljaju, nakon svega što su doživjeli u toku agresije na BiH, što su doživjeli u postDejtonskom periodu i što doživljavaju i danas, još uvijek ne vide razliku između mladog Aleksandra Vučića iz devedesetih godina prošlog vijeka i ovog koji se danas tako nadmoćno šeta crvenim Sarajevskom tepihom. Nema razlike između Vučića sa Jevrejskog groblja i Vučića predsjednika Srbije. Samo je ovaj drugi zreliji, prefriganiji, sračunatiji. Dok smo zadojeni bratstviom-jedinstvom i multietničkim entuzijazmom 1984. slavodobitno slavili i ispraćali Vučka, nismo bili nimalo svjesni da vuk odrasta u našim njedrima, hrani se našim merhametom i stasa u iskusnog licemjernog političara, koji danas uspješno podilazi Zapadu a slijepo služi Istoku, koristeći oporobanu devizu „cilj opravdava sredstvo“.
Možda zbog toga ili iz urođene naivnosti diplomatija države BiH nije kontraverznom gostu rekla ni jednu riječ o onom što mu je trebalo davno reći i stalno ponavljati, već mu kao dragom gostu ukazala sve počasti koje se ukazuju najpoželjnijim.
U kojoj mjeri je upitna konstitutivnost naroda u BiH?
I dok Srbi i Hrvati iz BiH, ili njihova ogromna većina, uporno tvrde i naglašavaju da je Srbija odnosno Hrvatska njihova matična država, Bošnjaci koji čine natpolovično stanovništvo BiH, a uživaju samo trećinu teritorija i participiraju u vlasti jedva jednom trećinom, i dalje žive na marginama, između hrvatskog i srpskog bloka, kao između čekića i naokovanja, nevoljni ili nemoćni da se izbore za svoj status. Zaista je krajnje vrijeme da Bošnjaci zaustave nacionalističku euforiju koju uz pomoć Srbije i Hrvatske šire nacionalisti i separisti. Oni to mogu. Kec iz rukava, u toj neravnopravnoj igri, mogao bi biti zahtjev da se ukine neustavna odredba o konstitutivnosti naroda, preuzeta iz socijalističkog ustava SFRJ.
Evropska unija, kojoj i BiH teži, zasnovana je na principima građanske i liberalne demokratije i ni jedna zemlja EU u svom ustavu nema pravnog pricipa o konstitutivnosti naroda, jer su takvi principi u suprotnosti sa građanskim društvom. O tome agumentovano govori Prof. Dejan Jović, naglašavajući da je “konstitutivnost naroda socijalistička zaostavština“. A gubljenjem stausa konstitutivnog naroda, Hrvati i Srbi bi u BiH postali manjina, što bi i bilo ispravno ako ne žele BiH prihvatiti kao svoju domovinu, već je podređuju Hrvatskoj odnosno Srbiji. Ali velika većina Bošnjaka nikad ne bi izabrala rješenje kojim se drugi narodi dovode u neravnopravan i podređen položaj, i to je do sada pokazano više puta.
Prijateljstvo sa Srbijom
„BiH u Srbiji ima pravog i iskrenog prijatelja”, bile su jedne od prvih riječi Aleksandra Vučića, po dolasku u dvodnevnu posjetu Bosni i Hercegovini. Takav istup ma koliko bio manipulatorski, dobro je prošao u BiH, a imao odjeka u EU. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović bio je zadivljen sa njim, njegovom slatkorječivošću začinjenom šarmom, dočekao ga kao dobrotvora i anđela. A kako i ne bi, kad Predsjednik Predsjedništva BiH, kao zakleti prijatelj BiH, koji ga je u Sarajevu dočekao i bio mu domaćin, državi Bosni i Hercegovini želi ono isto što i Aleksandar Vučić.
Upadljiv je još jedan biser Vučićeva licermjerja, koji u Evropi ima još bolju prođu , “Ne moramo zaboraviti prošlost- koncentrišimo se na budućnost! “. Iako Vučić nije Srbija, ipak je prvi čovjek Srbije, i ono što on govori i radi, to bi trebala biti Srbija.
Vučić zamazije oči bh političarima i liderima EU, priča priču o saradnji, a na širem političkom i ekonomskom planu aktivnije nego do sad nastavlja raditi na spajanju Rs sa Srbijom. I put od Beograda do Sarajeva, sa mostovima na Drini, je u službi tog koncepta.
Ako bi o Vučiću sudili po riječima, trebalo bi ga predložiti za Nobelovu nagradu za mir, ali se i o političarima, pa i Vučiću, danas ne sudi po riječima već po djelima, a Vučićeva djela su, kada je u pitanju odnos prema BiH, za svaku osudu.
Srbiji i Vučiću je pri ovoj posjeti najvažnije bilo da se ne govori o ratu i ratnom nasljeđu, da se ne spominju agresija, etničko čišćenje i genocid. On žuri u budućnost, ne radi blagostanja koje budućnost nudi, već da on i njegova Srbija izbjegnu odgovornost za ono što su on i njegovi istomišljenici i braća po oružju počinili Bosni i Bošnjacima.
Nije nepoznato u BiH i svijetu da se ni u Srbiji ni u Hrvatskoj za počinjene zločine nad Bošnjacima nimalo ne kaju, već se time ponose. To najuvjerljivije svjedoče medalje, kolajne , priznanja data koljačima i spomenci podignuti počiniocima najtežih zločina i zločina genocida, dok se na drugoj strani bošnjačkim žrtvama onemogućava podizanje spomen obilježja žrtvama genocida na njihovoj zemlji.
Vučić se nije zaustavio u svom antibošnjačkom djelovanju
U svom neprijateljskom djelovanju protiv BiH iz vremena agresije, započetom kao snajperista na Jevrejskom groblju, Vučić se nije zaustavio ni do danas. Nasuprot svom deklarativnom izjašnjavanju, načinio je i čini radnje koje su u suprotnosti od njegovih obećanja. Neprestano podriva suverenitet BiH, snaži Rs a slabi BiH. Potstiče atmosferu antibošnjaštva, kako bi se u javnosti učvrstilo uvjerenje da Srbi ne mogu sa Bošnjacima živjeti, pa treba da se izdvoje i da im to svijet odobri.
Mi u BiH moramo imati u vidu i nikad ne smijemo zaboraviti, da nam se u prijateljstvo kune čovjek koji je četnički vojvoda, čovjek koji je bio aktivan učlesnik agresije na BiH, pucao po Jevrejskom groblju, prijetio odmazdom sa 100 Bošnjačkih glava za jednu srpsku. Taj isti čovjek , sada predsjednik Srbije, nije nikad priznao da je Srbija pomagala agresiju, nije priznao genocid nad Bošnjacima iako je kao takav presuđen od Međunarodnog suda pravde, već je kao premijer Srbije spriječio usvajanje Deklaracije o Srebreničkom genocidu u Savjetu bezbjednosti UN. Taj isti Vučić konstantno podržava separatističke težnje Dodika u Rs. Plod takve podrške je i Deklaracija o očuvanju identiteta srpskog naroda, spasavanju Srba i spasavanju srpskog jezika i kulture, koja nije ništa drugo do dopunjeno izdanje Garaševinovog Načertanija i neka vrsta dopune Sporazumu o specijalnim i paralelnim vezama.
BiH političari su bili dužni prilikom dogovaranja Vučićeve posjete nametnuti teme iz nesređenog ratnog i poratnog nasljeđa, koje najviše smetaju obnovi odnosa sa Srbijom, ali su i ovaj put nasjeli strategiji Srbije, koju prije svega interesuju neke ključne granične tačke i premoštenje Drine, radi čvršćih veza sa Rs.
Udruženi poduhvat Srbije Hrvatske
A govoriti o atakovanju iz Srbije na BiH, a ne pomenuti sistematsku kampanju i pritisak iz Hrvatske, koji se uspješno nastavlja preko Plenkovića i Kitarovičke, koji nam imputiraju islamski terorizam i bh predstavljaju Evropi i svijetu kao bazu islamskog terora, bilo bi jednostrano, naivno i nepotpuno. I jedni i drugi nastoje Bošnjake predstaviti kao terorističku opasnost i u svijetu potstaći atmosferu antibošnjaštva, kako bi dobili osnov i opravdanje za secesiju i izdvajanje.
Svih zadnjih pet šest godina, od zadnje posjete Borisa Tadića BiH, iz Srbije se vrši sistematski pritisak i preko Rs provodi kampanja kojom se na međunarodnom planu nastoji kompromitovati država BiH a oživotvoriti državotvorna funkcija Rs.
A koliko se bahato ponašaju hrvatski i srpski političari prema BiH i bošnjačkim predstavnicima, pokazuje i najnovija posjeta Andreja Plenkovkića, u kojoj je državne vlasti podredio i bh političare ponizio, nadređujući im Čovića. Ali od naših političara ni na to nema primjedbi niti adekvatnog odgovora.
Posjet Aleksandra Vučića BiH, ma koliko vješto maskiram slatkorječivim porukama o prijateljstvu, nije ništa drugo do nastavak agresije, sa ciljem da se u miru ostvare neostvareni ratni ciljevi, koji u konačnici treba da rezultiraju pripajanjem okupiranog teritorija BiH Srbiji, kada se, kako to neki analitičari predviđaju, na međunarodnoj sceni “poslože kockice mozaika“.
Na provokacije i izazove Iz Srbije i Hrvatske BiH nema pravog odgovora
Na sve provokacije i izazove, koji dolaze iz susjedstva, BiH nema pravovremeni niti pravi odgovor. Nema ga, jer svaka glava troglavog Predsjedništva BiH gleda na svoju stranu. Isto se dešava i sa provokacijama, napadima, i udarima na njen suverenitret.
Predugo se šutjelo i šuti na udare, koji paralelno stižu iz Srbije i Hrvatske. U poravilu se ne odgovara na provokacije i izazove ili su odgovori u pravilu mlaki, pomirljivi i zakašnjeli. Ohrabreni šutnjom neprijatelji idu sve dalje. Državu BiH predstavljaju neodrživom, imputiraju nam islamski terorizam i pokušavaju BiH predstaviti kao bazu terorizma, a to u dobroj mjeri i uspjevaju.
Ni Vučiću nije dat odgovor, koji mu je trebalo dati. Umjesto otvorenih zahtjeva i ukora Vućić i njegova Srbija ohrabreni su da bez imalo rizika mogu nastaviti rovariti i kopati po Bosni i Hercegovini kao po svojoj babovini.
I pored toga, BiH u daljem razvojnom putu ostaje i istrajava na svom poznatom kursu tolerancije, jer to je pravi odgovor na sve, mada i granice tolerancije imaju svoju granicu.
Naravno, Bosna i Hercegovina želi dobre prijateljske odnose, aktivnu privrednu i svaku drugu saradnju sa svojim susjedima, ali samo na ravnopravnoj osnovi i sa iskrenim prijateljima. BiH nikad nije za zavišću i pohlepom gledala preko svojih granica, a strpljivo trpila i danas trpi i podnosi spletke i prijetnje ne samo jednog , već dva Trojanska konja, sa stalnom posadom. I pored svega što joj je činjeno i što joj se čini iz BiH se nikad nisu svetili za zlo koje im je naneseno, i to se nikada ne smije zaboraviti.
Burlington, 12. Septembra 2017. Zijad Bećirević
