Predstavljamo: Dr. Alma Kulenović priznati stručnjak za liječenje dijabetisa u Francuskoj

Priča o dr. Almi Kulenović, jednoj od rijetkih liječnica iz BH koja je uspjela ući u red francuskih ljekara, istovremeno je i priča svih građana BiH suočenih sa edukativnim sistemima različitih zemalja. ​Priča o bezbrojnim bh. izbjeglicama koje su napustile dom, karijeru i došle u svijet sa bogatim intelektualnim prtljagom, koje evropske ni zemlje drugih kontinenata nisu priznavale. Istovremeno, to je priča o našim vrijednim i sposobnim kadrovima koji su usprkos takvim mjerilima uspjeli naći svoje mjesto u tom svijetu i uz mukotrpan rad postati priznati stručnjaci.

Ne treba zaboraviti činjenicu da je Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje bivše Jugoslavije, dala svijetu na hiljade stručnjaka. Besplatno! Francuska je primila 12.000 izbjeglica iz BiH i uglavnom diplomiranih kadrova a da gotovo nijedna univerzitetska diploma nije bila priznata. Ljekari su često radili kao obični bolničari, arhitekti kao tehnički crtači ili tehničari, pravnici, novinari i profesori odmah su mogli zaboraviti ono što su bili, za šta su se školovali.

Dr. magistar medicine Alma Kulenović, rođena Lihić, živi u Francuskoj od 1990. godine. Njena priča nije tipična izbjeglička, jer je došla  prije rata na jednogodišnju  postspecijalističku stipendiju francuske vlade, ali je na neki način i postala. Rođena je Tuzlanka, gdje je išla u osnovnu školu, a zatim većinu školovanja završila u Sarajevu, ali ne krije veliku ljubav prema Tuzli. Naprotiv!

Upravo je, na francuskom jeziku, izdala “Priručnik za liječenje komplikacija prouzrokovanih dijabetesom: posebno liječenje rana, dijabetičkog stopala i amputacija prouzrokovanih dijabetesom”, kao sintezu vlastitog iskustva rada sa bolesnicima i različite tehnike liječenja tih rana, u bolnici u kojoj radi radi već 25 godina.

Bolnica u kojoj je zaposlena Villiers St. Denis nalazi se stotinjak kilometara od Pariza i nekad je bila čuveni sanatorijum za plućne bolesti, s obzirom na okolinu, šumu i ostale prirodne pogodnosti neophodne za liječenje. Alma Kulenović je šef odjela za vaskularne bolesti i komplikacije uzrokovane šećernom bolesti.

Trnovit put


Kao mladi ljekar, asistent na Institutu za fiziologiju i biohemiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu 1982. godine, gdje je počela karijeru u 23. godini, jer je kao izvrstan student zadržana na fakultetu, nije zamišljala da će kraj karijere doživjeti u Francuskoj. Ali, životni putevi su vrlo često nepredvidivi… i rat će i njenu sudbinu vezati za Francusku.

– Devedesetih godina Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) se transformira, dograđuje, razvijaju se medicinske grane, zapravo, grade se zgrade i nova odjeljenja savremenih hirurških i internističkih disciplina, dviju najvažnijih oblasti u medicini. Ideja je bila da se naši ljekari pošalju na usavršavanje u Evropu ili u Ameriku, kako bi poslije primjenjivali znanja i tehnike u našoj bolnici. Ideja je potekla od dekana prof. dr. Macanovića, koji je i tadašnji ministar zdravstva u BiH. Tako su mnogi iz moje generacije otišli na postspecijalistički studij, da usavrše i primijene nove tehnike u različitim oblastima medicine i hirurgije  u našem Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.  Mi smo bili ustvari ta prva generacija, da kažem, nadogradnje našeg medicinskog sistema. Bilo je predviđeno da ostanemo godinu. Tako sam s puno entuzijazma stigla u Pariz, tačnije počela raditi u bolnici Tenon. I Francuska se tada otvarala prema istočnim zemljama. Radila sam na vrlo interesantnom projektu u laboratoriji za nefrologiju, u namjeri da nastavim doktorat iz oblasti nefrologije i imunologije, po povratku u Sarajevo. I, naravno, istovremeno učila francuski jezik. A onda je ubrzo počeo rat… koji smo, naravno, svi dočekali s užasnim strepnjama, strahom za porodice koje su ostale. U Francusku sam stigla čak i bez diplome, jer mi nije trebala, nisam ni pomislila da ostanem, kaže na početku priče Alma Kulenović.

A da li su naše diplome bile priznate u Francuskoj?

– Kad je moj postspecijalistički studij završen, nastala je prava borba za priznavanje statusa ljekara…
Naime, Francuska nije uopšte priznavala naše univerzitetske diplome jer su način kao i dužina trajanja studija medicine drugačiji. Prema našem sistemu, bilo je pet obaveznih godina na fakultetu,  položeni svi ispiti i godina staža sa državnim ispitom, kojim se postajao ljekar opšte prakse, a onda nakon dvije godine prakse sticalo se pravo na specijalizaciju. Ona je trajala od 3 do 5 godina. U Francuskoj je staž uključen u zajednički studij od 6 godina, a nakon toga se polaže državni konkurs i prema rangu se dodjeljuje i izbor specijalizacije, odjeljenje i bolnica. Poslije završene specijalizacije koja traje još 2,5 godina za opštu medicinu (do 5 godina za internu medicinu i hiruške grane) ulazi se u Red ljekara, čime se definitivno prizna status ljekara. Potom dobijate svoj broj i možete raditi samostalno. Ući u Red ljekara Francuske je jedan dug i mukotrpan posao, jer je unaprijed potrebno nostrificirati diplome ljekara opšte prakse, imati posao i istovremeno stalnu boravišnu kartu i francusko državljanstvo. A da ne govorimo o znanju i usavršavanju jezika, na koji su Francuzi jako osjetljivi. Ja sam dobila posao ljekara u bolnici Villiers St. Denis, ali faktički moj status ljekara nije bio odmah priznat, iako sam već bila internista, te sam ponovo polagala ispite iz šeste godine studija, po francuskom sistemu, a da bi validirala  opštu medicinu, završila sam specijalizacije iz vaskularnih bolesti i kardiologije. Srećom, 1996. po zakonu poznate ministrice Simone Veil, predsjednice Evropskog Parlamenta, data je mogućnost regulisanja statusa “stranih” ljekara u Francuskoj, kojih je bilo na hiljade, uglavnom iz frankofonskih zemalja, a Francuska je to učinila među posljednjim u odnosu na ostale evropske zemlje. Tako da sam uspjela ući u Red francuskih ljekara 1999. godine i validirati svoju specijalizaciju iz interne medicine godinu kasnije. Tu priča i ne završava, jer su uslijedile i duge godine usavršavanja drugih disciplina, kao što su fizijatrija, podologija i posebna specijalizacija iz izrade i primjene različitih ortopedskih pomagala (proteza, orteza, ortopedskih cipela i  uložaka kod  različitih bolesti,  komplikacija i posljedica  dijabetesa) i jer su one vezane za odjel na kojem radim, a to su vaskularne bolesti i posljedice dijabetesa.

Iskustva su, naravno, različita?

– Naša medicina se razlikovala u ekonomskim i tehnološkim mogućnostima, jer francusko zdravstvo je bilo mnogo bogatije, bilo je više ljekara, specijalizanata, posebno stranih ljekara iz frankofonskih zemalja, više bolnica, oprema je bila dostupna i savremena, više je imala paramedicinskog osoblja, ali je sistem finansiranja i usluga bio i ostao socijalistički i dosta sličan našem starojugoslovenskom. Socijalno osiguranje, finansiranje zdravlja cijele populacije je dijelom finansirano od vlade, a većim dijelom izdvajanjima od plata svih zaposlenih, nastalo je u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata i Francuzi su na njega ponosni. Tako se pokriva najveći dio troškova liječenja bolesnika i mada danas postoji i dodatno obavezno osiguranje koje plaćaju svi građani, a pored državne prakse u državnim bolnicama, postoji i privatna praksa, sistem je uvijek vezan za socijalno osiguranje. Naravno da su uslovi rada francuskih ljekara bili mnogo povoljniji. Učenje, usavršavanje i razvoj su zaista dostupni i stimulišu mlade ljude da uče i rade. Međutim, i naši ljekari su vrlo dobri stručnjaci, požrtvovani i odani profesiji. U Francuskoj je također velika požrtvovanost za pacijenta, bez obzira na njegovu starosnu dob, borba za pacijenta je apsolutna.
U bogatim državama, i u sistemu kakav je francuski, sve ide brže, medicina napreduje, recimo od 1992. godine razvoj vaskularne medicine i hirurgije, oni su već tad ugrađivali stentove u arterije, a i vršili transplantacije organa, srca, pluća, bubrega, pankreasa itd. 

Priručnik koji ste upravo napravili na francuskom je plod dugogodišnjeg iskustva rada na liječenju posljedica dijabetesa. Da li je to na neki način potreba da na kraju karijere ostane nešto zapisano o Vašem radu?

– Da, postoji potreba da ostane i nešto zapisano, iza nas, ali prije svega to je potreba da se generacijama koje će doći poslije nas, cijelom timu ljekara, specijaliziranih medicinskih sestara, fizioterapeuta, pa i samim bolesnicima pomogne u ovoj teškoj bolesti i da se prezentiraju pozitivni rezultati dobiveni znanjem, radom i trudom cijele jedne ekipe. Teško je ući u detalje, ali ponekad su komplikacije dijabetesa ili rane tako teške, da mislimo da im nema spasa, a ima. To je ujedno i knjiga – priručnik, istovremeno i naučna i vrlo praktična, pristupačna, sa mnoštvom slika, iz svakodnevne prakse pisana jednostavnim jezikom, odražava timski rad, i služi u liječenju kao i prevenciji komplikacija šećerne bolesti, poznate kao svjetske epidemije, koja je zahvatila sve kontinente i slojeve društva. Nadam se da ću je prevesti iduće godine i na naš, bosanski jezik.
Da bi se u jednom ovakvom svijetu moglo naći mjesta za rad i život, morate biti i bolji, vredniji, ali to vas uvijek i motiviše i gura naprijed. Naravno, ima tu i profesionalne etike i ljubavi prema poslu i pozivu, kao i želje da se dokažemo i predstavimo  u najboljem svjetlu iz zemlje iz koje dolazimo.

Šta je bilo sa famoznom generacijom tih devedesetih godina, gdje su sada?

– Neki su se vratili u Bosnu i Hercegovinu, tamo radili, a onda ponovo otišli, kao i mnogi drugi iz moje generacije u USA, Kanadu, Australiju i druge evropske zemlje. Mnogi su i ostali, preživjeli i radili u toku rata i sada rade u BiH, a i drugim republikama bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije, sa mnogima sam uspostavila kontakt, pa se dopisujem, a i viđam, što me posebno raduje i uvijek oduševi kada se sretnemo. Životne okolnosti su tako učinile da smo raspršeni svuda po svijetu. Činjenica je da je za priznanje za naše ljekarske diplome trebalo dosta truda, volje, rada i učenja i nije bilo lako, ali dosta moje generacije je to uradilo. 

Almu poznaje velika većina bh. dijaspore, ona im dođe kao lični ljekar. Uvijek je spremna da pomogne i da na bosanskom jeziku objasni našim ljudima šta ih muči, jer svaka muka najbolje se iskaže na maternjem jeziku. I njen muž , dr. Adnan Kulenović, ljekar u Hitnoj pomoći u istom mjestu, također je obljubljen u bh. dijaspori, a i njihovo dvoje djece, kćerka Aida, advokat koja živi u Luxembourgu, i sin Nadan, elektroinžinjer u Parizu.

​Svake godine dolaze u Bosnu, gdje još imaju familiju i prijatelje i gdje se bogate toplinom zavičaja. 

 Piše: Zdenka Brajković, Moja BiH/ BHDINFODESK

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook