Claire Noone: Amerikanka uvozi i prodaje bosanske priglavke u SAD

Užasne scene agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu koje je gledala na TV-u kao dijete, za cijeli život promijenit će Amerikanku Claire Noone (30) iz Colorada.

Gledajući patnje bosanskih civila i svih scena užasa rata, Claire će se zainteresirati za Bosnu i Hercegovinu ali i za ljudska prava.

Danas, ova Amerikanka pomaže našoj zemlji, prvenstveno ženama iz BiH koje su preživjele strahote genocida i etničkih čišćenja.

U razgovoru za Radiosarajevo.baClaire Noone priča o tome kako joj je jedna bolest promijenila život, kakav je bio njen boravak u Bosni i šta je sve naučila u našoj zemlji.

Radiosarajevo.ba: Vidjeli ste mnogo toga u svojih 30 godina života, ali poseban period je bio Vaš život u Bosni. Da li ste ikada pomislili da ćete jednog dana posjetiti Bosnu i Hercegovinu? Kakve su bile prve impresije kada ste stigli u BiH?

Kada sam odrastala u saveznoj državi Colorado, čula sam o ratu u Bosni i Hercegovini. Vidjela sam potresne slike opsade Sarajeva, Srebrenice i pomislila sam da je to tužno i uništeno mjesto. Nikada nisam mogla pomisliti da ću jednog dana posjetiti, a kasnije se i zaljubiti u Bosnu. Uvijek sam se interesirala za ljudska prava i jedno vrijeme živjela sam u Centralnoj Americi. Tokom boravka u Nikaragvi, zarazila sam se rijetkom vrstom parazita zbog čega sam u idućih 10 godina imala velike bolove. Tokom školovanja na fakultetu trebala sam posjetiti Nepal, ali mi je doktor rekao da ne idem, zbog parazita da ne bih preživjela život tamo.

Potom sam kontaktirala Školu za međunarodne studije i upitala ih koje druge programe imaju u stranim zemljama koje su bliže većim gradovima na Zapadu zbog medicinskih usluga. Rekli su mi da imaju na Balkanu program za studije transformacije društava u post-konfliktnim područjima. Bez oklijevanja, rekla sam “da” i kupila avionsku kartu za Zagreb. Program je obuhvatao da živimo dva mjeseca u Hrvatskoj, dva mjeseca u Srbiji i potom mjesec dana u Bosni. Polako je moj interes za regionom ras tao kada sam se preselila u Hrvatsku i Srbiju. Ali trenutak koji mi je ostao jako dobro u sjećanu je kada sam iz Srbije prelazila granicu u Bosnu. Znala sam da će to biti nešto posebno. Rijeke, planine i doline podjestile su me na moj zavičaj u Coloradu. Bilo je tako lijepo, a posjetili smo Banja Luku, Mostar, Sarajevo i Srebrenicu. Bila sam očarana jezikom, historijom, ali najviše od svega ljudima. Odlučila sam ostati u Bosni tokom zadnjeg mjeseca programa kako bi završila svoju tezu o povratku izbjeglica u Bosnu. Živjela sam u Sarajevu u blizini mosta Suade i Olge. Istražila sam grad i još više se zaljubila u regiju. Kada sam se vratila u SAD na zadnjoj godini studija, uradila sam tezu o izbornom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. Nakon studija, postala sam članicom jedne organizacije za promociju mira iz Washingtona koja pomaže u zastupanju i osnaživanju različitih grupa širom svijeta. Ponovo sam došla u Bosnu, ovaj put u Tuzlu i tamo sam radila, te sam išla i u Srebrenicu. Radila sam sa nevladinom organizacijom BOSFAM iz Tuzle.

Živjela sam u Tuzli oko godinu dana i pomogla u uspostavljanju organizacije nazvane “Sovereign Threads” koja izrađuje bosanske priglavke kako bi podržala žene iz organizacije BOSFAM.

Počašćena sam i što sam imala priliku učestvovati u Maršu mira do Srebrenice za 11. juli. Prisustvovala sam dženazi za ubijenog sina jedne od žena iz Srebrenice sa kojima sam radila. To je takav bol ali i takve emocije i ljubav prema djetetu od porodice koja je čekala 17 godina na ukop od kad ga je posljednji put vidjela. To je bilo u Srebrenici i tada sam odlučila se boriti pravnim sredstvima za te porodice žrtava genocida.

Sudbina je tako htjela da zbog parazita kojim sam bila zaražena promijenim planove i ne odem u Nepal, već sam otputovala u Bosnu. To mi je mnogo promijenilo život.

Radiosarajevo.ba: Šta ste naučili od naših ljudi dok ste boravili u Bosni i možete li opisati neke razlike između Bosanaca i Amerikanaca? Da li je naš životni stil mnogo drugačiji u poređenju sa američkim?

Ljudi u Bosni su za mene lično najotporniji i najduhovitiji koje sam ikada upoznala. Postoji neka mudrost i hrabrost živjeti u životu gdje si iskusio sve užase rata i boli. U SAD-u postoji velika distanca između dnevnog života i rata. Prema tome, Amerikanci više se brinu za svakodnevni život i više žive u strahu i ne uživaju u onome što imaju. Primjetila sam u Bosni da to što ljudi znaju šta je to rat, oni više uživaju u miru. Amerikanci su više u pokretu uvijek u nekoj žurbi, uvijek su anksiozni, nikada nemaju vremena za porodicu i prijatelje. Uživam u dinamici života u Bosni. Također, smisao za humor bosanskih ljudi je poseban. Nikada se nisam toliko smijala kao u Bosni.

Radiosarajevo.ba: Radili ste mnogo sa žrtvama genocida i ratnih zločina. Kako je taj period ostavio utisak na Vas? Da li je to imalo utjecaja i na Vaš rad u SAD-u jer tamo pomažete izbjeglicama i migrantima iz Centralne Amerike?

Jednu stvar koju sam naučila radeći sa ljudima širom svijeta je da smo svi ljudi. Svi mi patimo, tražimo povezanost i komfor kod drugih i svi želimo živjeti u miru s porodicama. Jedna od najvećih tragedija je to što ljudi uopće pate. Rat i nasilje dolazi u živote i domove ljudi koji to nisu tražili. Ratovi, bande i nasilje u porodici ne biraju naciju ili vjeru, to pogađa sve. Ne bira rat koga će zahvatiti, a koga ne. To se jednostavno desi. Žene koje su izgubile muževe u Srebrenici nisu u ništa boljem niti lošijem položaju od djece koja bježe od bandi u El Salvadoru ili od žene koju tuče i zlostavlja nasilni muž u New Yorku. Nasilje ne bira žrtve. Nije važno vjerujete li u Boga, da li ste vrijedna osoba koja mnogo radi ili imate djecu. Moramo voljeti jedni druge i moramo boriti se za prava i za zaštitu za sve ljude bez obzira odakle su.

Radiosarajevo.ba: Šta Amerikanci misle o Bosni i Hercegovini i da li ste s njima pričali o našoj zemlji?

Govorim vrlo često o Bosni u Americi. Želim da ljudi znaju više o vašoj kulturi, historiji i jeziku. Mnogi Amerikanci ne znaju razliku između Bosne i Bocvane na mapi. Svima kažem o ljepotama i veličanstvenosti krajolika Bosne, humoru i mudrosti ljudi, te nesalomvljivom duhu zemlje. Amerikanci znaju o ratu u BiH, ali slabije znaju šta se sada dešava. Trudim se najbolje što mogu da podijelim priče i slike i raširim svjetlo kojim svijetli Bosna.

Radiosarajevo.ba: Jedan posao kojim se bavite je i prodaja bosanskih priglavaka na američkom tržištu. Šta Vas je motiviralo da se bavite ovim poslom i kakve su povratne informacije sa tržišta? Da li su Amerikanci zadovoljni sa bosanskim priglavcima, da li im se sviđaju?

Kada sam se pridružila ženama u Tuzli u BOSFAM-u vidjela sam prelijepe rukotvorine koje su izrađivale. Priglavci su bili nešto što nikada prije nisam vidjela! Dok sam jedno vrijeme živjela sa tim ženama, vidjela sam da se priglavci i ne prodaju u Bosni, da samo stoje u prodavnicama godinama. Odlučila sam uvoziti bosanske priglavke na američko tržište a zarađeni novac šaljem ženama koje ih izrađuju u Bosni. Američkim ljudima dopali su se priglavci. Prodala sam neke Muzeju Holokausta, prodavnicama, čak i bolnicama. Ljudi kupuju priglavke za sebe i za djecu. Dopadaju im se boje i uzorci, dopada im se dizajn a pogotovo udobnost. Uvijek tražim više i više priglavaka i nadam se da ću proširiti tržište.

Radiosarajevo.ba: Hoćete li se vratiti u Bosnu jednog dana i šta Vam najviše nedostaje iz Bosne?

Uvijek ću se vraćati u Bosnu. Od prvog trenutka kada sam kročila na bosansko tlo, znala sam da ovu zemlju mogu zvati svojim drugim domom. To je bilo mjesto gdje se osjećam kao kod kuće i to je bila jedna lijepa nova zemlja za mene. Jedina stvar zbog koje ne mogu doći su visoki troškovi avionskih karata. Radim oko ljudskih prava i volontiram i to znači da nisam baš bogata žena. Da imam novca, dolazila bih bar dva puta godišnje u Bosnu. Voljela bih jednog dana imati svoj dom u Bosni, a imam i mnogo dragih prijatelja koji mi nedostaju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook