SVJETIONIK NOVINARSKE PROFESIJE: Kjasif Smajlović, 1940-1992./ Sjećanje na zvorničkog doajena

Danas je godišnjica oslobođenja/ okupacije Zvornika, prvog etnički očišćenog grada i općine s najbrojnijim masovnim grobnicama u Bosni i Hercegovini. Sve je rečeno, napisano, snimljeno, dokazano. Presude za počinjene zločine u Srebrenici i nekako, one u Zvorniku, koji su se desili mnogo ranije, bolje je ne spominjati. Nije imao ko ili nije bilo u nečijem interesu da se koliko-toliko zadovolji pravda. Ubijena je (i) istina i ovo je sjećanje na čovjeka koji je postao svjetionik novinarske profesije.

„…Doajenovo dnevno se znalo:
prelistati materijale ako su stigli,
zatim prošetati i čuti šta čaršija priča,
svakako svratiti kod šustera Sulje,
a onda ritual može krenuti.

U mašinu uvlači papir, othukne,
kakvo je već spremanje za posao važni,
kroz lijepe zavjese baci pogled na rijeku,
zapali još jednu, malo primakne pikslu,
napući usne i krene iz glave mlatiti po tipkama…“

I priči nema kraja. Sve te se tiče, a najgore ako se desi prekid telefonskih veza ili štrajk grafičara. Vremenom na pozive iz Komiteta oguglao, a jednom zamalo došao glave onaj peh kada je po putniku „Centrotransa“ poslao „Glas sa Drine“ da se štampa. Rukopis se u Sarajevu zagubio i cijelu noć valjalo nanovo praviti. (U to vrijeme nije bilo kompjutera, niti su se tekstovi kopirali- srećom film sa fotosima bio kod Fakete Čalić pa je uradila nove do ponoći).

„…Mnogo bio deverli to posao, najbolji, samo treba otići na vrijeme, što mu ni na kraj pameti nije,
valjalo je posvršavati još nešto:
Nedimu dozidati sobu – puna mu usta,
dobio kredit od svog ”Oslobođenja”.

A onda,
a onda,
– sve je stalo…“

(„Bijeli cvijet iznad puta“, S.H. Nastavak poeme u sredini zlatnog rama).

ZLATNI RAM I SUZE

Ovaj ram je čist kao suza, a one moje neka ostanu kao nešto sasvim moje. Samo što sam stigao u Švedsku, Nedim javlja da je Kjasif nađen! Vijest me zgodila kao grom, a na olakšanje istog časa zakuckalo pitanje kako odmah natrag u Bosnu. Jutro sam započeo sa suzama, a majka se „navila“ da odmah krenem. Na identifikaciji nove, gorče, a treće, najgorče, kada je „sve završeno“ i kada sam ostao sam pored svježe humke.

Koju desetinu minuta ranije poručio šta sam imao reći prekodrinskim komšijama. Bar minimum što je trebalo a nije. Ne ide pobiti tolike nedužne ljude a da prođe nekažnjeno. A oko klasične pljačke-vojnici se hvalili da nisu naišli na bogatiji grad…
Podugačak je spisak ubijenih Zvorničana, a najgroznije stradanje petogodišnjeg Tarika i oca mu Faika Čaklovice koji su bačeni s mosta. A za pamćenje ostao ljudski čin Nade Ostojić ubijene što se pobunila zato što joj ubijaju komšije muslimane…
Tog 9. aprila 1992. u Zvorniku je ubijena i istina. A mogli smo i Kjasif i ja na vrijeme uteći. On ostao zbog profesije, a ja, između ostalog, zbog poruka „Tata, ne igraj se rata“ s crteža iz moje Dječije galerije „Haustor“, pa i onog šestomjesečnog na trećoj strani moga lista (Bijela urednička spalta protiv rata)- ostao da vidim, uvjerim se je li moguće da neko napadne mirni granični grad.
A pisano je šta se desilo u Radio Zvorniku kada je urednica informativnog programa Gordana Imširović Mandić, prijateljski zavapila da ne objavljuje moje saopćenje da ću u plavoj „Murinoj“ jakni, tačno u 12, stajati na sredini mosta- pa neka snajperi pucaju..! (završnica knjige „Novo sunce“, S.H)

Haman je „oslobodiocima“ bio problem šta će sa mnom? Za svaki slučaj ubacili su u stan ko će nadzirati da neću snimati s četvrtog sprata zgrade Z-14. Drama nad dramama i kako to samo nebesa mogu udesiti. Počev kada su me zbublali na vratima i pritisli cijev automata u leđa, pa kako sam razbrkao režiju da me smjeste u hotel „Podrinje“ u Banji Koviljači, pa Prijeki sud u „Alhosu“- bez sudija i porote, nasamo da mi se nešto „važno“ kaže, pa kako sam pobjegao sa Čauševca, pa kako me u dlaku nisu našli kod Dragoljuba Stojanovića, pa Dragan Stefanović, koga sam spominjao u više švedskih gradova na promocijama knjige dr. Svetlane Broz, „Dobri ljudi u vremenu zla…“

MAGIJA JEDNE PROFESIJE

Kjasif Smajlović je „naveo“ da se pored slikarstva, književnosti i filma ogledam i u četvrtoj, novinarskoj „disciplini“. Nikome kao njemu nije pristajalo to- novinar. Zadao je prvi „zadatak“ da uradim zgodnu karikaturu za „Glas sa Drine“ i- tako je krenulo. Pa jednom, koje povjerenje onako mlađahnom, nemal uloga zamjenika urednika da odobrim štampanje novina.
I, normalno, prvi članak u „novom životu“, koji sam objavio u norveškom „Sunnhordland avis“, bio je posvećen Kjasifu i tako je krenula saradnja i prijateljstvo s kompletnom redakcijom. A sadašnje povremeno pisanje je, prije svega, dug i spomen na prijatelja. Pa sjećanje kako je bio ponosan na svoga učenika dok smo razgovarali u hladu šadrvana u njegovoj ušuškanoj avliji punoj zelenila. Nakon što je Tifa servirala kafu i otišla „da ne smeta“, s prve se složio da sam u pravu što sam sazvao Novinski savjet zbog prijetnje nadolazećeg moćnika i spustili ga na zemlju; onda kada sam organizovao dvije pres-konferencije u tada najjačoj kompaniji bivše zemlje i oba puta milo što je u vrhu ovalnog stola sjeo do mene (foto 2 iz monografije Energoinvestove Tvornice glinice „Birac“ na engleskom jeziku), a posebno na organizaciji mirovnog susreta dva granična grada. „Dobro si to napravio…“ rekao je kratko i požurio da pošalje izvještaj. Sutradan, njegov tekst je zavrijedio prvu stranu državnog lista…

Zar je trebalo ubiti takvog novinara?!

* * * * *
Uglavnom šutim oko dešavanja kod prekodrinskih susjeda. Svake godine neka se vlast mijenja bit će isto. Geni i učitelji su problem. A ilustracija tekst iz „Kurira“ od 19. januara o “dovitljivosti“ jednog takvog što je „pobedio Haški sud“. Ispravnije o poniženju pored živa učenika! Režija za malu djecu kako je uspio da „upozna“ Putina, a odigralo za vrijeme posjete Hramu Svetog Save u Beogradu.
Bome ja bih drugačije, pa šta košta da košta. I podrazumijevalo se mome učitelju mjesto u vrhu gore spomenutog stola.
Fali meni druga obala i ne radujem se što je preko Drine tako. Neko će reći sve po zasluzi- golemi su grijesi počinjeni u Zvorniku! Dalje ne treba, a više naći u kolumni od 28. januara, na portalu koji je naveden na kraju, naslov: PRILIKA DA SE ”UKAŽE” OPROST ili: Je li moguće da Trump i Putin dođu u Zvornik?
Po jučerašnjoj najavi Radio Osvita da će se danas obilježiti Dan oslobođenja Zvornika- teško, teško. „Razumijem“ vlasnicu Zoranu Petković je li mogla i –a- o protjeranom Zvorniku koji danas plače. Ovo radi imena njenog i njenog radija. Pa što je učestvovala u organizaciji mirovnog programa Dva Zvornika u hotelu Drina, posebno fotografije s druge pres-konferencije u „Glinici“ gdje se vidi slijeva, a Kjasif u vrhu stola.
A samo je još i to trebalo- Nešad Kujundžić je postavio telefonski imenik Zvornika, Malog Zvornika, Banje Koviljače i Loznice. Zbog zamora smetnuo dovršiti misao oko sučeljenih emocija na relaciji oslobođenje/okupacija Zvornika. I trebam li biti ponosan ili stidjeti se što sam potpisao štampanje. Godinu pred rat svakako simboličan prilog popuštanju napetosti. Sa svim ostalim što sam pokušao, pokazalo se uzalud, a još tužnije što su (i) komšije s desne obale učestvovale u pogromu i pljački drevnog bosanskog grada.
P.S. Dugo se gradila ideja oko zlatnog rama u spomen na Kjasifa Smajlovića. Raširila se u dvije zemlje i četiri grada. U Örebru sam dao skicu prve verzije i započeli su Manuel de Lima i Bahman Noori, iz Motale svoj prilog odaslao Goran Mulahusić, u Tuzli Zlatko Dukić, Ahmet Bajrić Blicko i Damir Mehmedbegović; u Sarajevu Alma Smajlović Kapetanović i sve lijepo zaokružio Aldin Gaši. Svima hvala!

 

Piše: Sead Hambiralović /BHDINFODESK

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook