Serijal Iskre promjene (5): BOSNA I HERCEGOVINA MOŽE VIŠE I BOLJE

Da je negativna kadrovska politika suštinski kočničar progresa u našoj domovini postaje sve jasnije kroz uspješnu konsolidaciju političkog pokreta „Platforma za progres“, koja se planski odvija pod liderskom vizijom Mirsada Hadžikadića, dobivajući vremenom sve veće razmjere – kako u prostornom, tako i sferi ljudskih potencijala. Također, taj negativan odnos prema, primarno progresivnim – produktivnim i kreativnim – ljudima u Bosni i Hercegovini, zakonom spojenih posuda, prenosi se prema bosanskohercegovačkoj dijaspori koja se politički zabrinjavajuće distancira od društveno-političkih dešavanja u domovini, a što veoma mali odziv na prošlogodišnje izbore obznanjuje.

Struka bi trebala da ponudi odgovore na najmanje dva pitanja koja u velikoj mjeri determiniraju opću društvenu atmosferu u bh. društvu:

1) Šta je razlog kontinuirane negativne kadrovske politike, bez obzra što imamo veliki broj političkih stranaka – jer u marginalizaciji sposobnih i stručnih ljudi u BiH, a naročito mladih, podjednako i u punom kapacitetu participira i pozicija i opozicija?

 Očito je da gubitak pozicija u vlasti, cjepanje stranaka, gubitak glasačkog tijela i u konačnici osipanje članstva – nema nikakvog utjecaja na politike strana u BiH – od utemeljenja „vječnih“ lidera do „nezamjenjivih“ kadrova, koji samo mogu dobiti neka nova zaduženja ali nikako i da snose posljedice i sankcije za svoj rad i ostvarene rezultate.

Dakle, struka bi bh. javnost trebala, nakon tri decenije demokratske prakse i značajnog parlamentarnog iskustva, da na osnovu jasnih parametara ukaže i definiše – šta to znači POLITIČKA ODGOVORNOST – u Bosni i Hercegovini.

Bez decidnog i konciznog – dakle, općedruštvenog valjanog odgovora – nije moguće promijeniti aktuelnu bosanskohercegovačku društveno-političku paradigmu, koja je očigledno:

a) utemeljena na iracionalizmu – jer je odavno definisano da najbolje prolaze oni koji se drže devize. „Što gore – to bolje!“;

b) ne podliježe validnom vrjednovanju – koje podrazumijeva opće prihvaćene norme priznanja i nagrade te ukora i sankcija;

c) ne podliježe konstruktivnoj kritici – jer nepostojanje relevantne analitike gubi se smisao općeprihvaćenih činjenica koje su pozitivne ili negativne u odnosu na opći društveni interes;

d) ne postoji opći društveni interes kao imperativ za političke stranke i političare, tj. javne djelatnike i društvene aktiviste;

e) uz opće katastrofalno stanje u sferi prava  i pravde – gdje se ne poštuju međunarodne konvencije po svim pitanjima i svim nivoima vlasti; uz teško zamislivu neefikasnost sudstva i tužilaštva koje pod krinkom „nezavisnosti od pritisaka“ uvodi apsurd kao presjek općeg stanja u institucijama društva – a što se reflektuje na opću anarhiju, legalizaciju kriminala, nedodirljivost visokih zvaničnika i sveprisutnu korupciju kao kapilarna devijacija kompletne države.

2) Zašto bosanskohercegovačka dijaspora apstinira izbore? To je drugo elementarno pitanje čiji odgovor – nakon ukazivanja na stvarne razloge i barijere koji našu dijasporu drže na marginama društvenih i političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini – treba da sa stručne strane ukaže na puteve dvostrane konstruktivne komunikacije na relaciji dijaspora-domovina, te predloži mjere koje bi otvorile planiranu i učinkovitu programsku saradnju u kojoj bit će ugrađeni obostrani interesi, a provedene aktivnosti pod stručnim i institucionalnim nadzorom. Dosadašnja politika na relaciji domovina-dijaspora očito je bila pogrešna i neučinkovita za opći interes države i njenih iskrenih patriota, dok je itekako bila profitabilna za pojedince i uske interesne grupe koje su kroz duhovnu i emocionalnu manipulaciju nesavjesno raspolagali ogromnim bogastvom koji se slio u privatne džepove nesavjesnih pojedinaca – koji su sa važnih društvenih funkcija nanijeli ogromnu štetu državi Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkim građanima – a da za to nisu nikada polagali račun javnosti, niti bili podvrgnuti bilo kakovom procesu tražnje odgovornosti, procjeni savjesnosti ili učinkovitosti javnog rada, kao ni istraživanju djelovanja u okviru zakona.

Dakle, jasno je:

a) Institucije države trebaju radikalno da promijene odnos prema bosanskohercegovačkoj dijaspori  – jer je to uslov svih uslova, dakle, elementarni uvijeti koji bi vodio ka buđenju većem stepenu interesovanja naše dijaspora prema domovini – nakon svih obmana, prevara, frustracija i razočaranja koje su doživjeli kroz nekorektan odnos države, tj. svih onih koji su zloupotrebom položaja i nesavjesnim radom u državnim institucijama našoj dijaspori nanosili duševnu bol i podigli ogroman zid neovjerenja – a za svoja nedjela nisu nikada odgovarali, a što je tragedija i za dijasporu i za domovinu, takav nekorektan i nehuman angažman je redovno bio nagrađivan od destruktivnih političkih snaga u BiH, a koje su još uvijek glavni kreatori društveno-političkih odnosa u našoj državi;

b) Navedene pojave, usljed složenosti političkih prilika u BiH, traže pojašnjenja za obične građane – koji vide i susreću se sa političkim predstavnicima, kao državnim funkcionerima – i oni ni u kom slučaju nisu RELEVANTNI PREDSTAVNICI DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE – i često im je dodjeljenja destruktivna uloga da bi baš našoj dijaspori otežala komunikaciju sa matičnom državom. U tom smislu zakazali su intelektualci i u domovini i u dijaspori – dopustivši da nas mrzitelji Bosne i Hercegovine podjele na : „mi“ i „oni“ po raznim osnovama i na prizemnom nivou – gdje je afektna emotivna reakcija zasjenila moć razuma;

c) Pored izolovanih aktivnosti političkih organizacija – kao i drugih ne političkih organizacija –  neophodno je da institucije radikalno promjene odnos prema bosanskohercegovačkoj dijaspori – kroz zakone, mjere, aktivnosti i programe koje će otvarati mogućnosti u raznim sferama  od obostranog interesovanja i opredjeljenja;

d) Ono što očito treba mijenjati je – način kreiranja programa rada institucija društva koje se na formalan, a ne suštinski, način bave pitanjima bh. dijaspore, tj. iseljeništva – jer usljed nekvalitetne komunikacije i neuvrštavanja naših uspješnih ljudi u dijaspori da na neki način daju doprinos kreiranju programa i projekata saradnje i zajedničkog djelovanja stručnjaka iz domovine i dijaspore – što jese TEMELJ bilo kakvog ozbiljnog i dobronamjernog odnosa za približavanje domovine dijaspori, kao i otvaranje mogućnosti van BiH našim ljudima uz saradnju sa našim uspješnim ljudima u dijaspori – a koji su otvoreni i željni kontakta sa domovinom.

Stoga, konsolidirajuće aktivnosti političkog pokreta „Platforma za progres“ može se smatrati dosad najodvažnijim vaninstitucionalnim i više manje, spontanim pokušajem, da se na temelju entuzijazma i međusobnog uvažavanja i razumjevanja – ono u čemu su zakazale institucije države – nadomjeste i otvore nove, do danas nepoznate i neaktivirane, puteve komunikacije domovine i dijaspore, vođenje iskrenom namjerom da se pomogne i državi i njenim građanima –ma gdje oni bili. Gostovanja i posjete profesora Hadžikadića u evropskim državama i SAD-u, faktički, već su izgrađeni mostovi i uspostavljeni linkovi koji omogućavaju komunikaciju u sferi društveno-političkog pragmatizma – tako da optimizam da će nam svima biti bolje u budućnosti ima utemeljenost.

Nepobitno je da politički projekat „Platfrma za proges“, sa utemeljivačem Mirsadom Hadžikadićem na čelu, unosi „nešto novo“ na monotonu bh. političku scenu – ali da tek u nekom budućem vremenu moći će da se sagleda uloga i značaj ideja i programa koji tek izlaze u javnost i nagovještavaju nezaustavljive promjene – jer zaživljavaju među motivisanim iskrama koje nagovještavaju pozitivan i konstruktivan društveno-politički aktivizam ka izgradnji uređenije države i sretnijeg bosanskohercegovačkog društva.

 

Piše: Ibrahim Osmanbašić

Sarajevo, 13.4.2019. godine

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook