Zabranjeno fotografisati

Građani pristaju da ih država i velike korporacije svuda snimaju i prate, ali ako fotograf želi da ih fotografiše to već smatraju zadiranjem u ljudske slobode i demokratiju.

Kada je fotografija izumljena niko je nije ozbiljno shvatao osim policije i umjetnika. Policajci su napokon našli svoj Corpus Delicti a umjetnici novo sredstvo za kreiranje. Kakvu god mi imali viziju o fotografiji ona ipak ima dva primarna svojsta: Ili je dokument ili je umjetnost, a može biti i oboje.

Man Ray, André Kertész ili Henri Cartier-Bresson nisu nikada imali problema da nešto ili nekoga fotografišu. Fotografija je bila dio naše planetarne kulture i gdje god bi fotograf izronio sa svojim fotoaparatom, masa je odmah spontano reagovala osmijehom : “Haj’me slikaj, fotograf!”, bila je njihova želja.

Društvene promjene se ne dešavaju preko noći. Postoji nešto što se zove evolucija a autor ovoga teksta je svjedok te evolucije od vremena kada je fotograf doživljavan kao počast u društvu do sadašnjeg vremena kada se sumnja da je fotograf prerušeni kriminalac, terorista, pedofil…

Početkom ovog vijeka masa kao da je navukla policijsku uniformu i pustila karakteristične brkove i na svaki pokušaj fotografisanja postavlja pitanje: “A zašto me fotografišeš?” Uljudno postavljanje pitanja je ubrzo preraslo u agresiju prema fotografu a svako ko fotografiše postao je “sumnjivo lice”.

Da krenemo kao i uvijek od dobrih starih vremena: 80-tih godina mogao sam u Sarajevu, Londonu ili Amsterdamu fotografisati bilo koga i u bilo kojoj poziciji. Ljudi se nisu osjećali ugroženim ako si ih fotografisao, obučene, nage ili u nekoj neprimjernoj situaciji. Legendarni Life magazine, koji je imao sedmični tiraž od 13.5 miliona primjeraka, bio je simbol tog nedužnog i slobodnog vremena fotografske ere. Simbolično, kada se Life ugasio, ugasila se, do tada opšteprihvaćena, sloboda fotografisanja.

Ali.

U svakom čovjeku čuči jedan mali policajac koji čeka svoj moment da uzvikne: “Aha, uhvatio sam te!” Pred sarajevsku Olimpijadu, vraćam se iz grada i prolazim pored studentskih domova prema redakciji Oslobođenja. Snijeg pada kao lud, na zadovoljstvo svih nas, i ja u hodu napravim nekoliko snimaka studentskog doma koji je trebao tada fungirati kao smještaj za sportaše. Nisam prošao niti 100 metara a već sam bio okružen trojicom ljudi koji su mi rekli da me direktor studentskog centra želi vidjeti. Hoćeš-nećeš moraš ili, drugim riječima, bivam “uhapšen” od strane uposlenika studentskog doma. Direktor doma me ispitivao punih pola sata zašto sam zgradu fotografisao, iako sam imao novinsku iskaznicu Oslobođenja.

Sa tim okusom “komunističkog režima” u sred rata preselim se u slobodnu Europu. Sredinom 90-tih godina Europa je bila puna medijskih priča o Stasi u Njemačkoj, Čaušeskom, Staljinu… Nisi mogao otvoriti niti jedan radio ili TV kanal a da nisu veličali slobodarsku Europu i pokazivali destruktivni komunistički istočnoevropski sistem pun neslobode i totalne kontrole građana od strane države i policije. Ja sam bio tada sretan da sam došao na pravo mjesto i u pravo vrijeme.

Ali.

Prvo su reagovali stranci. Kada je arapsku porodicu koja bezbrižno hoda Amsterdamom fotograf snimio i poslao fotografiju redakciji kao ilustraciju za tekst o uticaju Al Quaide u Holandiji, fotografske slobode su se počele rušiti kao kule od karata. U četvrtima gdje većinski žive stranci, hodati sa fotoaparatom je postalo opasnije nego otvoreno hodati sa kalašnjikovom. Reakciju stranaca na fotoaparat Europljani su prevodili kao njihovu nespremnost na slobodu medija i demokratiju.

Ali.

Marshall McLuhann je još 60-tih godina prošlog vijeka rekao da mi živimo u globalnom selu da bi tek internet od srednje građanske klase napravio “globalne seljake”. Internet je božanstvo koje uspostavlja nove društvene odnose.

Tekst i foto:  Mladen Pikulić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook