ZEMLJA SE OTVARA – BOŠNJAČKE KOSTI PROGOVARAJU

I nakon 25 godina širom BiH otkrivaju se skrivene masovne grobnice, nastavlja se sa eksumacijom, identifikacijom i sahranom bošnjačkih žrtava na osnovu nekompletnih dijelova i skeleta, a sve češće i u sve većem broju žrtve se ponovno sahranjuju, jer se reekshumacijom u više grobnica  pronalaze dijelovi tijela već sahranjenih, što je ne samo potresanje mehametlija već nova neizmjerna bol za porodice žrtava. Bosanska zemlja se otvara – bošnjačke kosti progovaraju.

U Bosni i Hercegovini se i poslije smrti umire. Svakoga dana je crni petak u jednom ili više gradova BiH. Jedanaestog jula je opet bio u Srebrenici, a 20. Jula je opet u Prijedoru.

Svakoga dana otkivaju se nove masovne i pojedinačne grobnice u kojima se pronalaze tijela ili dijelovi tijela muslimana ubijenih u genocidu, klanjaju dženaze tek identifikovanim žrtvama ili obilježavaju godišnjice teških stradanja. Iako međunarodna zajednica preko svojih institucija, prije svega Haškog suda, nije prepoznala genocid na cijelom području BiH gdje su do agresije na BiH živjeli Bošnjaci, uprkos tome tragovi su svakog dana sve vidljiviji. I kad ljudi šute, otvora se zemlja i govori. Otkrivanjem sve većeg  broja novih masovnih grobnica sa tijelima ili dijelovima tijela ubijenih Bošnjaka u agresiji i genocidu, postaje jasno da se ne radi samo o jednom genocidu nad živim već i o ponovljenom genocidu nad tijelima već ubijenih, što šokira i zapanjuje, jer je ponovljeni genocid još stravičniji od prvog, sa posljedicama koje se nikad neće moći do kraja sagledati. To nam ukazuje na nešto, što ljudski um ne može pojmiti; ukazuje na činjenicu da su naručioci i izvršioci genocida, u nastojanju da prikriju počinjene zločine i smanje njihove razmjere, bez grižnje savjesti za počinjeno, bez trunke osjećaja za ljude i ljudsko, teškom mehanizacijom rasturali primarne  masovne grobnice, u koje su nemilosrdno bacali ubijene, ponovo viljuškama bagera kasapili već iskasapljena tijela i kamionima ih odvozili u različitim pravcima, na druge tajne lokacije, u više novih sekundarnih grobnica. A kada im je zaprijetilo da bi i one mogle biti otkrivene iskasapljene žrtve su prebacivali i u treće, tercijalne grobnice. Tim stravičnim sistemom, koji nije bio odlika ni nacističke Njemačke, tijelo žrtve je rasparčavano na desetine dijelova, koje timovi koji rade na iskopu i idetifikaciji, kada se otkrije grobnica, pokušavaju makar dijelom spojiti da bi ga porodica žrtve mogla prihvatiti i sahraniti. Kad god je moguće spajaju se  nekompletni dijelovi tijela pronađeni u više grobnica, da bi se žrtva mogla sahraniti i njena duša naći svoj smiraj. Iz tog razloga se i danas na 15 mjesta u BiH nalazi oko 2.000 nekompletnih ljudskih tijela, koja čekaju da dobiju ime i prezime i budu makar malo kompletnija da bi mogu biti sahranjena.

Iz toga se vidi  da je prvi genocid počinjen nad Bošnjacima dok su bili živi, a drugi na tijelima ili dijelovima tijela već ubijenih, radi čega je drugi genocid suroviji i nemilosrdniji od prvog. Matematilčki bi se to predstavilo kao genocid na kvadrat, genocid na n- tu. Zašto je drugi genocid teži i suroviji od prvog? Zato što ni najkrvoločnije životinje ne rasture tijelo svoje žrtve, koju su zaklali, u toliko komada, toliko dijelova, da se ne zna ni gdje je glava, ruka, kao što to uradiše izvršioci XI genocida nad Bošnjacima.

Ekshumacija i reekshumacija bošnjačkih žrtava

U Prijedoru će se sutra, 20. Jula, na Hambarinama klanjati dženaza za 86 žrtava, ubijeih na Korićanskim  stijenama, a ukop će se obaviti na mezarima  Hambarine, Bišćani, Ćarakovo, Rakovčani…Uglavnom se radi o nekompletnim posmrtnim ostacima. A prije samo nekoliko dana, 11. Jula o.g. u Potočarima kod Srebrenice ukopana su još 33 nekompletna tijela. A tako i u drugim gradovima BiH, tako svake godine, u nedogled.

Ekshumacija-  vađenja posmrtnih ostataka iz groba radi prenosa posmrtnih ostataka na drugo mjesto i reekshumacija –  pripajanje naknadno pronađenih dijelova tijela ili skeletnih ostataka i njihovo dokopavanje radi reasocijacije su bošnjačka svakodnevnica Bosne i Hercegovine i teška mora koja porodice žrtava pritišće već 25 godina. Time porodica koja je nakon dugog čekanja konačno ukopala svoje mora ponovno proživjeti i podnijeti tu još težu i bremenitiju bol. Često puta žtrva je ukopana bez glave, ruku, nogu, ukopana samo jedna kost, samo šaka…A najgore je kad nema glave. U mnogo slučajeva tijelo neće biti kompletno ni nakon druge, treće …reekshumacije. I šta u tavim slučajevima reći za osobe kojima je ubijeno više članova porodice? Koliko puta one trebaju ukopati, koliko puta prisustvovati ekshumaciji, koliko puta reeksuhumirati dijelove tijela svojih najmilijih? A ima ih, kao što je srebrenčanka Šuhra Sinanović, koja je izgubila 23 člana porodice. Koliko će puta ona morati da ukopava i dokopava, eksuhumira i reekshumira svoje najmilije?…

Zbog otežanog otkrivanja i sporosti u otkrivanju masovnih grobnica sa žrtvama genocida i zastoja u traganju za nestalim, Srebrenički genocid, ali i osporavani genocidi na drugim područjima BiH, dobivaju novu tešku dimenziju. Naime, otkivanjem novih primarnih i sekundarnih grobnica i identifikacijom žrtava pronalaze se posmrtni ostaci žrtava koje su već sahranjene, što je prisililo Tužilaštvo BiH da izda nalog za rekshumaciju 120 grobnica, kako bi se spojili naknadno otkriveni dijelovi tijela identifikovane žrtve i ponovo sahranili. U više slučajeva posmrtni ostaci iste osobe nađeni su u 4 ili 5 masovnih grobnica. Ovo ponovno potresanje mrtvih, i živih koji ponovno moraju sahranjivati svoje najmilije, je još bolnije jer moraju ponovno prolaziti bolan i traumatičan put koji su već jednom prešli i jedva ga podnijeli. Ali, ovo je jedini način da se žrtvama omogući potpuni smiraj, jer šta uraditi sa novo otkrivenim posmrtnim ostacima – dijelovima tijela, za koje je utvrđeno kome pripadaju, ako ne sjediniti ih i ponovno sahraniti. Time rekshumacija postaje težak dodatni udarac porodicama žrtava, od kojih to neke neće moći podnijeti.

Pri tome treba imati u vidu da su mnogi posmrtni ostaci premještanjem iz primarnih u sekundarne grobnioce potpuno uništeni i ne mogu poslužiti za identifikaciju.  Prema riječima Lejle Čengić, glasnogovornice Instituta za nestale osobe, “Iako je do sada otkriveno 750 masovnih i mnogo pojedinačnih grobnica, jedan broj nestalih neće nikad biti pronađen.”

Posebno  su teški,  bolni i dramatični slučajevi, kojih je danas sve više, kada se nakon izvršenog ukopa nekompletnog tijela, na koji se čekalo 10, 20 ili više godina, u nekoj od novootkrivenih masovnih grobnica naknadno otkriju još neki dijelovi istog tijela. U takvom slučaju se mora izvršiti iskop već sahranjenog (reekshumacija), zatim i ponovni ukop u isti ili drugi mezar. U Srebrenici je do sada obavljeno preko pet ili više reekshumacija, a peta je obavljena 21.7.2015.g. Ako se to ne uradi, šta uraditi sa naknadno pronađenim posmrtnim ostacima, nego ih sjediniti sa posmrtnim ostacima koji su već bili ukopani i ponovo ukopati. A to se može dogoditi ne samo drugi, već treći i još neki put, jer su tijela ubijenih u težnji da se bolje sakriju i ne budu nikad otkrivena vađena iz jednih i prebacivana u druge masovne grobnice. I kako to mogu podnijeti i preživjeti članovi porodice kad po nekoliko puta moraju sahraniti nekog svog? Da li planeri i izvršioci zločina ikad pomisle kako bi se oni osjećali da oni svoje najmilije ukopavaju i prekopavaju na ovakav svirep, neljudski način?

Zavjerom protiv istine o genocidu  

Krajnje neodgovorno i van svakog zdravog razuma, Srbija i Rs i dalje ne priznaju genocid, niti broj žrtava ubijenih u genocidu, iako su to potvrdila dva suda UN, a svakim danom postaje sve jasnije da se u BiH ne radi samo o jednom Srebreničkom genocidu, već o slivu u koji se iz više bh gradova slivaju rukavci i potoci u sve veću krvavu rijeku, rijeku XI genocida nad Bošnjacima. Ali nije u pitanju samo negiranje počinjenih zločina od strane agresora, već je sve vidljivije da se radi o zavjeri vodećih zemalja sa administracijom UN. Negiranjem i umanjivanjem efekata počinjenih zločina, posebno genocida, prikriva se njihova umješanost i smanjuje njihova odgovornost. To potvrđuje i današnja presuda Vrhovnog suda Holandije, kojom se holandski bataljon oglašava krivim za 350 srebreničkih žrtava, ali se procenat odgovornosti, kao da se radi o kalu na robi, svodi sa 30% po prvostepenoj presudi na 10%. Ovo je u najmanju ruku ponižavanje i potcjenjivanje porodica žrtava i  iživljavanje nad njima, koje se nastavlja u nedogled.

I svaki put kada Bošnjaci ukopavaju svoje mrtve, a ukopavaju ih od 90-tih godina prošlog vijeka do danas, neodgovorno i bezosjećajno im se poručuje “bilo je žrtava na sve strane” , nastojeći  time opravdati svoje zločine, umanjiti ih i izbjeći odgovornost. Neka je mir svakoj žrtvi, ali biti ubijen braneći svoj kući prag i otadžbinu od agesora i biti ubijen kao agresor dok napadaš tuđu zemlju, upadaš u tuđe kuće, pališ ih, progoniš, zatvaraš u logore, siluješ i ubijaš, nije i ne može biti isto. Ni jedan bh Bošnjak nije ušao na teritoriju Srbije i Hrvatske i počeo paliti, ubijati, otimati, pljačkati, trijebiti i progoniti, a to Srbi i Hrvati jesu. Zločine koje su počinili ne mogu se ničim opravdati, a najmanje izgovorom – bio je to građanski rat i bilo je žrtava na sve tri strane. Nema opravdanja ni za jednog nevino ubijenog, pa ga ne može biti za desetine hiljada ubijenih u svim gradovima Podrinja, Bosanske krajine, Prijedoru… i Kozarcu, koji i danas ukopavaju nevine, nemilosrdno ubijene.

Traganje za ubijenim i nestalim se mora dovesti do kraja

Nadležne institucije i sudovi Međunarodne zajednice u do sada vođenim procesima bavili su se uglavnom primarnim genocidom i njegovim izvršiocima, dok su naredbodavci i izvršioci više puta ponavljanog “sekundarnog” genocida počinjenog na mrtvima ostali po strani i netaknuti. Postoje pisani dokumenti i svjedoci o tome. Ako svjedoci šute, papiri trebaju svjedočiti. Ne može biti nepoznato kojim su firmama pripadali bageri koji su prekopavali primarne grobnice, kome su pripadali kamioni koji su prevozili iskopane na druge lokacije, niti može ostati nepoznato ko je vozio kamione i rukovao sa teškim mašinama pri iskopu.

Zato traganja za ubijenim i nestalim, proces rekshumacije, reekshumacije i identifikacije moraju trajati ne samo dok postoje oni koji čekaju da se nađu posmrtni ostaci njihovih najmilijih, već dok se ne nađu svi nestali. Dok se ne nađu svi koji su ubijeni i nestali ovi procesi ne mogu i ne smije biti zaustavljeni.

Bosanska zemlja se otvara, bošnjačke kosti progovaraju – i tišinom i šutnjom i opomenom, koje govore rječitije od svake riječi. Jer one su istina koju ne mogu ni ubiti ni pobiti.

 

Burlington, 20. Jula 2019.                                 Zijad Bećirević

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook