Bijeli golub ponovo (ne)leti 26/205: NIŠTA OD ZVORNIČKOG „MEĐUGORJA“

Brojne emocije zaokupile još od prve vijesti da će Vlada Srbije finansirati renoviranje zvorničkog mosta. U najkraćem, „Most s pričom“, pa koncem maja inicirao da se iz Zvornika pošalje pismo namjere prekodrinskom susjedu.

„Ove godine je navršeno 90 godina od izgradnje mosta kralja Aleksandra Karađorđevića u Zvorniku. Pokrenuta je inicijativa koja se sjajno uklapa u simboliku mostova. Dolazi od Seada Hambiralovića, zvorničkog umjetnika i novinara, osnivača projekta GljivaMira koji je temelj pokretanja regionalnog projekta DaBudeBolje. Spreman je ponuditi koncept koji može potaknuti istinsko pomirenje na ovim prostorima, a most postane svjetska atrakcija.

Hambiralović predlaže sastanak u Zvorniku. S razlogom 15. avgusta na rođendan njegove majke koja puni 90 godina (kao i Most) i tom prilikom izloži koncept. Možete li delegirati predstavnika, a sastanku želimo da prisustvuju i predstavnici Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Grada Zvornika. Ukoliko se prihvati, ideja ide u pravcu održavanja susreta lidera BiH, Srbije i Hrvatske, kojom prilikom će se definisati svi detalji oko finansiranja, svečanog otvaranja i slanje poziva predsjednicima Rusije i SAD. Šta bi značio njihov dolazak suvišno je govoriti…”

(Bilo je i dopuna-odaslao prijedlog da se u tim uključi i struka- sociolog, psiholog, pedagog i arhitekta. Naslutio da će najveći problem biti ko predlaže-davno se ljudski i autorski javno „odredio“ o „ovom“ Zvorniku. S razlogom prepustio da se pismo u rodnom gradu zaokruži i pošalje).

NIJE SE RAZUMJELA ”TEMA”: U toku uzavrele političke situacije u Srbiji i nisam iznenađen što se odužilo s odgovorom. Vrijeme je istjecalo, a trebao se pripremiti ako dođe do sastanka. Nekoliko dana je bilo dovoljno-već komplikovanije odlučiti ko će ”pratiti”. Razmišljao o nekoliko imena iz nevladinog javnog miljea čije reference su za pokloniti se. Zato sam sugerisao da se u Beograd prenese da, ako je moguće, dobijemo povratnu informaciju do 30. jula.

Tačno tog datuma javljeno da je stiglo pismo adresirano na Vladu Republike Srpske i Grad Zvornik. A ono što piše bolje u jednoj rečenici prepričati. Nije se (ne)namjerno razumjela “tema” i proslijeđeno Kancelariji za upravljanje javnim ulaganjima (?). Ni „a“ o razlogu inicijative, birokratska klasika, a u potpisu v.d. direktora, Marko Blagojević.

Dalje ne treba. Dovoljno unazad zaći i pronaći ranije tekstove koji su u (in)direktnoj vezi: Otvoreno pismo namjere Predsjedništvu BiH, Vladi Republike Srbije, Visokom predstavniku u BiH, ambasadama Sjedinjenih Američkih Država i Rusije (27. novembar 2018); Prilika da se ukaže oprost/ Ili, je li moguće da u Zvornik dođu Trump i Putin? (28. januar 2019, kolumna 203); Zadnja provjera naaas (4. februar, kolumna 204).

Bila je to sjajna prilika i mnogo toga se poklopilo da zakoluta u smjeru čuda, većeg nego što je Međugorje. Ovdje bi se ”ukazao” temelj za istinski mir! Namjesto hvala, uslijedila šutnja. Kao i od međunarodnog faktora. Da se htjelo, još prošle godine se moglo ”pogurati”. Kao sa Srebrenicom. Nakon orkestriranog nijekanja da se išta dogodilo, nakon pritiska odobrena je lokacija za Memorijalni kompleks u Potočarima i nakon haških presuda naša „Gubernica“ je dobila kakvu-takvu satisfakciju. Zvornik, prvi etnički očišćeni grad i opština s najbrojnijim masovnim grobnicama-nikakvu!!!

Nije za čuditi, ali jeste kako se kod nas i diljem svijeta mirno promatraju ratne prijetnje. Zato u nadnaslovu kolumne vezano za Bijelog goluba-simbol koji više ništa ne vrijedi. Izblijedio kao i značenje simbola mosta. Zahtjevna je rabota graditi mostove među ljudima i narodima, ispada lakše zveckanje oružjem!

DEVALVIRANJE SIMBOLIKE MOSTOVA: Naravno, veliki je to poduhvat da ”ovaj” Zvornik prevaziđe sebe, kao i prekodrinski susjedi. Pretpostaviti da su dobro „proučene“ navedene objave, koje baš i nisu na njihovoj „liniji“ pa je uslijedio „taktički odgovor“ bez odgovora.

Otud pitanje mogu li lideri ove regije pričati o miru? Bh. nisu vrijedni pažnje, ionako su „nešto između“, različiti u nijansama ovisno ko ih sa stane sponzorira. Zanimljivije su komšije.

Poduža je lista bisera, plus kakve savjetnike imaju. Recimo, lijepu damu iz „Lijepe njihove“ zbog brojnih gafova ne treba zaozbiljno uzimati. Niti je nešto bogzna do nje oko priče vezane za borbene avione. Na drugoj strani prekodrinski su se zaozbiljno zahalcali oko oružja i ne gubio živce tamošnji On ko ga savjetuje i ko je sve u ekipi. Prošle godine nije mi promakla TV sekvenca kako u fabrici namjenske industrije nemal radosno „zahvaća“ bojevu municiju, žutu kao suho zlato (O, „savjetnici“ i TV urednici, to je već elementarno zašto se ne „prikazuje“!), a na međunarodnom sajmu vojne opreme jako zainteresovao za ubojiti mitraljez pa će nekome iz pratnje da se kupi i „domaćinski“ napominje, s popustom! Pretpostaviti da ni njegov „nestašni“ učitelj oko te nabavke nema ništa protiv.

Naizgled simpatično samo da nije riječ o oružju koje može mnoge u crno zaviti, a sumnja da nije bio u toku oko one sramne vojne vježbe na jezeru pored Divića i da ga niko (ili vojnog ministra), nije podsjetio na zločine koje su sabraća počinila proljeća 92. i je li u redu pucati stotinjak metara od povratničkih kuća, pa makar i nebila bojeva municija…

Zato za neka buduća sastajanja na najvišem nivou pošteno je izbjeći „scenografiju“ mostova- ne pristaje sadašnjim liderima. A koliko je devalviran ovaj simbol spajanja svjež je primjer mostarskog-haman zadžabe obnovljen! Kao što je u mirovni proces spiskano brdo novca, a rezultat veoma, veoma tanak.

VRAĆENA ISMAROVA SLIKA: Svakom svoje, a moje je bilo da predložim vezano za zvornički most. Pa i „dužnost“ s obzirom na tragove i reference u tri zemlje. Na samom startu upitnim, jer prethodno je valjalo nešto „ispuniti“! Jeste za tu „stranu“ ponezgodno, ali jedino tako. Onda prijedlog kako da se ljudski podvuče „crta“ i koju sve fajdu inicijativa može donijeti. Zato (i) nisam razočaran kada sam pročitao pismo. Skoro laknulo jer golem je to poduhvat i mukotrpan put. A na prijateljsko: „Što ti to sve treba..?!“, odgovor se nalazi u ranijim objavama. Na koncu „…meni i onako više ništa ne treba/ samo zagrljaj i zraka sunca/ pa neka drugi cijene/ je li njima ili meni sada bolje“. („Novo sunce“, S.H.)

Život ide dalje, a taj dan ipak uljepšan jer je nadjačalo nešto što prevazilazi ovovremeno. U Hotelu Tuzla zatekao sklonjenu sliku Ismara Mujezinovića-opet je na svom mjestu! Čim sam u aprilu stigao nešto je falilo na mome „inspirativnom placu“ (galerija iznad recepcije), gdje obično srećem razne. I ponoviti „da nije važno šta ćeš reći, već kako ćeš reći“. Obrazloženje direktorice Amelije Simić je bilo u redu, ali s jednim velikim- ali! Uvaženo je to moje-opet je „Ismar“ zasluženo zaposjeo centralno mjesto lijevog zida, a onaj u Ljubljani, nakon razumljive rezignacije, nadam se da će se bar malo razvedriti.

 

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira su nastavak serijala Pod uzgred budi rečeno koji je završen kolumnom 205. Paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK i s danom zakašnjenja portal BHDINFODESK, a 39 šalje na mejl adrese.

Piše: Sead Hambiralović

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook