Nasilno prisvajanje određene teritorije, odnosno aneksija, nije ništa drugo do provođenje sile velikih nad životima brojčano i vojno malih. Jedno takvo nasilničko otimanje desilo se davne 1949. godine.
Velika Kina otela je mali Xinjiang. Danas, šest decenija poslije cijenu plaća jedan narod. Narod koji je u vrijeme aneksije činio 76 posto stanovništvo ove regije. Riječ je o Ujgurima (Uyghur), narodu turskog porijekla, koji nije ni slutio kakve će nevolje doći s aneksijom.
Godine koje su uslijedile svaka je sa sobom nosila nove oblike torture i nasilja. Ali, rijetko se šta može porediti s nasiljem i represijom posljednjih godina.
Prema procjenama Ujedinjenih nacija i relevantnih agencija, Kineska, fašistička, vlada u logorima i centrima za “preodgoj” drži oko milion i po Ujgura. Poređenja radi, to je 300.000 ljudi više nego što ih živi u bh. entitetu Republika Srpska.
Svaki šesti pripadnik Ujgura bio je u tim centrima za “preodgoj” i najčuvanijim zatvorima. Kinesko vodstvo, predvođeno predsjednikom Xi Jinpingom pokušava od muslimana – vjernika napraviti komuniste. Tačnije, preoblikovati religiozne sljedbenike u puke sljedbenike Komunističke partije Kine. Šezdeset godina mučenja i maltretiranja nije dovelo do cilja koje kineski diktatori očekuju.
Tortura ide do te mjere da se hapse i oni koji su konzumirali cigarete pa prestali.
Više od pet hiljada i pet stotina kilometara zapadno od Xinjianga nalazi se Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini žive Bošnjaci, uglavnom muslimani. I ti muslimani prošli su, ne tako davno torturu. Četiri godine ratnog iživljavanja jedne od najvećih evropskih vojnih sila preživjeli su bh. muslimani.
I vođe Bošnjaka – muslimana su poput svojih kineskih partnera. Tlačitelji i moderne fašiste. Samo su ovi bošnjačko – muslimanski lideri umjesto komunizma kao krinku uzeli demokratiju. Njihovu verziju demokratije. Ni sličnu onoj koju recimo konzumira Švedska, Norveška, Švicarska.
Sve mi se više čini da je ona “kakav narod, takva mu i vlast” u potpunosti opravdana na primjeru Bošnjaka i njihovog vodstva.
Dok se cijeli svijet, više onaj kršćanski, nego muslimanski, diže na noge da spasi Ujgure, baš kao što je proteklih nekoliko godina tražio spas za Rohindže, u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini muk.
Skoro pa sa 100 postotnom sigurnošću moglo bi se reći da većina Bošnjaka, koja još kuka nad svojom ratnom sudbinom i vija rane, danas ni ne zna ko su Ujguri, a kamoli za njihovu patnju.
Bakir Izetbegović, lider u Bošnjaka, kao i njegova kasta zasigurno znaju za Ujgure. Znaju i nije ih briga. Ni druge bošnjačke titulare i umne glave ne mare mnogo za muslimane nad kojima se Kina iživljava. Pravilno bi bilo napisati da bošnjačka politička kasta ne mari ni za Bošnjacima, ako od njih nema koristi.
Bakiru i njegovom kastinskom društvu drage su samo pare. Pare i moć. Jedno uz drugo. Zato su Bakir, oni uz njega i oko njega, pristali na kineske pare. Pare s mirisom mučenja i pečatom krvi. Pare koje su krvlju, znojem, suzama i gladnim želucem zaradili Ujguri, ali i drugi u milijardi potlačenih.
Kasta Bakira Izetbegovića tako je dozvolila da zemlja mučitelj u Bosni i Hercegovini gradi jedan od najvažnijih energetskih projekata. Blok 7 u Tuzli gradit će najveći zlotvor modernog čovječanstva. Valjda su Bakir, njegovi partneri i savjetnici, pomislili da je fino povezati kineske pare i duh petokrake koji i danas Tuzlom kola. Ono što ne znaju i neće znati da je duh tuzlanske petokrake duh koji zbori da je čovjek čovjeku prijatelj i drug. A ne tlačitelj.
U javnosti je sve glasnija priča da je Bosna i Hercegovina pri vrhu interesa kineskih kompanija za investicije kada je riječ o Balkanu. U entitetu Republika Srpska gradit će hidrocentrale, planiraju graditi autoput, hidrocentrale i autoputeve planiraju graditi i u Federaciji.
Pitanje je samo treba li i smije li im se to dozvoliti? Koliko je opravdano svijetu govoriti o ratnim strahotama na području Bosne i Hercegovine, o genocidu i logorima, ako se pravimo slijepi na logor u kojem je 1,5 miliona ljudi.
Zašto smo uvijek mimo noromalnog svijeta. Glas diže cijeli svijet. U nekim zemljama protesti. Iz nekih, poput Sjedinjenih Američkih Država apeluju, traže, upozoravaju. Svoj glas dižu i sportisti. Ako jedan multimiloner, čije je zanimanje fudbaler reaguje, zašto šutimo mi koji smo torturu i golgotu prošli. Mesut Ozil, fudbaler engleskog Arsenala kritikovao je kineske vlasti zbog torture nad Ujgurima. Oni su ga izbrisali iz video-igrica i zabranili prenošenje utakmica njegovog tima.
Njemački FC Köln trebao je graditi akademiju za mlade fudbalere u Kini, odustali su zbog tlačenja Ujgura.
Bošnjaci-muslimani i dalje šute. I još sarađuju s tlačiteljima. Šute i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. A možda je i bolje da šute, nego da urade ono što je uradio prethodni reisu-l-ulema Mustafa Cerić.
Godinu poslije krvavo ugušenih protesta Ujgura, tačnije 2010. godine delegacija Muslimanske svjetske lige, u kojoj je bio i Cerić, otišli su u posjeti Kini, s misijom da se uvjere u stanje u Islamskoj zajednici te komunističke države.
Dakle, godinu nakon što su Ujguri na krvavim protestima pokušali bar malo olabaviti omču oko vrata, Cerić u Kini izjavljuje: “Posjetom Kini uvjerili smo se da su muslimani ovdje domaćini, da uživaju svoje zasluženo mjesto u društvu i u državi. Posebno smo obradovani spoznajom da u Kini rade i djeluju škole, gdje se islamski odgajaju i obrazuju muslimanska djeca i omladina. Raduje nas također što su mjesta kao što je Kašgar, gdje žive većina muslimana Ujgura, u punom razvoju i što kineska vlada obnavlja na autentičan način staro jezgro tog drevnog grada gdje su živjeli i djelovali veliki učenjaci poput turskog lingviste Mahmuda Kašgarija (1008-1105), koji je utemeljio turski jezik svojim riječnikom i tako spasio turski jezik od zaborava. Nije isto slušati o Kini, posebno o muslimanima, i doći pa sve to vidjeti svojim očima. Kina zaslužuje poštovanje svijeta ne samo za veliki doprinos od 50% za razvoj svjetske ekonomije, već i za razvoj suživota i tolerancije među toliko zarličitih vjera, kultura i nacija. Stoga je važno biti svjedok današnje Kine koja korača velikim koracima putem kojim nam ulijeva nadu da postoji način da svijet izađe iz moralne i ekonomske krize”. (Izvor: Muslimanska informativna agencija, 14. Oktobar 2010. godine),
Nekada se s pravom može pomisliti da su nam i svjetovni i duhovni lideri stabilni konzumenti marihuane.
Islam kaže da su svi ljudi braća. Da potiču od istog oca i majke. Čini se da su bh. muslimani ona najlošija braća. Ona braća što gledaju samo sebe. Što im je daleko komšijina avlija, a tek su im daleko Rohindže, Ujguri, migranti… Što bi se reklo “od zla oca i još gore majke”.
A za Bakira i njegovu kastu poslovice više i ne vrijede, prekucali su ih sve.
Piše Rasim Belko/Patria
