Prsten u Bjetovića temelju sa majčine bijele ruke

Mnogi od nas kada smo gradili kuću, bez obzira da li bili sujevjerni ili ne, da zaštitimo gradnju od zlih uticaja, držali smo se starih običaja. Na to su nas usmjeravali naši stari, a mi smo ih puštali da provedu to svoje, jer nas to nije ni smetalo ni koštalo.

Po nekima od tih običaja, koji su bili približno isti u svim dijelovima bivše Jugoslavije, kada se odabere plac na kojem se namjerava graditi kuća, da bi bili sigurni da smo odabrali dobro mjesto, dovede se tu stoka da pase, najčešće ovce, jer one imaju dobar njuh i istančan osjećaj da mogu prepoznati  “zlo mjesto”  i “nečastive sile”, ako tu vladaju. Ako bi se pokazalo da su ovce pri ispaši nemirne, to bi značilo da to mjesto obiluje nečastivim silama i da ga treba pri gradnji kuće u širokom krugu zaobići. U tu svrhu su korištene i druge metode. Da se nađe sretno i berićetno mjesto ostavljala se čaša vode da prenoći i ako tokom noći u nju nešto upadne, kao buba, muha, mrav… to bi značilo da se tu kuća može graditi, a u suprotnom čovjek tu ne treba da gradi, jer tu neće biti berićeta ni sreće.

Kada se plac odabere, gradnja je obično počinjala  ponedeljkom, a ne srijedom, petkom niti praznikom.

I da bi kuća bila nafakali, imala novca, ljubavi, sloge i hljeba,…na prvi ćošak okrenut istoku ili na  svaki kućni ćošak stavlja se kukuruz, zrna pšenice ili metalni novac. Kada se temelj postavi na prvom ćošku sa istočne strane kolje se ovan, kao znak prinošenja žrtve gradnji, da se osigura sreća. A kad se završi zidanje, postave rogovi i počne kuća prekrivati, vlasnik kuće i komšije donose na krov razne poklone, koji pripadaju radnicima koji su radili na građevini.

Sve ovo sjetilo me na vrijeme kada smo kopali temelje na mjestu gdje je bila moja stara kuća, jedan od onih koji su držali lopatu u rukama, oziljno ili u šali predložio je da pažljivo iskopamo desni ćošak, možda imadnemo sreće i nađemo zlato, koje je tu negdje trebalo biti ukopano.

Vođen istom analogijom, Dubičanac Osman Betović Ope, koji sada sa porodicom živi u Danskoj, prisjetio se vremena u kom je građena njegova kuća u Ulici Dizdar Paše u Bos. Dubici i sa jakim nadahnućem napisao osjećajnu i inspirativnu pjesmu “Osmina međa”, u kojoj je skladno i harmonično povezao ona sretna vremena u kojima se gradilo i kasnija teška u kojima se morao napuštati rodni dom.

Svojom pjesmom Osme sebe i nas još jednom podsjeća na sretna draga vremena u kojima je porodica bila najveći životni izazov, kada se za nju gradio rodni dom i na stare običaje kojih smo se držali pri gradnji. Kada je počela gradnja njegove kuće, za lozu Bejtovića, da kuća bude sigurna, sretna, nafakali, s dovoljno novca, hljeba i blagostanja, njegova majka je “sa ruke svoje bijele” prsten skinula Opi ga dala, u temelj zakopala. Prsten njegove majke ugrađen je kao zaštita u temelj srećne porodice Bejtović. O tome nam on nadahnuto i nostalgično, sa toliko simbolike, govori stihovima pjesme “Osmina međa”.

 

Pod kamenom kuće moje majka prsten zakopala,

skinula ga s ruke bijele i za sreću meni dala.

Ovaj prsten nek te čuva kao dobra vila

od dušmana i uroka, daleko im kuća bila.

 

Otac brezu posadio kad je prvi kamen lego,

grane joj je podvezao da je ne bi snijeg polego.

Ova breza neka raste, neka korijen pušta,

neka hladom krošnje svoje bude kući duša.

 

I dođoše crni dani, gnijezda nam se obrusiše,

i breza bi zaplakala jedva grane njiše.

Kamen svoju tajnu čuva, ispod prsten leži,

to je kuća Bejtovića na Osminoj međi.

 

Burlington, 31.12.2019                    Zijad Bećirević

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook