Da li je još u Daytonu čak i Federacija podijeljena na Bosnu i na Hercegovinu?

Pola miliona maraka po glavi poslanika za četiri godine premetanja s guza na guz po salama i hodnicima zgrade koju su donacijama obnovile neke strane vlade osim što je svetogrdno, bezobrazno i
besmisleno, predstavlja i uvredu za svaki preostali zdrav razum u ovoj zemlji. Taj iznos od izabranih predstavnika naroda čini složnu zlu družinu koja je radi tih pola miliona privilegija potpuno virtualnom učinila – i dalje čini – bilo koju i bilo kakvu priču o i najmanjoj promjeni…

Drugim riječima, na jednom tasu vage je pola miliona maraka da se ništa ne promijeni, a na drugom gubitak najmanje toga ako se bilo šta promijeni. Njihova računica je sasvim jasna… Nema tog nacionalnog
interesa, nema tog općeg dobra, nema te istine, nema ničega što se može porediti sa pola miliona maraka za četiri godine nerada i nema te svetinje koju ti ljudi nisu spremni za te pare prodati… Za te
pare uopće više nije bitno šta je istina a šta nije, šta je tačno a šta nije, a pogotovo ko je u pravu a ko nije, kalira li papir u gramima, kilogramima ili tonama, fali li trećina ukupnog živog stanovništva ili na
izborima glasaju samo nacionalisti i mrtvi, je li 70.000 ili 80.000 nevažećih listića, koliko je ljudi skinuto sa biroa za zapošljavanje a koliko ih je prijavljeno…

No s druge strane, tih pola miliona maraka po glavi demagoga razlog je što u zemlji nemamo nijednu jedinu bosansku, hercegovačku ni bosanskohercegovačku stranku, partiju, nevladinu organizaciju,
udruženje građana čak ni pokret… Sve što na to liči slovi se sa prefiksom „pro“ – što će reći, i jest i nije, i može biti i ne mora… – i po pravilu se odnosi na borbu za vlast i premoć, komad kolača ili dio
plijena u ovoj takozvanoj Federaciji Bosne i Hercegovine. Premda se na prvi pogled može učiniti da je riječ samo o jezičkom problemu ili leksičkim zavrzlamama, problem je ipak, suštinski.

Neka kao primjer posluži formula naziva jedne od dvije bosanskohercegovačke administrativne jedinice. Čini mi se da nam nekako sve vrijeme izmiče očigledna činjenica da možda i naziv ovog entiteta implicira da je Federacija sastavljena(?!) od Bosne i Hercegovine(?) ili da je još u Daytonu čak i Federacija podijeljena na Bosnu i Hercegovinu? To bi, u velikoj mjeri objasnilo ponašanje bošnjačke političke elite i prema slučaju Mostar, i prema istočnom dijelu grada koji kao da je jučer izišao iz rata, i prema Hercegovini u cjelini…

Kakogod, što vrijeme više odmiče, sve mi je manje stvari s tim „daytonom“ jasno i, obrnuto  proporcionalno, sve mi se više stvari ne sviđa. Spisak „nesviđanja“ je podugačak: od asimetričnih rješenja preko birokratsko-administrativnih uvjetovanja do gomile bespotrebnih institucija koje ne služe ničemu i nikome osim sebi. No, na prvom mjestu je, bez konkurencije, uvijek otvorena mogućnost da bilo ko, u bilo kojem trenutku, kada bilo koji od njegovih osobnih interesa bude doveden u pitanje, može blokirati bilo koju instituciju, proces ili odluku… na štetu svih stanovnika ove jadne zemlje i da to predstavi zaštitom vitalnih nacionalnih interesa.

Na jednu stranu što se niko nije potrudio da nekim aktom, odlukom, pravilom ili zakonom definira šta su to uopće i koji su to vitalni nacionalni interesi nego je to iznimno važno pitanje prepušteno skupini ulickanih kleptomana i probisvijeta, a na sasvim drugu kada ti jednonacionalni interesi nemaju prednost pred općim interesima svih nesretnika koji još žive u Bosni i Hercegovini. Rješavanje tog pitanja prepušteno je
nekolicini institucija upitnog stručnog i još upitnijeg moralnog kredibiliteta. 

Nipošto ne treba zaboraviti, isti taj sistem omogućio je – jer se na tome zasnivao – institucionalizaciju premoćnih stranaka u čije je centrale ili njima osnovana udruženja građana izmješten cjelokupan
sistem donošenja odluka od presudne važnosti ne za državu nego za sve i svakog njenog stanovnika ali i pojedinaca, malih (lokalnih) božanstva kojima bi svi svjesni i zahvalni sljedbenici trebali po godinu
svoga života prepisati, ali i pojavu zvaničnih iredentističkih pokreta koje predvode parlamentarne dakle, de facto stranke u vlasti.

Jasno je da u ovoj zemlji ništa – od radnih mjesta i osnovne egzistencije preko temeljnih ljudskih prava do budžeta – nije uspjelo izmaći grabežljivom i surovom dohvatu i stisku stranačkog utjecaja.

Stoga, treba biti silno naivan – da ne upotrebljavam izraz koji neusporedivo više odgovara predmetnom kontekstu – i povjerovati da je ovo tijelo ikada moglo, u bilo kojem smislu i kontekstu, biti neovisno od sveprisutne volje stranaka i njihovih lidera čija će odgovornost, kao i u brojnim slučajevima očiglednog političkog i drugog kriminala, ostati čak i bez postavljenog pitanja.

No, kriza (istine) u sistemu ove zemlje, možda su trenutno najbolji paradigmatski pokazatelji dramatično lošeg stanja u cijeloj državnoj strukturi i organizaciji, svim njenim institucijama i administrativnim dijelovima. Drugim riječima, katastrofalnog stanja u sistemu koji je omogućio i osigurao, gotovo zagarantirao stalnu i neometanu vlast trima etnonacionalnim oligarhijama duže od četvrt stoljeća.

Drugim riječima, sve ono u što se svakome zdrave pameti činilo nemogućim i nelogičnim ili, u najmanjem sumnjivim: regularnost izbora, broj osvojenih glasova i pobjeda onih za koje niko nije (htio priznati da je) glasao, tijesne pobjede u zadnji čas uz (nevjerovatno) veliki broj nevažećih i poništenih glasačkih listića, formiranje i neformiranje vlasti… sa pola miliona maraka dobijaju svoje logično objašnjenje.

No, nije toliki problem što na tih pola miliona maraka počiva priča o izborima, institucijama, službama, zakonima, pravosuđu, gubeći i posljednji trag značenjskog konteksta čak i u imenicama kojima se nazivaju, a kamoli u njihovim suštinama… Gore od toga je što priča o zemlji počinje i završava se na pola miliona maraka.

Piše: Edin Urjan Kukavica/Patria

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook