Renatin amanet da o Bosni piše iz Belgije

Osim bosanskih dopunskih škola, nastavnika, roditelja, koordinatora i drugih koji o njima brinu i kulturno-umjetničkih društava, posebnu i izuzetno važnu ulogu u očuvanju maternjeg jezika i identiteta građana BiH u dijaspori i njihove veze sa domovinom imaju bh. stvaraoci, književnici, slikari, muzičari, novinari, sportisti.

Renata Karadžić

Pisanje je vezeni most koji bh. književnica Renata Karadžić, sa adresom u Belgiji (već 26 godina) pravi sa svojom domovinom Bosnom i Hercegovinom, svojom Sanicom i Ključem iz kojih je morala otići 1992. godine, konvojem strave i užasa koji nikada neće zaboraviti. Njene knjige: Boje moje provincije i Dar, koju je promovisala na prošlogodišnjem Sajmu knjiga u Sarajevu, govore o ljubavi, patnji, čežnji i ljudima koji su morali preko noći odrasti.

„Domovina je zastupljena u svakoj mojoj priči. Imam potrebu da joj se obraćam na takav način. Ostala sam je gladna i u najvećoj gladi. U svojim najdubljim mislima kažem: Ja sam milioniti raseljenik. Živim u getu svojih misli, da me rodna zemlja zove“, kaže – i piše Renata Karadžić.

Kakva je to zemlja Belgija i kako su naši građani u njoj organizovani?

RENATA KARADŽIĆ: Belgija je jako uređena zemlja. Samim tim što je prijestolnica Evropske unije, uživa u tom prioritetu. Ako želite objasniti sadašnje političko stanje u Bosni i Hercegovini, primjer vam je Belgija. Podijeljena je teritorijalno i jezički na dva dijela: Valoniju i Flamaniju, na čijoj se sredini nalazi Brisel. Tenzije zbog te podijeljenosti su uvijek prisutne. Ima deset provincija,  kantona. Živim u provinciji Luksemburg gdje se koncentracija bosanskohercegovačke dijaspore svodi na nekoliko porodica različite životne dobi što nam ne daje nikakve mogućnosti da imamo bilo kakve aktivnosti da bismo približili matičnu zemlju u naše živote. Otuđeni smo od matične zemlje i samim tim jedni od drugih, a to se najviše reflektuje na mladim generacijama, prvenstveno kada se govori o jeziku. Osim Antverpena, gdje živi najveći broj bosanskohercegovačkih građana, ne postoji nijedan drugi grad u kojem je skoncentrisan veći broj naših ljudi u kome bismo se organizovali i gradili veze sa domovinom.


Kapetan svojih polja

-U nedostatku udruženja i klubova naših građana u Belgiji, sami ste željeli graditi most sa domovinom?

RENATA KARADŽIĆ: Kraljevinu Belgiju nikad nisam doživjela drugačije osim slobodnog tla iako sam se integrisala u svakom vidu klasične integracije. Zbog toga sam odlučila da reagujem individualno i da pokažem ljudima da će moja zemlja da uradi ono što ova u kojoj živim nije i da će moja djeca, koja su bez obzira na rođenje, ovdje, ipak, stranci, imati pripadnost, i da će im zemlja njihovih roditelja, koju oni doživljavaju kao svoju, otvoriti vrata. Preuzela sam kormilo u svoje ruke nakon 20 godina života koji mi je bio nametnut i nije davao budućnost koju sam željela za svoju djecu i napisala pjesnički: “Kapetan sam svojih polja, imam luku, ali nemam brod. I sad pravim brod, u koji ću smjestiti svoju djecu, njihove i moje želje. Bit će on dovoljno veliki da smjesti sve one koji se žele približiti Bosni i Hercegovini, njenoj kulturi, jeziku, ljudima, tradiciji koja nudi veliki izbor…

-Koliko je važno da u dijaspori sačuvamo svoj identitet, maternji jezik i vezu sa domovinom?

RENATA KARADŽIĆ: Jezik je hranitelj naroda, tako da je briga o njegovom poznavanju i očuvanju način dokazivanja svijesti o vlastitom identitetu. Također je vitalni dio civilizacijskog kulturnog naslijeđa i najveća čovjekova moralna obaveza je sačuvati maternji jezik kao jedno od najvećih bogatstava koje nam je ostavljeno. Raduje me činjenica da se odnos prema očuvanju bosanskog jezika i kulture u dijaspori znatno promijenio i da se sve više teži ispraviti greške i svojim pokoljenjima maksimalno omogućiti učenje istog koji je jedan od najvažnijih faktora za njihov razvoj, kako moralni tako i intelektualni. Imamo veliki broj primjera u dijaspori da naša djeca koja znaju bosanski jezik nemaju problem samopouzdanja i da s lakoćom i entuzijazmom stječu nova znanja, isto tako utječe na usvajanje gramatike, vokabulara, izgovora i pravopisa bilo kojeg stranog jezika. Zato želim uputiti apel svakom roditelju, prvenstveno generacijama koje dolaze, da nikad ne dolaze u dilemu oko upisa djeteta u bosansku dopunsku školu čiji je cilj sačuvati bosanski jezik i kulturu kao i vezu sa domovinom. Napominjem, također, da Savez dopunskih škola Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Stuttgartu, u SR Njemačkoj, na čijem je čelu Haris Halilović, istaknuti bh. aktivista i patriota u dijaspori, vrstan novinar i bivši generalni konzul BiH u tom gradu, jača svakim danom i da zajedno možemo i moramo omogućiti našoj djeci budućnost, možda je njihova baš tamo u domovini.


Renatina kćerka Alma, čita maminu poeziju na bosanskom jeziku


Ljubav prema domovini

-Koji su vaši motivi angažovanja u ovoj oblasti?

RENATA KARADŽIĆ: Moj motiv kao spisateljice je da napišem i tim doprem do što većeg broja bosanskohercegovačke dijaspore, i čitalaca/čitateljica u domovini što sam i uradila svojom knjigom Boje moje provincije čije drugo izdanje očekujem svakog trenutka. Knjiga je upravo težnja ka razgradnji i traganju za identitetom kako moralnom tako i kulturološkom, gdje je uvijek prisutna jedna velika ljubav prema domovini, porodici, prijateljstvu, tradiciji.

Svojim literarnim radom želim ponuditi mogućnost čitanja na bosanskom jeziku i podržati rad dopunskih bosanskih škola kao i Saveza dopunskih škola Bosne i Hercegovine i pokušati oživjeti isti u Belgiji i Luksemburgu. Sigurna sam da zajedno to možemo, samo zajedno možemo sačuvati bosanski jezik i pismo, a time i identitet koji smo već uspjeli sačuvati u najgorim ratnim okolnostima.

Na kraju ću podijeliti s vama pjesmu iz moje nove zbirke Dar koju sam promovisala prošle godine na Sarajevskom sajmu knjiga, napisanu u strahu od života u dijaspori.

Napisala sam tad: “Ljubav prema domovini mi je ostavila u amanet da pišem.

Nisam imala priliku da sama odlučim da ostanem, niti da se vratim. Odlazila sam i vraćala se uvijek istom mišlju: Još samo ovaj put…”

JETIM

Rodih se kao jetim uz oca i majku,

ne, nije parodija,

možda malo ironija.

Mnoge mi ruke pomilovaše glavu,

kosu.

Niko nogu bosu,

od bježanja bolnu.

Jetim sam života,

od mene se okahari svijet,

a svi hoće u dženet,

u raj, u sjaj.

Jetim sam svojih misli

u kojima mrzim svaku ruku,

koja se spusti na moju glavu, kosu,

nikad na nogu bosu

od bježanja bolnu.

Jetim sam domovine 

koja me izrodi,

na čijem stablu života

bodu dvije grane,

spremne da otpadnu.

I moja dva nova lista

zelena k’o moja duša.

I onom ko me sluša

neka me zalije

ili sam vodu pije.


Piše: Haris Halilović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook