RAZBIBRIGA ILI AHINJAK: Iz riznice starinskog bošnjačkog humora

STARINSKI HUMOR BOŠNJAKA NASRUDIN-HODŽINOG TIPA

Historijsko-literarni prikaz relativno bogate i razuđene humorskne tradicije Bošnjaka još nije napisan, ali dok čekamo na takav poprilično zahtjevan poduhvat nije zgoreg barem ovlašno pogledati u riznicu te vrste usmeno kulturne i intelektualne tradicije i predstaviti neke od karakterističnih primjera tog naslijeđa, posebno onog njegovog dijela koji nosi nesumnjiv Nasrudin – Hodžin pečat.
Naime, jednu od sastavnica bošnjačke humoreskne tradicije čine priče potekle od Nasrudin Hodže i u vezi s njim čije duhovite krijesnice su se tokom stoljeća sa istoka Anadolije proširile na područja io Jugoistoke Evrope pa i u Bosni. 1)
Umijeće pričanja priča, dakle, bilo da su šaljivog ili mudroslovnog sadržaja, stara je razbibriga prilikom ljudskih susreta, razgovora i komunikacije i ono nije ograničeno samo na tradicionalne kulture Istoka. Pričatelji priča često su igrali ulogu knjige koja hoda, a bagdadski autor Ibn Nedim u desetom stoljeću ove nositelje usmene tradicije naziva „večernjim kazivačima pripovijesti“.2)
Oni ne samo da su na duhovit način prenosili zanimljive storije o događajima i ljudskim naravima koje su primili od drugih, nego su i sami smišljali zgode koje su ih činile dobrodošlim sabesjednicima u krugu u kojem se odvijala njihova života zbilja. Ove priče „igrarije duha“ imale su, kako kaže Aiša Softić, ulogu da nasmiju, razvesele i razvedre publiku. „Šaljive priče, obično su kratke i za okosnicu imaju, tačno određeni događaj ili situaciju. Odslikavaju ljudske slabosti- nespretnost, glupost, nesnalažljivost, ali i ljudske vrline – dovitljivost, umješnost, čak i lukavstvo.“3)
Duhovite priče su vjerno ogledalo ljudskih vrlina i mahena, ali i mudrst prohoda bez ožiljaka kroz često negostoljubivu svakodnevicu. To se posebno odnosi na usmeno naslijeđe Nasrudin-hodže koji u prevladavanju životnih prepreka i ublažavanju ožiljaka izazvanih ljudskom uskogrudošću piliči ne samo titula šaljivdžije nego i pravoga mudraca. Višestoljetno prisustvo njegove proverbijalne mudrosti u Bosni pruža okvir za razumijevanje tematski razuđene, kako usmeno-književne u užem tako i folklorne tradicije u širem smislu.
Mnogi motivi u pričama o ovom liku došli su nam sa islamskog Istoka, ali ne treba zaboraviti da brojni motivi i događaji u pričama koje nose njegov duhovni pečat, nose boje domaćeg bosanskoherce­govačkog, odnosno bošnjačkog ambijenta. Za Nasrudin-hodžu Alija Isaković kaže: ”On je i nasušni sagovornik i pobornik i prijatelj. Iz njegovog osmjeha zrači ono široko saosjećanje koje olakšava i sitan žal i beznađe i relativizira svaku udesnost i kraljeviću i prosjaku.”4)
Kao univerzalni lik narodne mudrosti i kozerije Nasrudin-hodža vodi porijeklo iz osmanskoturskog društvenog miljea odakle je potekao i u kojem je dozrio njegov duh, prešavši od svojih početaka dug put da bi tokom nekoliko stoljeća našao mjesto u kulturama brojnih naroda.kako Bliskog Istoka tako i Evrope. Porijeklom je, kako kažu, iz sela Horto u blizini Sivrihisara u Turskoj gdje se rodio oko 1208. godine. Priča se da se 1237 godine nastanio u Akšehiru, gdje je preselio na Ahiret 683 godine po Hidžri odnosno 1284. godine.
Ovome liku i u vezi s njim pripisuje oko 350 šaljivih priča Kao fragmenti i kao cjeline razasute su u brojnim jezicima Evrope i Bliskog istoka. Inače ime ovoga duhovitog ljudskog saputnika pojavljuje se u nizu varijanti od kojih treba spomenuti slijedeće: Nasruddin, Nasreddin, Nasraddin, Nasrettin, Nasr Eddin, Nasr-eddin, Nasirud-din, Nasr-ud-din, Nasr-Eddin, i Nasr-Ed-Din.
Šezdesetak godina poslije Nasrudinove započela je životna putanja Tilla Eulenspiegela (prva polovina 13-tog stoljeća), skoro pa zapadnoevropskog savremenika i pandana Nasrudinovog čija je domovina izvorno grad Kneitlingen u Sjevernoj Njemačkoj, ali čiji se duh proširio na dobar dio zemalja Zapadne Evrope njegova vremena i kasnije.
Usmeno-književna teorija u čijem fukusu i šaljive priče o Nasrudin Hodži definira angedote i dosjetke kao „kratke literarne forme koje iznose nešto zanimljivo i često podrugljivo, a tiče se tema svakidašnjeg života (društveni život, ekonomske protivrječnosti, bračni podnosi…) i predstavljaju jedan od najdinamičnijih usmeno književnih oblika s osloncem na društvene pojave.
Vic je blizak anegdoti i njegovi motivi najčešće su izraz kompleksne i stresom impregnirane društvene zbilje.
Savremeno doba obilježeno je vicevima i anegdotama o Sulji i Muji, zatim o Sulji, Muji i Fati, zatim o Sulji Hasi i Fati i slično, Ali ova vrsta priča često nosi karakter defamiranja likova čije se pretpostvljene životne situacije iznose, ne da bi se afirmisala njihova duhovitost ili pak mudrost, nego da se podcrta i naglasi navodni deficit njihovih mentalnih kapaciteta. To spada prije u sferu psihološki zasjenjenih međuetničkih odnosa na Balkanu i kao takvi nisu predmet razmatranja ovoga teksta.
Basna
Dragocjenu komponentu mudroslovnogmliterarnog naslijeđa čine basne koje su u osnivi kratke priče sa moralnom poukom u čijem sadržaju se životinje pojavljuju kao likovi koji razgovaraju i djeluju kao ljudska bića. Pa iako zadržavaju svoje životinjske osobine, cilj im je iznošenje, ili ukazivanje na neku pouku i moralno po­našanje. Neke basne sadrže u sebi dozu ironijom, često su začinjene humorom.
Najstarija poznata kolekcija basni danas je ona koja se dovodi u vezu sa imenom Ezopa (cca. 600. p.n.e.), za koga predaja tvrdi da je bio rob u grčkoj pokrajini Juniji, po svoj prilici semitskog porijekla. Njegove basne vjerovatno su u početku kružile us­menim putem, pošto prije četvrtog stoljeća nema dokaza o njihovom postojanju u pisanoj formi. Otada su nastale brojne zbirke sa stalnim pomjeranjem u sa­držaju novih basni, a novi materijal je posebno doticao sa Orijenta. Najstarija zbirka porijeklom dalje sa Istoka – iz Indije je Pančatantra, čiji jedan dio pred­stavlja fazu u razvoju priče o životinjama i jednu od najranijih formi narodnog pripovijedanja.5)
Priča o životinjama u svojoj najranijoj fazi je narativni iskaz ko­jim se pokušava odgovoriti na pitanje tipa: zašto su krave crn ili zašto zec ima kratak rep. Bosna koristi priču o životinjama, ne da bi objasnila osobine životinja ili njihovo ponašanje, nego da pruži moralnu lekciju ljudskim bićima, ili da ih izloži podsmijehu. Pa zbog toga basna nije folklorna tvorevina u doslovnom smislu te riječi, nego je prije produkt sofisticirane kulture koja za svoje os­novne građevne elemente koristi folklorni materijal.
U Srednjem vijeku pričanja basni postala su dio putujuće tradicije, naširoko su korištena u propovijedima za moralnu pouku i u knjigama lijepih i uzoritih primjera. Basna ima svoje mjesto i u pisanoj književnosti. Autori kao Čoser, Henrison, Lidgejt, Drajden – svi su bili dobri majstori u prepričavanju starih priča – basni.
Basnu često karakerišu brojni internacionalni motivi, i to primarno zbog univerzal­nog karaktera njene poruke bazirane u znatnoj mjeri na postupku apstrahiranja.
Basne koje pripadaju bošnjačkom kulturnom miljeu, pored duga prema utjecajima sa Istoka, glavni svoj oslonac ipak imaju u domaćem tradicionalnom materijalu. Doprinos bošnjačke i bosanskohercegovačke sredine u građi basne najviše se očituje u izboru životinja karakterističnih za naše krajeve. Najčešće se tu javlja lukava i prevrtljiva lisica, nespretni i lakomi vuk, spori i proždrljivi jazavac, bo­jažljivi i plašljivi zec, priglupi gavran, naivna ovca, dosjetljiva koza, tvrdoglavi a simpatični magarac. Osobine ovih životinja dovode ih u vezu sa pripadnicima različitih slojeva jedne ustvari ljudske zajednice.
Hićaje i latife
Hićaje se svojim osobinama oslanjaju na bogatu građu islamsko-istočnjačke pripovijedne književnosti, koja je bilo usmenim putem, bilo putem literarnih prerada, stigla u naše krajeve. Često se oslanja na literarni materijal koji je, dijelom i zbog načina učenja školskog materijala u mektebima napamet, brojnim preradama i prenošenjem od usta do usta vre­menom poprimio usmenoknjiževni karakter. Njihova uloga je bila da pruže moralnu pouku koja je povremeno bila podcrtana humorom.
Važnu ulogu u prenošenju ove vrste tradicijske književnosti imaju kako pripadnici učene uleme koji su se školovali na visokim školama na istoku, tako i domaće hadžije i trgovci koji su na svojim dalekim putovanjima sakupili neke od tih priča, a onda ih prenosili i dalje širili u Bosni. Usmena forma prenošenja ove tradicije bila je posebno popularna među ženama u procesu odgoja djece osloncem na lijepe primjere koji se mogu naći u svijetu čarobne priče. U određenim krugovima islamskog opredjeljenja i orijentacije nerijetko se sreću i priče o Lokmanu Mudrom.
Poslovice i zagonetke
Poslovica predstavlja kratku preciznu didaktičku izreku prisutnu u tradiciji, ili kako je neko lucidno rekao, “mudrost mnogih, a duhovitost pojedinca”. Ona je slikovit izraz koji uopštava različite oblike životnog iskustva, karakteriše je zaokruženo općevažeće izražavanje misli, osjećanja i predodžbi.
Porijeklo poslovice je opskurno. Nastanak i prihvatanje ideje koju je neko ne­kada u prošlosti formulirao u vezi je sa didaktičkim pojednostavljivanjem neke tvrdnje koja je vremenom ušla u opću upotrebu. Napor da se dođe do porijekla poslovice kompliciran je time što ista tema pa čak i ista formulacija mogu biti pripisane različitim ličnostima. Otuda je pripisivanje poslovica pojedinačnoj osobi krajnje nepouzdano. Neke atribucije mogu imati osnova u realnosti, ali brojna pripisivanja pojedinih poslovica Sulejmanu Mudrom, Lokmanu, Hazreti Aliji, Harun-er-Rešidu, Sokratu, Platonu, Ciceronu, Napoleonu, ili nekoj drugoj ličnosti poznatoj po duhovitosti ili učenosti mogu prije biti izraz njihove reputacije nego poštivanja historijskih činjenica. Većina često korištenih poslovica su metafore proistekle iz svakidašnje životne prakse, ili posmatranja prirodnih fenomena. Poslovice često nastaju na bazi već postojećih primjera. Poslovica se obično iznjedruje iz životne svakodnevnice metodom apstrahiranja i tipiziranja više pojedinosti, što je često čini izvanhistoričnom i izvanprostornom.
Da bi postao poslovicom jedan iskaz ili citat mora biti prihvaćen i asimiliran u svakidašnjoj upotrebi od strane običnih ljudi, a u momentu kada se transformiše u poslovicu njegovo porijeklo biva zaboravljeno. Iako se pouzdano može tvrditi da svaka poslovica ima porijeklo u specifičnoj osobi ili situaciji, kod većine starijih poslovica to porijeklo je često potpuno nepoznato. Otuda, umjesto autora i vremena nastanka jedne poslovice govorimo o njenom narodnom porijeklu, odnosno izvor joj je u kolektivnoj mudrosti naroda.
Usmene narodne poslovice Bošnjaka pojavljuju se u nizu zbornika i antologija kao i različitih izbora usmene književnosti. Međutim, postojanje znatnog obima poslovica literarnog porijekla u narodnoj književnosti Bošnjaka, kakve su, na primjer, one koje su našle svoje mjesto u Ljubušakovom zborniku Narodno blago (Sarajevo, 1887), iako se uglavnom temelje na bosansko-jezičkom naslijeđu, jednim dijelom su izraz islamskog utjecaja na duhovnu kulturu toga naroda ali do sada nisu u dovoljnoj mjeri pobuđivale pažnju bošnjačkih književnih kritičara. Ta tema nije našla primjetnu rezonancu ni u radovima drugih autora koji su se bavili njihovim duhovnim naslijeđem.5)
Pored naslijeđenog usmenog šaljjvog predanja koje se kroz minule vijekove prenosilo sa koljena na koljeno, sve do naših dana, među rane pismom zabilježene primjere šaljivih priča u Bosni spadaju one koje je, krajem osamanaestog stoljeća u svom Ljetopisu prigotovio Mula Mustafa Bašeskija koji je i sam pripadao Nasrudinovom hodžinskom staležu.
Prvi ko se ozbiljnije pozabavio sakupljenjem ovog usmenog gradiva među Bošnjacima, bio je Mehmed beg Kapetanović – Ljubušak. Jedan njihov broj ob­javljen je u bošnjačkoj periodici, a ponajviše u časopisu Beharu, što je u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća izlazio u Sarajevu.U „Beharu je, inače u kontinuitetu bila objavljivana šaljiva i mudroslovna građa u rubrici „Male šale i dosjetke“, odakle je također, preuzet dio gradiva prilikom pripremanja sadržaja ove knjige.
Svoj doprinos boljem i cjelovitijem razumijevanju Nasrudin hodžine duhovite baštine, i njoj srodnog gradiva drugog porijekla, osim brojnih neimenovanih kazivača, u nas dali su i sakupljači i tumači ovog usmeno-književnog fenemena Edhem Mulabdić, Fehim Bajraktarević, Alija Isaković, Nasko Frndić, Munib Maglajlić i u najnovije vrijeme Aiša Softić.
U djelu Tuturuza i Šeh Meco Alije Nametka nije teško ne uočiti odbljesak niza primjera narodnog duha i mudrosti što je i razumljivo imajući u vidu činjenicu da se ovaj autor i sam, kao istaknuti književni poslenik i folklorista bavio Nasrudin-hodžinim duhovnim naslijeđem.
Sakupljanje i tumačenje usmeno-šaljive proze Bošnjaka
Prisustvo Nasrudin-hodžinih priča kao neodvojivog dijela usmenoknjiževne humoreskne i mudroslovne tradicije Bošnjaka već odavno je očevidno i predstavlja njenu važnu sastavnicu. Upravo se može reći da je ta vrsta mudroslovne baštine Bošnjaka najviše istražena i istovremeno najrasprostranjenija među ljubiteljima ovoga književnog žanra i duhovne okrjepe. Otuda i neophopdnost da se ovo naslijeđe sagleda u širem okviru usmenoknjiževne ostavštine Bošnjaka baštinjene iz prošlosti, a još uvijek životno prisutne u usmenoj komunikaciji i kulturnom miljeu kako gradske tako i seoske sredine.
Identifikacija, sakupljanje i publikovanje usmenoknjiževnog gradiva karakteriše rad bošnjačkih kulturnih poslenika posebno intenzivno u drugoj polovini l9. i početkom 20. stoljeća. Pružajući pomoć u prikupljanju građe i istraživačima izvan bošnjačke sredine, oni istovremeno traže načina da svojim nastojanjima daju doprinos kulturnom razvoju svoga naroda, što svjedoči o postojanju jasne svijesti o značenju vlastite tradicije u jednom po svim svojstvima preporodnom dobu.
Osloncem na takva shvatanja temeljio je svoj rad Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.Godine l887. vlastitim troškom objavio je knjigu Narodno blago, koja sadrži raznovrsnu kulturološku građu, uključujući i folklornu. Nakon godinu dana izašlo je sa dopunama i ćiriličko izdanje ovoga djela. Pored pjesama i poslovica navedeni su i tekstovi niza pripovjedaka i to u formi širih objašnjenja za citirane poslovice. Tako, na primjer, poslije poslovice “Ja košeno ona striženo” (str. 83) Kapetanović donosi odranije poznatu varijantu priče “Zla žena”. Historijska pre­daja “Objahuje ko Kopčić Duvno” (str. l7l) pripada tipu predaje sa dobro poznatim motivom zauzimanja zemlje obilaženjem na konju. Lokalne zavičajne specifičnosti prisutne su u objašnjenju nastanka poslovice “Što ko čini sve sebi” (str. 32l-322). Iznošenje ovakvih objašnjenja jedan je od načina kako je Kapetanović prilazio svojoj građi i iz toga je jasno da je pri tome imao u vidu potrebe za tom vrstom objašnjenja svojih budućih čitalaca.
Među 222 teksta koji čine Rukovijet šale, zbirku nejednakog kvaliteta priloga, koju je l893. u Sarajevu objavio Edhem Mulabdić, očigledno je da ima niz narodnih umotvorina i to posebno onih u vezi sa likom Nasrudin Hodže. Knjiga je urađena bez velikih ambicija, pa joj je dokumentarna vrijednost veća od kul­turološke. Pod naslovom Srpske narodne pripovijetke je Omer-beg Sulejman­pašić Skopljak (Sarajevo, l989) objavio niz pripovijedaka što su ih u pero sakupljača kazivali Fazla i Zijad Fazlibegović iz Goruše kod Bugojna.
Nakon osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu l888. godine počeo je izlaziti njegov Glasnik koji, pored arheološke, prirodoslovne i historiografske kontinui­rano objavljuje i etnografsku građu. Priloge iz folklora i narodne književnosti uglavnom su redakciji dostavljali ljudi iz naroda, počesto seoski učitelji. Posebno učestalo ovi prilozi pojavljuju se u godištima Glasnika iz l889, l893, l895, l897, a zatim od l903. do l906. da bi kasnije priliv ove vrste građe skoro potpuno presahnuo. Dobar dio objavljenih priloga odnosi se na etiološke pre­daje kao, na primjer, na postanak imena pojedinih lokaliteta i iz područja narodne kulture općenito.
Godine l900. grupa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu pokreće časopis Behar, list za pouku i zabavu kako stoji u njegovu podnaslovu. Ovaj časopis je u svom plodo­tvornom desetogodišnjem izlaženju znatnu pažnju poklonio izdavanju priloga iz usmene narodne književnosti. Narodne pripovijetke objavljene u Beharu karak­teriše uobičajena motivsko-sižejna potka, kao što je postavljanje teškog zadatka, neprijateljsko otpravljanje u svijet, zahvalni mrtvac, djeca sa zlatnim oznakama, zla žena, đavolski zanat i tome slično.
U Beharu je u posebnoj rubrici pod naslovom „Male priče i dosjetke“ objavljina mudroslovna često humorisitčki intonirana građa.
U periodu između dva svjetska rata (l9l8-l94l.) primjetno je opadanje interesa, kako za sakupljanje tako i za publiciranje i općenito istraživanje usmeno-književne građe Bošnjaka. Opću sliku ovakvog stanja donekle popravljaju peri­odična izdanja kao što su Novi behar, te kalendari Gajreta i Narodne uzdanice. U sakupljanju i publikovanju bošnjačkih narodnih pripovjedaka u 20. stoljeću, posebno mjesto pripada književniku Aliji Nametku, koji se tokom čitavog svog profesionalnog života bavio sakupljačkim radom i pri tome se, koristeći moderne tehnike bilježenja, čvrsto držao izvornog pričanja bez stilizacija i obrada koje su inače bile karakteristrika brojnih sakupljača i istraživača usmenoknjiževne građe na Balkanskom poluostvru.
U najnovije vrijeme u knjizi Antologija bošnjačke usmene priče (Sarajevo, l997), Aiša Softić je naučnoj i stručnoj javnosti ponudila svoj izbor ovoga vida duhovnog stvaranja Bošnjaka, čime su se otvorile nove mogućnosti za istraživanje i valorizaciju narodne pripovijetke. Na nešto širu osnovu se oslanja izbor Đenane i Lade Buturović naslovljen Djevojka – ptica zlatna perja: An­tologija usmene priče u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: Svjetlost, l997).
Bošnjačke usmene priče se općenito, po svojim glavnim oblicima i načinu iznošenja sadržaja, uklapaju u opće tokove usmenog pripovijedanja sa širih južnoslavenskih prostora, ali i šire, evropskih naroda. Prio tome je jedna, ali ne i jedina, od njihovih posebnosti nastala zahvaljujući prinosima iz istočnjačkih usmenih i pisanih tradicija. Usmena proza Bošnjaka, kako ističe Aiša Softić, oblikovana u bajke, basne, predaje, hi­ćaje, anegdote i šaljive priče, pokazuje znatnu tematsku raznovrsnost, a što se tiče internacionalnih motiva prisutnih u njima oni su ovdje zastupljeni na način koji odražava duhovno biće bošnjačkog naroda.
Uzimajući u obzir samo aspekat šaljivih i mudroslovnih priča, uključujući i one iz Nasrudin-hodžinog duhovnog ambijenta nije teško uočiti da nažalostjoš uvijek izostaju komparativna istraživanja, zahvaljujući kojima bi se, putem indeksa motiva, utvrdilo porijeklo barem dijela usmene prozne humoreskne građe Bošnjaka, na čiji sadržinski korpus je islamski Istok ostavio itekako vidljivog traga.
Napomene
1) O tradiciji Nasrudin-hodžine mudrosti u Bosni pisao je Munib Maglajlić u ogledu pod naslovom „Nasrudion-hodža u Bosni“ u: Usmeno pjesništvio od stvaralaca do sakupljača. (Tuzla: Univerzal, 1989. str. 106-112). Posebno su dragocjene autorove bibliografske bilješke u ovome radu date u hronološkom rasporedu prikazanih izvora sa građom vezanom za Nasrudin-hodžu. Vidjeti također Fehim Bajraktarević „Nasrudin-hodžin problem“u Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIV (Beograd, 1934).
2) Teorijski okvir za bolje razumijevanje priča kao usmeno-književne forme dat je u radu M. Bošković-Stulli pod naslovom „O povijesti i teoriji pričanja priča“ objavljenom u knjizi pod naslovom Priče i pričanje… (Zagreb: Matica hrvatska, 1997. str.5-28), kao i knjigu Vladimira Propda Problem komike i smeha. Prijevod s ruskog (Sremski Karlovci, Novi Sad, 2017). Vidjeti također zaključke koje iznosi Ivan Šop u svojoj studiji Nasredinove metamorfoze (Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1973).
3) Softić, Aiša. Usmena proza Bošnjaka. Sarajevo: BZK „Preporod“, 2004. Str. 23.
4) Nasrudin Hodža: anegdote. 2. izd. Priredio Alija Isaković. Sarajevo: Svjetlost, l987. str. 6. Za rele­vantnu literaturu o Nasrudin Hodži u nas vidi također: Mustafa Ćeman. “Nasrudin Hodža: prilozi za bibliografiju.” Značenja, VIII, l7-l8 (Doboj, l989), 2l4-227.
5) Pogladati primjere ove usmene tradicije sačuvane na arapskom jeziku i prezentirane u knjizi Kelila i Dimna: Stare indijske pripovijetke. Preveo Besim Korkut. Sarajevo: Svjetlost, 1953.
6) Ljubušak, Mehmed beg Kapetanović. Narodno blago. Sarajevo: Vlastito izdanje, 1887.

             Nasrudin-hodžine i druge duhovite   priče                             
                                          i dosjetke 
  1. SKROMNE ŽELJE
    Sjedio Nasruddin-hodža gladan kod kuće pa udrio razmišljati:
    “Da imam dvadesetak groša, sad bih otišao u čaršiju i kupio mesa. Kad bih još imao kotao, a drva bih uzajmio u komšije, odmah bi naložio vatru i nastavio meso, a onda, eto dobra ćevaba, eto slatke čorbe.” U to neko pokuca na vrata. Kad hodža otvori, upade dijete siromaha komšije, držeći ćasu u ruci.
    “Šta ćeš ?” upita ga hodža.
    “Bolesna mi mati”, veli dijete, “pa joj na um palo mesne čorbe; molim te da mi malo daš!”
    “Gledaj ti, što je ovaj svijet!” planu hodža. “Ja istom nešto namislio, a komšije već nanjušile miris.”
  2. ZAJAM
    Došao jedan komšija Nasruddin-hodži, da mu da u zajam sto groša, i da mu dade četiri mjeseca vremena, da mu novac vrati. Na to će hodža:
    “Novaca nemam, a vremena mogu ti dati, ako ćeš i osam mjeseci.”
  3. ŠILO ZA OGNJILO
    Išao Nasruddin-hodža u grad i vodio za sobom magarca. Kako je bio ljetni dan i jaka žega, skine hodža sa sebe kaftan, prebaci ga preko samara i pođe dalje. Ali se u putu neko našali, pa mu ukrade kaftan s magarca. Kad se hodža obazre i vidi, da nema haljine, povika magarcu:
    “Gdje je kaftan?”
    Magarac šuti.
    “E, dobro”, reći će hodža ljut, pa skine samar s magarca i metnuvši ga sebi na leđa, doda: “Kad mi dadeš moj kaftan, onda ću ti povratiti samar.”

4 NASRUDDIN-HODŽA I SIR
Nasruddin-hodža bio jednom kod jednog bega kao gost na ručku. Između osta­log dođe mu na pamet i zaište, da mu donesu malo sira, te počne sir hvaliti i reče: “Sir je veoma lijepa stvar, otvori apetit, iza njega se slatko voda pije, kud god čovjek pođe, lahko ga može sa sobom nositi.”
U to dođe sluga i reče: “U kući nema ni trunke sira, a ako zapovjediš možemo iz čaršije donijeti.”
Čim to hodža čuje, odmah primjeti: “Baš i ne treba, jer za sirom se mnogo vode pije, pokvari se želudac, prejede se čovjek, pa ne zna šta da čini.”
Na to će beg hodži: “Molim te, kako ću se ja odsele vladati radi sira?”
“Da ti pravo kažem”, reče hoĐa, “kad imadneš sira, onako se vladaj, kao što sam prvo kazao, a kad ne imadneš, vladaj se kao što sam sad rekao!”

  1. NASRUDDIN-HODŽINA DOVA
    Jednom Nasruddin-hodža pošao preko jednoga brda. Bila vrućina, pa hodža ožednio. “Eh, da mi Bog da jednoga konja, da sad prejašem ovo brdo.”
    Taman hodža to pomisli, kad opazi jednog pašu, gdje sjedi, a kraj njega kobila i mlado ždrijebe istom oždrijebljeno.
    “Brže bolje da si uzeo ždrijebe”, drekne na hodžu paša, “pa hajde preda mnom!”
    Hodža nemade kud, nego se uprti ždrijebetom, te hajd pred pašom i to sve trkom. Mrtav umoran pade hodža na vrh brda, pusti ždrijebe i uniđe u jednu kuću. U toj kući bio muž i žena i jedan im sin bolestan već tri godine, da se nije mogao s mjesta maknuti. Kad se hodža malo odmori, zapita starca: “A, ko ti ono, starče, leži u ćoši?” “Ono mi je sin jedinac, pa leži eno ni živ ni mrtav, ima evo tri godine.”
    “Da bog da ti on crkao”, reče hodža, pa se zavali i zaspa kao zaklan.
    U jutro se probudiše starac i starica, pa i sin ustade, kao da nikada nije ni bio bolestan. Ustade i hodža, te sjede među njih.
    “Eh, hodža”, reče stari, “eno kakvu mi sinoć dade dovu sinu, a evo ga ojutros, fala Bogu, zdrav kao drijen.”
    “Pa to sam ja i znao”, reče hodža. “Ja sam išao i zaželio od Boga, da mi da konja, da uzjašem, a on mi dade ždrijebe na vrat, da ga ja nosim. Da sam zaželio, da ti sin ozdravi, ti bi ga ojutros mrtva opremao.”
  2. NASRUDDIN-HODŽA I HRSUZ
    Pričaju, kako je hodža spavao jednom sa svojom ženom u kući. Oćuti kroza san, prene se i ugleda hrsuza, gdje se popeo na tavan, pa kupi gdje šta nađe. Tu istu noć bila mjesečina. Hodža probudi ženu i reče joj: “Pade mi na pamet, da ti kažem jednu dovu, pa je zapamti. Kad ti ustreba, samo je jednoć prouči, pa ćeš moći po mjesečevim zrakama kuda hoćeš silaziti i uzlaziti. Moći ćeš sa najviše kuće na zemlju vazda lako sići.” Tako hodža nekoliko puta prouči ženi tu to­božnju dovu, a isti hrsuz pomisli na šiši: “Evo zgode, i ja ću naučiti tu dovu, pa ću niz mjesečeve zrake silaziti kud mi drago.” Tako slušajući hodžu, gdje kazuje ženi, zapamti istu dovu. Opet hodža legne sa ženom, počne hrkati i namjesti se kao da je zaspao. Hrsuz, pošto sve pokupi što je našao, zametne se i prouči istu dovu, te zakorači da siđe niz mjesečevu zraku, ali na jedamput pane svrh kuće na zemlju i slomi nogu. Hodža zaviče ženi: “Ustaj, evo hrsuza!” na što zaviče hrsuz:
    “Ništa, nemoj hitjeti; dok je u tebe ta dova, a u mene ova pamet, ja sam i sjutra ovdje.”
  3. NASRUDIN-HODŽA I BEG
    Nasruddin-hodža otišao u jednog bega, te tu ostao kao gost nekoliko dana. Beg hodžu zlo pogostio. Jedno jutro reče mu beg:
    “Hajde hodža, u selo, pa nađi jedno valjano kerče, koje goni zeca, pa ćemo ići sjutra u lov”.
    Hodža otide u selo, te dovede jednog tornog psa, koji ovce čuva.
    Kad beg to vidi, rteče mu: “Hodža, ovo je kabasto, ovo letjeti ne može, ovo nije ker od zecova”.
    Na to će mu hodža: Nek ostane u tvojoj kući samo nekoliko dana, pa će moći tako letjeti, da mu neće moći ništa uteći”.
  4. NASRUDIN-HODŽA I SELJAK
    Neki seljak usnio da se je najeo samih jaja, te ode Nasruddin-hodži, da mu san protumači. Hodža mu reče :
    « Od jaja, žumanjce znači zlato, a bjelance srebro.Dakle kroz kratko vrijeme doći će ti u ruku mnogo zlata i srebra ».
    Do nekoliko dana umre rođak ovoga seljaka, iza kojega mu ostane mnogo zlata i srebra. Na to seljak odnese hodži jedan srebreni talir, pa mu ga dade.
    Na to će mu hoidža: “”Istina, ovo je za bjelance, ali šta ćeš mi dati za žumanjce ?”
    Seljak nemade kud, nego posramljen razdriješi kesu i dade Nasruddin-hodži nekoliko dukata.
  5. STID OD HRSUZA
    Jednom Nasruddin-hodža spavao sa ženom u sobi, kad oko ponoći oćuti kroz san, gdje se je uvalio jedan hrsuz, pa premeće po kući kao po svojoj.
    Ustane Nasruddin-hodža i sakrije se u jedan dolaf. Hrsuz jednako premeće i traži po kući, otvori dolaf, a kad ugleda hodžu, reče mu: “Šta ćeš ti ovdje ?”
    Na to mu hodža odgovori: “Pravo da ti kažem, sakrio sam se od tebe, jer znam, da ništa u mojoj kući naći nećeš, pa me zato upravo stid.”
  6. NASRUDIN-HODŽA I MLINAR
    Jednom pošalje otac Nasruddin-hodžu, dok je još bio dijete, u mlinicu, da samelje dvije vreće pšenice. Kad je bilo samljeveno opazi ga mlinar, gdje iz tuđših vreća meće brašno u svoje, te mu zaviče:
    “Šta to radiš ? Jesi li lud !”
    Na to mu Nasrudin-hodža odgovori: “Da trpam brašno iz svojih vreća u tuđe, onda bih bio lud, a ovako vidiš da sam dijete.”
  7. NASRUDIN-HODŽA U HAMAMU
    Ode Nasruddin-hodža u hamam, a hamamdžija mu dade neki poderan peškir i prljav zastirač, a i inače nije ga lijepo dočekao. Nasruddin-hodža mu ne reče ni riječi, ali kad pođe iz hamama dade hamamdžiji deset apsri, a u to su vrijeme samo najbogatiji mogli toliko dati.
    U drugi petak ode opet Nasruddin-hodža u hamam. Tad mu hamamdžija dade najčišće peškire i zastirače, i dočeka ga najuljudnije. Kad pođe Nasruddin iz hamama, baci hamamdžiji samo jednu aspru, na što mu ovaj reče: “Šta ovo znači, efendi ?”
    Nasruddin mu odgovori: “To je naplata za prošli put, a onih deset aspri, što sam ti prije dao, to je za današnje kupanje.”
  8. NASRUDIN-HODŽIN JORGAN
    Jedne noći čuje Nasruddin-hodža neku svađu pred svojom kućom. Htio je da sazna uzrok te svađe, pa se zaogrne jorganom i izađe napolje. Odmah mu jedan od onih ljudi, koji su se tu svađali, svuče jorgan s leđa i pobjegne, a svađa prestade.Nasruddin-hodža se vrati u kuću, a žena ga zapita, zbog čega je bila ta svađa.
    Nasruddin-hodža joj odgovori :« Sva je svađa bila oko našeg jorgana, pa čim njega nestade, odmah i svađa prestade.»
  9. NASRUDIN-HODŽA ŽENIO SINA
    Nasruddin-hodža ženio najmlađeg sina, pa mu rekoše komšije : «Hodža, još je dijete ludo, pričekaj dvije-tri godine, neka sabere pamet, pa ga onda oženi». Na to reče hodža : « Baš ja to i hoću, dok nije sabrao pamet, da ga oženim, jer kad sve o sve naraste i opameti se, onda ga lahko ne oženi ».
  10. KAD MAGARAC SVJEDOČI
    Zamoli neki komšija Nasruddin-hodžu, da mu da svoga magarca na poslugu. “Nemam magarca”, reče hodža.
    Ali baš u taj čas stade magarac u aharu revati, a komšija mu reče:
    «Ta eno, čuje se magarčev glas ».
    «E, veoma mi je začudo », reče hodža, «da više vjeruješ magarčevu revanju, nego mojim riječima ».
  11. NASRUDIN-HODŽA I DIJETE
    Nasruddin-hodža pošao na Ćabu. Sve se komšije iskupile oko njega, pa mu naručivali šta će kome donijeti. Nako htio tespih, neko jaga, neko uda, a neko čibuk, ili misvać. Šta je već za koga bilo.
    Tu se slučajno desilo jedno dijete, pa izvadi paru, te je dade Nasruddin-hodži i zamoli ga, da mu donese jednu sviralu. Na to će hodža: “Moj sinko, ako bude života, ti ćeš beli zasvirati, a za ostale kako bude”.
  12. NASRUDIN-HODŽA I KOŠULJA
    Oprala žena Nasruddinovu košulju, provuče kroz rukave, pa je objesi tako u bašči, da se suši. Nasruddin-hodža ustane noću, pogleda u bašču I učini mu se da stoji čovjek.Brže bolje uzme luk i strijelu, pa odapne na košulju i kad vidje da se je srušila, leže i zaspa.
    Kad osvane jutro,ode Nasruddin u bašču, da vidi šta je s onim čovjekom, što ga je noćas ustrijelio. Kad tamo, a ono strijela samo proderala košulju. Tu mu se desila i žena, a on joj reče:
    “Zafali Bogu, što ja nisam bio u košulji”..
  13. NASRUDIN-HODŽA I TIMUR-LENK
    Po zlu glasu poznati Timur Lenk zovnu jednom prilikom preda se Nsruddin-hodžu. Kad se hodža otuda povrati, počne se pipati po glavi. Upita ga družina: « Šta se, hodža, pipaš po glavi ? »
    Na to hodža odgovori :
    «Vidim, da tamo uniđu mnogi s galvom, a izađu bez nje, pa se zato pipam, da nije i moja glava tamo ostala».
  14. NASRUDIN-HODŽA I BERBER
    Jednoga dana ode Nasruddin da se brije, ali naiđe na nevješta berbera. Kad god ovaj mahne britvom, zasiječe ga pomalo. Nasruddina sve muka hvata, a krvave mu suze lete preko lica, a iz očiju mu iskre skaču.
    U tom se čuo neki čudnovat glas i neka galama s polja.
    Nasruddin zapita berbera, kakva je to galama, što se čuje spolja, a berberin po­gleda kroz prozor, pa reče:
    “Tu je blizu nalbantin, pa potkivaju jednog konja.”
    “Ja sam mislio da nekoga briju”, odvrati Nasruddin.
  15. NASRUDIN-HODŽA – VJEŠT KADIJA
    Dođoše neki trgovci u ono mjesto, gdje je bio Nasruddin i odsjedoše u hanu. Iste noći ukrade neko jednom trgovcu ćemer sa novcima, i niko ne može da nađe lopova. Dozvaše Nasruddina, da on pronađe lopova, jer se kadija nije mogao snaći. Nasruddin odmah dovede jednu garavu kozu, pa reče:
    “Vi ćete jedan po jedan gladiti kozu po leđima, a pod kime mekne – onaj je lopov.”
    Učiniše tako jedan po jedan, pa kad se svi izredaše, namjesti ih Nasruddin u red i reče im da dignu obje ruke u vis. Kad svi izdigoše ruke, a ono svima crne od ćumura, samo u jednoga od njih bijele se ruke. Njemu priđe Nasruddin i reče: “Ti si novce ukrao!”
    Onaj malo poblijeđe, ali ipak reče da nije.
    “Jest”, veli mu Nasruddin. “Ti nisi smio da pogladiš kozu, samo si onako bajagi vukao ruku preko nje, jer si se bojao, da koza ne mekne. Eto tvoji su dlanovi bi­jeli, a da si ti pritisnuo, ogaravio bi i ti ruke, kao ovi drugi što su.”
    Nasruddin-hodža bijaše naime nagaravio kozu ćumurom, te naposljetku morao je onaj priznati, da je ukrao novce.
    Trgovac je dobio ukradeni ćemer sa novcima, a Nasruddin se time proslavi daleko po svijetu sa svoje dosjetljivosti.
  16. NASRUDIN-HODŽA I NJEGOVI ĐACI
    Nasruddin je učio vazda svoje đake, kako da se vladaju prema starijima, pa ih je između ostaloga naučio i tome, da kad ko kihne, treba da zapljeskaju rukama i da mu viknu: “Na zdravlje!”. Đaci su ga poslušali i uvijek su tako radili, kadgod je on ili neko drugi stariji kihnuo.
    Jednoga dana nesrećom se omakne Nasruddin i pane u bunar, te stane vikati u pomoć. Đaci brzo dotrčaše kući i spušćaše uže u bunar, a Nasruddin se uhvati za nj, te ga đaci povuku.
    Taman da ga povuku još malo, a on kako je bio mokar i ozebao, kihnu.
    Đaci svi ispustiše uže, zapljeskaše rukama i povikaše kao iz jednog grla: “Na zdravlje!” – a siromah hodža se opet strmoglavi u bunar.
  17. NASRUDIN HODŽA I SARAJLIJE
    Jednom je Nasruddin išao u Sarajevo. Blizu grada vidje neku djecu, gdje se igraju. On ode k njima, a oni se iskupe oko njega i zapitaju ga:
    “Kuda to ideš, hodža?”
    “Evo, hoću da idem ovdje u čaršiju”, odgovori im Nasruddin. “Nego, znate šta, djeco, kažite vi meni šta bih ja mogao kupiti na pazaru, da se sit najedem, a da ipak sačuvam novce?”
    Jedno mu dijete odgovori:
    “Otići ćeš, gospodaru, u kasapnicu, pa ćeš kupiti jednu goveđu škembu. Iz škembe pojedi ono, što je unutra, a škembu operi i prodaj. Tako se možeš sit najesti, a nećeš morati pare potrošiti.”
    Kad ču Nasruddin šta mu dijete reče, pomisli: “Bogme, nema za mene berićeta u Sarajevu. Kad su djeca ovaka, ja kakvi su odrasli?” I tako se brže-bolje vrne is­pred Sarajeva.
  18. NASRUDIN-HODŽA SE OSVETIO
    Nasruddin još kao dijete zapita nekog čovjeka, kako mu se zove sin.
    “Kopile, šta se to tebe tiče?” prodre se onaj na njega.
    Na to odgovori Nasruddin:
    “Rekao si mi ime svoga sina, a sad budi tako dobar, pa mi kaži, kako mu se zove mati.”
    Tako ušutka onog čovjeka, a ujedno mu se osveti za onakav odgovor.
  19. NASRUDIN-HODŽA I KADIJA
    Nasruddin-hodža se pogodio s kadijom, da mu čuva goveda. Imao i on jednu kravu, pa i nju istjera zajedno s kadijinim govedima. Jedanput se dogodi, te se pobode Nasruddinova krava s kadijinom, pa njegova krava ubode kadijinu. Nas­ruddin brže-bolje otrča kadiji, pa mu reče:
    “Čestiti kadija, tvoja krava ubola moju kravu.”
    “E pa šta ću ti ja, za hajvana nejma zakona.”
    “Ama šta ja velim, kadija, nije nego moja krava ubola tvoju kravu.”
    “E, he, he…Stander malo, dok zagledam u ćitab, pa pruži ruku da knjigu dohvati, ali ga Nasruddin uhvati za ruku i reče:
    “Nećeš, Boga mi! Kad nisi mojoj kravi gledao u ćitab, nećeš beli ni tvojoj!”
  20. NASRUDIN-HODŽIN POKLON
    Nasruddin-hodža bio u velikom prijateljstvu s jednim begom. Jednog dana uze hodža krošnju, napuni je funjama (tunjama) i ponese begu na dar.
    Putem ga sretne neki njegov prijatelj i zapita ga, kome nosi funje. Nasruddin-hodža mu sve ispriča, a ovaj će na to:
    “Ne nose se funje na poklon, već smokve.”
    Posluša ga Nasruddin-hodža i uzme mjesto funja smokve. Kad ih odnese i metne pred bega, ovaj htjede da se malo našali s hodžom, te zapovijedi slugama, da gađaju Nasruddin-hodžu u glavu.
    Sluge poslušaše i stadoše udarati hodžu po glavi, a on poče vikati: “Hvala Bogu, hvala Bogu!”
    Začudi se beg, pa zapita hodžu:
    “A što uvijek zahvaljuješ Bogu?”
    “Zahvaljujem Bogu, koji mi dade onakog prijatelja, koji me uputi, da ne nosim funje, već smokve. Jer kakva bi mi onda glava bila, da funje ponesoh!”
    25.NASRUDIN-HODŽINE BISAGE
    Jednoig dana izgubi Nsasruddin-hodža svoje bisage, te stade javno vikati :.« Ili mi nađite moje bisage ili ja već znam šta ću raditi ? »Komšije se pobojaše Nasruddinove prijetnje te počeše taržiti hodžine bisage. Kad ih nađoše, odnesoše ih Nasruddin-hodži, ali iz ljubopitstva zapitaše ga :« Eh, hodža, deder nam kaži, šta bi ti radio, da ne nađosmo bisage ?
     »Nasruddin-hodža odgovori : »Pa kad ih već ne bi našli, a ja imadem kod kuće jednu staru vreću. Lijepo bih je razrezao, pa bih zašio druge bisage. »« 
    (1-25: Nametak, A. Nasrudin hodža. Drugo izdanje, Sarajevo, Prva muslimanska nakladna knjižara, 1942.).
  21. KAKO SE IDE NA SVADBU
    Jednog dana vidješe ljudi kako Nasrudin-hodža kao bijesan trči za ženom i viče: “Sada ćeš ti meni platiti za trideset godina muka s tobom, a ti poslije idi pa se tuži kome ti je volja!”
    Žena je bježala pred njim i u strahu vikala:
    “Aman, ljudi, ne dajte! Ubiće me!”
    Kako se ova galama čula po cijeloj okolici, izađu i svatovi iz susjedne kuće te uvedu hodžinicu u haremluk, a hodžu u selamluk, i tako ih umire. Domaćin reče:
    “Dragi moj hodža, eto, žalost se pretvorila u zadovoljstvo. Ne znam kako, zabo­ravio sam da te pozovem, a sad mi je drago što si mi došao na veselje!”
    Hodža je još neko vrijeme grdio ženu, a onda poče da jede. Najzad primače sebi tepsiju baklave, pa se dobro počasti njome. Kad se završila večera i popila kafa, ustade hodža i poče da govori svatovima:
    “Dragi prijatelji, moj susjed nije me pozvao na ovu svadbu. Tada smo ja i žena smislili ovu komediju da dođemo na svadbu. Inače, ja sam sa svojom ženom veoma zadovoljan. Idite sad u haremluk i pozovite moju sultaniju da pođe jer nam je već vrijeme da idemo. Ostajte zdravo i veselo. Ne zamjerite za šalu.”
  22. KAD SE KRIVO SVJEDOČI
    Jednog dana dođe Nasrudinu neki Akšeherlija i poče mu se jadati:
    “Imam kod kadije jednu raspravu, pa bih te molio da mi budeš svjedok.”
    “U kakvoj stvari?”
    “Jučer sam prodao jednom čovjeku sto oka pšenice koja je bila u vreći. Sada me on tuži kadiji tvrdeći da je u vreći mjesto pšenice zob. Kadija mi traži čovjeka koji će posvjedočiti da je jučer u vreći bila pšenica. Zato te molim da odeš sa mnom do kadije i da posvjedočiš, kako si ti vidio da je u vreći bila pšenica.”
    Nasrudin bez ikakva predomišljanja odgovori:
    “Pristajem. Hajdemo odmah!”
    Kad su došli pred kadiju, ovaj upita Nasrudina:
    “Je li u vreći bila pšenica ili zob?”
    “Zob”, odgovori Nasrudin.
    Kad to ču Akšeherlija povuče ga za tur i poče mu šaptati:
    “Pogriješio si. Treba da kažeš: pšenica!”
    Nasrudin potpuno ravnodušno odgovori:
    “Potpuno je svejedno da li ću reći pšenica ili zob, jer svakako krivo svjedočim.”
  23. ZABORAVLJENI VAZ
    Nasrudinov otac Abdullah-efendija bio je seoski hodža. On bi se obično svakog petka popeo na ćurs iza džume-namaza i održao bi seljacima vaz o vjeri i drugim potrebnim stvarima.
    Jednoga petka je izišao na ćurs, ali kao uzinad nikako mu nije padalo na um o čemu da drži vaz. Dugo se predomišljao i preznojavao, ali nikako da se sjeti šta je govorio prošlog petka, a nije htio dva puta o istoj stvari govoriti. Kako je bio vrlo iskren, obrati se džematu:
    “Braćo! Da vam kažem istinu, ne znam ni sam od čega sam toliko zbunjen, pa ne znam šta da vam vazim. Razmišljam i premišljam se i ništa mi ne pada na pamet.”
    Mali Nasrudin, koji je u to vrijeme bio dijete i skvrčio se pod ćursom, čuvši oca šta kaže, diže glavu i progovori:
    “Babo! Kad se već ničeg ne možeš da sjetiš, zar ti ne pada na um da barem sađeš sa ćursa.”
    Na gornje njegove riječi svi su se u džamiji nasmijali, pa i njegov otac, kojega je izbavio iz neugodne situacije, jer toga petka ne bi u džamiji vaza.
  24. NASLJEDSTVO
    Nasrudin-hodža je imao nekoliko ovaca koje mu je čuvao čoban. I Nasrudin bi se ponekad svratio na pašu da vidi da mu čobanin ne pomuze koju ovcu i ne popije mlijeko.
    Jednoga dana kad je Nasrudin-hodža tako došao na ispašu, u isti čas istrča iz šumarka vuk i zgrabi jedno janje. No uz pouzdana čobana bio je još pouzdaniji garov koji nasrnu na vuka tako da je vuk bio prisiljen pustiti janje. Bila je to mala ovčica koja s ubrzo oporavi od straha i počne pasti.
    Nasrudin-hodža, veseo što mu je garov spasio janje, obeća da će ovo spašeno janje biti garovljev miraz.
    Godine su prolazile i janje je raslo, pa kroz nekoliko godina od spasene ovčice naraslo je veliko stado.
    Ali došao je umrli čas i garovu. Jedne večeri kad se čoban vratio s paše sa sta­dom, garov je ostao mrtav u jarku. Čoban javi Nasrudin-hodži za garovljevu smrt i odmah zatraži da mu hodža dadne onaj dio stada, koji je ostao od one ovčice koju je garov spasio.
    “Dobro, sinak”, odgovori mu Nasrudin-hodža. “Samo ti meni kaži šta si ti u rodu s garovom, jer nisam rad ogriješiti se o šerijat.”
  25. KOLIKO JE ARŠINA ŠIROK DUN’JALUK
    Jednoga dana klanjao je Nasrudin-hodža dženaze-namaz jednom seljaku i krenuo zajedno s ostalim suseljanima na groblje gdje će mrtvac biti zakopan.
    Kako se vazda nađe među ljudima poneko, osobito ako je bogat i ako drugi ljudi od njega zavise, pa sebi dozvoli da se nasmije na tuđi račun, tako jedan bogati seoski aga pristupi Nasrudin-hodži pa ga upita:
    “Htio bih te, efendija, nešto upitati. Ti znaš da ja volim da naučim one stvari koje ne znam.”
    “Znam.”
    “Nešto me grize da doznam koliko je aršina širok ovaj dun’jaluk, što na njemu živimo?”
    Hodža je iz ovog glupog pitanja razumio da agi nije stalo da nešto nauči nego da s Nasrudinom zbija šalu, pa mu odgovori:
    “Blagorodni aga! Na tvoje pitanje ja ti ne mogu odgovoriti, nego neko drugi.”
    “A ko?”
    “Onaj koj je u tabutu što pred nama ide. On je premjerio dun’jaluk, pa zato i odlazi. Pitaj njega! ja nemadoh još vremena da ga priupitam.”
  26. UOČI KIJAMETSKOG DANA
    Nasrudin-hodža je imao jedno janje na koje su njegovi učenici i prijatelji imali velik ištah da ga pojedu. Salijetali su hoĐu da bi trebalo da izađu negdje na te­ferič i da janje okrenu na ražnju. Kako ga nisu mogli privoljeti da janje zakolje, jednoga dana rekoše da je sutra kijametski dan, smak svijeta, i da će sve živo dušu pustiti. Zato nema smisla da on čuva to janje, nego da ga svi oni zajedno pojedu kad je sutra već kijamet.
    Nasrudin-hodža pristane, povedu janje sa sobom izvan grada, u jedno hladovito mjesto kraj rijeke. Hodža zakolje janje, zguli s njega kožu, očisti mu utrobu i nasadi ga na ražanj, a raspali vatru kraj rijeke.
    Njegovi učenici i prijatelji su se veselili što su nasamarili Nasrudina, pa da bi dobili bolji tek, skinu sa sebe odijela do samih gaća i počnu se kupati u rijeci. Nasrudin-hodža iskoristi priliku, skupi sva njihova odijela i baci ih na vatru, gdje ubrzo izgorješe.
    Kad su rashlađeni izašli iz vode, imaju šta i vidjeti – nigdje im nema odijela. Na vatri su još tinjali posljednji komadi njihove odjeće.
    “Kamo nam odijela?”, upitaše Nasrudina.
    “Ja ih naložio na vatru. Eno od njih pepela!”
    “Ama, zaboga, kako ćeš to uraditi, kako ćemo bez odijela kući?”
    “Ja mislio: kad je sutra kijametski dan da vam ne trebaju više odijela, pa sam ih na vatri spržio!”
  27. GUSKE S JEDNOM NOGOM
    Jednog dana ponese hodža Timur-Lenku pečenu gusku na dar. Idući putem ne mogne odoljeti iskušenju te pojede jedan batak. Kad je hodža predao svoj dar, Timur-Lenk ga upita:
    “Hodža, a gdje je druga noga?”
    Hodža hladnokrvno odgovori:
    “Sve guske u Akšehiru imaju samo po jednu nogu. Ako ne vjeruješ, a ti pogledaj one guske što su se okupile oko česme!”
    Uistinu, kod česme su se sunčale neke guske i sve su stajale na jednoj nozi, sa glavama zavučenim ispod krila. Timur-Lenk naredi svojim ljudima, a ovi udare kocem po guskama. Guske se razbježaše na dvije noge. Timur-Lenk tada reče hodži:
    “Hodža, ti si krivo govorio. Vidi da su i kod vas guske na dvije noge.”
    Hodža bez zabune reče:
    “Da si i ti dobio onim kocem bio bi ne sa dvije noge nego sa četiri!”
  28. NASRUDIN-HODŽINO DŽUBE
    Nasrudin-hodža skrojio džube od bijelog sukna i u prvi petak se nagizdao pa otišao u njemu punici na ručak. Punica mu pohvalila džube i pogostila ga. Iduće sedmice Nasrudin-hodža oboji džube u žutu boju, pa u petak, po ustaljenom obi­čaju, kao mladoženja, ode punici na ručak. Punica ga opet lijepo dočeka i pohvali mu ukus i novo džube. Tako je hodža svake nove sedmice bojio džube u novu boju, ne bi li punica pomislila kako je on bogat pa svake sedmice može mijenjati novo džube. No punica je otkrila njegove marifetluke, ali se činila kao da ne zna pravo stanje stvari, nego mu svaki puta čestitala novo džube i zaželila mu da mu bude sretno i berićetno. Na koncu je još ostala samo crna boja da se u nju preboji džube, jer čoha od koje je džube bilo načinjeno nije više mogla primiti nikakvu drugu boju. Kad je toga petka hodža došao punici u džubetu crne boje, punica ga je dočekala riječima: “Ja, zete, plaha džubeta! Šteta je samo što ne može iz te boje u drugu!”
  29. DEVET ILI DESET MAGARACA
    Jednoga dana dadoše hodži deset magaraca natovarenih pšenicom da ih odvede u grad. Hodža uzjaha na jedno, a devet potjera pred sobom. U putu se sjeti da pre­broji magarce. Prebroji ih i nađe svega devet. Preplaši se pa reče:
    “Kuku meni! Jedan se izgubio!”
    Sjaha i pođe da ga traži. Poslije nekog vremena opet ih izbroji i sada nađe deset. Smiren, ponovo uzjaha na magarca i nastavi put. Opet mu đavo ne da mira, te ih opet prebroji i nađe samo devet. Ponovo sjaha i poče tražiti, a po povratku ugleda ih deset. Pođe dalje, a kad docnije i treći put izbroja samo devet, umalo ne izludi. Ispriča to čudo jednom čovjeku koj je tuda prolazio. Čovjek se nasmija pa mu reče:
    “Moj hodža, jesi li brojio i toga magarca što ga jašiš?”
    Hodži tada puče pred očima, stade ljubiti toga čovjeka govoreći:
    “Eto kako pamet zna da iznevjeri i u najprostijim stvarima, pa se čovjek izgubi!”
  30. * * * *
    Neki ovu priču završavaju ovako:
    Kad je treći put opet našao da ima deset magaraca, hodža produži pješice go­voreći:
    “Dosta mi je jahanja! Volim da idem pješice pa da imam sve magarce na broju, nego da jašim s jednim magarcem manje!”
  31. RECI MU DA NE ZABORAVLJA GLAVU NA PROZORU
    Jednoga dana hodža ode u posjetu nekom čovjeku koji mu se pravio prijatelj. Došavši pred kuću, hodža vidje toga čovjeka kako promoli glavu kroz prozor, pa kad ugleda hodžu trže se nazad. Na kapiji hodža reče da je došao u posjetu. Čovjek što mu je otvorio vrata reče:
    “Baš šteta što si sad došao! Aga je izišao iz kuće. Kad čuje da si dolazio, biće mu žao!”
    “Reci agi da drugi put ne zaboravlja glavu na prozoru kad ide od kuće!”
  32. NE LIPŠI, MAGARČE, DOK TRAVA NARASTE
    Zavladala jedne godine glad u Akšehiru. Narod je govorio:
    “Ječam i slama su hrana, a zlato i srebro su kamen!”
    Zavladala je usto i velika skupoća, te Nasrudin-hodža nije mogao da nabavi hranu za magarca. Zbog toga ga poče hraniti pljevom, govoreći mu:
    “Ne lipši, moj magarče, doći će ljeto pa će porasti djetelina!”
  33. O ALLAHU, GDJE SI IH UNIŠTIO I ODAKLE SI IH IZVADIO
    Jednoga dana ukradu Nasrudin-hodži stotinu akči. Hodža ode u malu mahalsku džamiju, te se stade moliti Bogu da nađe ukradene pare. To se desilo baš uoči polaska na put jednog trgovca iz tog mjesta. Sutradan trgovac pođe na put. Na putu uhvati strašna oluja njegovu lađu, te se trgovac zarekne da će hodži naknaditi sto akči ako se spasi. Poslije nekoliko nedjelja trgovac se vrati u svoje mjesto, zovne odmah hodžu pa mu ispriča šta se zarekao i dade mu stotinu akči.
    Hodža primi novce i reče:
    “O Allahu, kako da ti zahvalim što ti na meni stalno pokazuješ svoju moć? Gdje si mi novac oduzeo, a odakle si mi ga izvadio!”
  34. POBOŽNA ŽELJA NASRUDINOVA
    Jednom ode Nasrudin u goru po drva i, dok je sjekao drva, izjedoše mu vuci ma­garca. Kad je sav zabrinut išao natrag u selo, opazi nekoliko seoske djece gdje se igraju i zapita ih:
    “Recite, djeco, govori li se po selu da su hodžina magarca izjeli vuci?”
    “Ne”, rekoše djeca, “o tome niko ne govori”.
    A hodža reče:
    “O, dao Bog da bude vaša besjeda prava, da budu vaše riječi istinite!”
  35. SVRŠETAK SVIJETA
    Upitaše Nasrudin-hodžu:
    “Kad će ovaj svijet prestati rađati se i kad će pomrijeti?”
    “Čim se džennet i džehennem ispuni”, odgovori on.
  36. HOĆE HODŽU DA ŽENE
    Sanjao hodža kako su ga žene saletjele da ga ožene i čak mu našli jednu kao na­jzgodniju. Hodža se prestrašeno trže iz sna, pa odmah gurnu ženu i reče:
    “Ustani, nesretna ženo! Mene hoće komšinice da žene, a ti na to ništa ne daješ kao da se tebe i ne tiče. Idi pa rastjeraj žene, inače može svašta biti. Ja se u to ne miješam. Ali ako budeš imala inoču, ti znaš da staro ne vrijedi.”
    (26-41 : Nasrudin Hodža, anegdote. 2. izdanje, priredio Alija Isaković, Sarajevo, Svjetlost 1987. str. 141.
  37. NASRUDIN U MlADOSTI I STAROSTI
    Nasrudin-hodža sidio u društvu i pričo, kaže:”Ja imam snage i sada ko kad sam bio mlad”. Onda ga zapitaju:
    “Kako znaš hodža ?”
    “Znam. Imam jedan kamen prid kućom, pa ga nisam mogao dignut’ ni kad saam bio mlad, a ne mogu ni sada !”

43.NASRUDIN-HODŽIN ZAJAM
Došao jedan komšija Nasrudin-hodži da mu da zajam sto groša I da mu dadne čitiri mjeseca da mu vrati novac.
Na to će Hodža:
“Novaca nemam, avremena ti mogu dati, ako hoćeš i osam mjeseci .”
(42-43. A. Softić. Usmena proza Bošnjaka. Sarajevo: BZK “Preporod”, 2004)

  1. NASRUDIN-HODŽIN KAMENI RUŠVET
    Kad se prije na sudu, Nasrudin-hodža je dobro znao da ne valja otići pred kadiju praznih ruku, ako se želi dokučiti mrvica pravde. Ali kad se prije sa bogatim seljakom, kao što se hodža jedanput prijo, onda samo mudra dosjetljivost može da nadiđe seljačke hedije.
    Kad je hodža tako stao pred sud sa seljakom, seljak je došao sa punom torbom. Kadija se odmah nasmiješio na torbu i seljaka je prvog pozvao da iskaže svoju optužbu i navede šta mu je sve ugursuz, hodža, naudio.
    Seljak naveza šta je htio, a pri kraju govora pogurnu malo punu torbu prema kadiji i veli:
  • Pravo mi sudi!
  • Evet, reče mu blago kadija, pa pošto se pogladi po bradi, okrenu se prema hodži i ošinu ga strogim pogledom.
  • A šta ti veliš na to, hairsuze?
    Hodža se duboko pokloni i umjesto da se brani, on se samo udari po lijevom skutu ćurka pored samog srca i poviknu:
  • Pravo mi sudi!
    Kadija se malo zamisli. Sudeći po ćurku, hodža nije baš bez para. Ko zna koliko je on, pišući zapise, našićario zlata. I osovi se na seljaka:
  • Kupi, seljače, te svoje prnje, izgubio si parnicu!
    Pošto se tužan seljak izvukao iz mešćeme i kadija s hodžom osta sam, upre u hodžu radoznao pogled.
  • Pa, efendum, šta si mi donio?
    Nasrudin-hodža izvadi ispod skuta pogolemu kameninu i veli:
  • Da nisi pravo presudio, dobio bi ovo u glavu!
    (42: Bilten Instituta za izučavanje folklora I, (1951), str. 149. MALE PRIČE I DOSJETKE

EZOP I PUTNIK
Glasoviti bajoslovac Ezop, idući izvan grada susretne nekoga putnika koji ga upita:
“Koliko ima odavle do varoši ?”
“Pođi”, odvrati Ezop. Putnik ga malko pogleda i opet ponovi pitanje, na što mu Ezop odvrati isto. Putnik misleći da ima posla sa mahnitim čovjekom, nastvi svoj put. Kad je malo poodmakao, Ezop zaviče za njim. “”Hej, čuj dva sahata !” Putniku je tek sad cijelo Ezopovo ponašanje bilo začudno, te se povrati i upita ga, zašto mu to odmah nije kazao.
“Ama dobar čovječe, kako sam ti mogao kazati dok ne vidim kako koračaš “. Odvrati Ezop i nastavi svoj put.
(Upaljetkovao Vamik)
(Behar, 1900/1, Br. 11. Str. 173).

LJUDEVIT XIV – PJESNIK

Francuski kralj Ljudevit XIV skovao jednu pjesmu, pa pitao poznatog francuskog poetu Boaloa – kako mu se sviđa. Boalo mu na to odgovori:
“Sire, Vi možete učiniti štogod zaželite. Naumili ste spjevati pjesmu bez sroka i metra i zbilja ste u tome potpune uspjeli”
(Sabrao Fehim Spaho)
(Behar, 1900/1. Br. 12. Str. 190).

NAPOLEON BONAPARTA
Jedna gospođa, poznata sa svoje ljepote u ono vrijeme, razgovarajući na jednom plesu s Napoleonom Bonapartom, zamoli ga, da joj dade jednu svoju sliku. Napoleon se odazove toj molbi i izvadiiz džepa novac od pet franaka na kojem je bila utisnuta njegova slika i dade ga gospođi.
(Sabrao Fehim Spaho)
(Behar, 1900/1. Br. 12. Str. 190).

ČAROBNI DOLAF
Jedan vrlo skroman i čestit čovjek, kog su zvali « Dobri », hodao po čaršiji i gledao : kako svijet pazaruje. Opazi kako jedan siromah, koji je preo konce, napreo dosta i donio na čaršiju da proda. Zovnu ga jedan trgovac i poče kupovati te konce od njega, a « Dobri » to gledao i slušao iz prikrajka.
Trgovac gledao konce i neprestano govorio kako su slabi i hrđavi, tanki, kučavi i kako pucaju. Tako kudeći konce snizio cijenu i vrlo jeftino kupi konce, te ih metne u dolaf.
Do malo vremena iza toga evo ti jednog mušterije trgovcu i zatraži konaca. Trgovac izvadi one iste konce I počne hvaliti da ne mogu biti bolji. U to pristupi iz prikrajka onaj « Dobri » pa reče trgovcu :
“Molim te, daj zatvori me u taj tvoj dolaf ! »
« Zašto » u čudu će trgovac.
« Jer vidim kako konci tvoji za kratko vrijeme u dolafu postadoše bolji, a i ja imam što kakvih mahana pa da ih se kutarišem ».
Trgovac se zastidi od toga, a « Dobri » iščeznu.
(Murat Hajrović)
(Behar, 1900/1, br. 14. Str. 221).

DOBAR LIJEK
Došao jedan arapski putnik u nekakvo mjesto, pa vidi gdje liječnik propisuje bolesnicima razne lijekove, pa i on potpuno zdrav, zamoli da i njemu propiše lijek za njegove bolesti.
Liječnik se malo promisli pa mu reče: «Uzmi korijenja od siromaštva i listića od strpljivosti sa zrnjem od smjernosti, pa sev skupi u čanak čiste vjere ; onda nalij u to vode od straha i naloži pod čanak vatru tuge,zatim to pocrpaj kašikom od pomnje u čašu zadovoljstva i pomiješaj s pićem pouzdanja, pa onda to uzmi rukom iskrenosti i popij iz pehara kajanja ; iza toga isperi usta vodom pobožnosti i sustegni se od pohlepe i lakomosti, pa ćeš ako Bog da biti zdrav. » (Sabrao Fehim Spaho)
(Sabrao Fehim Spaho, Behar, 1900/1, br. 16. str. 253.) 

DOBAR DOKAZ
Za Me’munova vladanja izdavao se nekakv čovjek za Ibrahim Pejgambera a.s. Me’mun ga zovne sebi, pa mu rekne:« Ibrahim pjegamberova je mudžiza da se baci u vatru, pa ćemo i mi tebe baciti da te vidimo ».:
« Ja bih htio nešto lakše od toga » reče mu ovaj.
« Musa pejgamberov je dokaz, kad bio bacio štap, postao bi aždahom,  reče mu Me’mun ».
« To je još teže za mene, odvrati on ».
« E onda Isa Pejgamberova je mudžiza, da oživi mrtve ».
« Sad si ovarisao, reče ovaj, ja ću ubiti kadiju Jahja ibn Eksema, pa ću vam ga onog časa opet proživiti. « 
« Ja sam porvi koji ti vjeruje, reče Jahja koji se tu zadesio. »
Me’mun se nasmija i nagradi ga za njegovu dosjetljivost.
(Sabrao Fehim Spaho)
(Behar, 1900/1, br. 16. str. 253.

DUG JEDNOG ŠALJIVDŽIJE
Jedan dvorski šaljivdžija engleske kraljice Elizabete pozajmio od ktraljice pet stotina lira. Kad je došlo vrijeme da novac vrati, pn udari u molbe, da mu kraljica taj dug oprosti, ali Kraljica ne htjede ni da čuje za to. S toga šaljivdžija izmisli ovaj način da se riješi duga : On čuje da će Kraljica jednog dana proći nekuda, pa on kupi mrtvački sanduk i kad Kraljica naišla onim sokakom, on je lego u sanduk, a ljudi su ga ponijeli i uprav se sreli s Kraljicom. Ona odmah upitala za mrtvaca, ko je, pa kad joj rekoše, da je njezin dvorski šaljivdžija ona ga počne žaliti. U to se sjeti i onog duga, pa rekne, da mu to oprašta. Kad to šaljivdžija čuje, odmah skioči iz sanduka, pa rekne Kraljici: “Vaše su me riječi toliko obradovale das am evo – oživio.
Tako se riješio duga.
(Pribrao Salih ef. Demirović)
(Behar, 1900/1, Br. 13, str. 2008).

MRAVJA HRANA
Sulejman pejgamber a.s. upita mrava, koliko mu može biti hrane za godinu dana. Mrav mu kaže – zrno šenice.
Tad ga Sulejman pejgamber zatvori u jednu bocu metnuvši uz njega i zrno šenice.
Nakon godinu dana zaviri u bocu, kad li nađe mrava živa i zdrava i kod njega pola zrna šenice.
! za što si to ostavio ? upita u čudu Sulejman pejgamber.
Za to,jer kad sam iz Božije blagodati svoju hranu dobivao,smio sam pojesti po čitavo zrno na godinu, a kad sam spao na ljudsku brigu, nijesam se smio pouzdati, da ćete me se sjetiti, jer znam da su ljudi zaboravni,pa sam za to tu drugu polovinu uštedio, da mogu I drugu godinu pšreživjeti.”
(Hazim Muftić, Behar, 1900/1. Br. 21. Str. 333).

  1. NIJEMAC I BOŠNJAK
    Putovao jedan Nijemac po Bosni, i najmi jedna kola kod nekakva kiridžije iz Sarajeva te okrenu tamo đe su se pogodili. Upitaće Bošnjak Nijemca: Od koje si krajine Beže!, što to sve mučiš? – Ja sam veli mu Nijemac, odovud iz njemačke zemlje.” – A znaš li bosanski? – Vrlo malo, ali znam njemački dobro a i ne treba mi drugi jezik učiti, s njemačkijem se jezikom može po svijetu hoditi.”
    Putujući uljegoše u jedno polje odveć kalovito tako da nijesu mogla ni četiri konja kola vući, a kamo li dva, dok na jedan put konji uspregnuše ni koraka dalje. Upitaće Nijemac kočijaša: Šta ćemo sad majn liber frajind? – Dobro ako bog da odgovoriće mu Bošnjak, sreća je što si Nijemac; kad možeš i po svijetu proći s njemačkim jezikom, pak sjaši te okreni pješke, jer ja mislim da će i tvoje dugačke čizme znati njemački, samo plati mi kiriju.”
  2. NE PUŠTAVA ĆOSO BOSNU
    Dočuo Ćoso od nekoga, kako je sultan poklonio Bosnu nekakvome kršćanskome kralju, pa potrči kući te pripaše sablju i iziđe u čaršiju, pa metnuvši ruku na sablju počne vikati: neka dođe sad taj kralj da primi našu Bosnu. – Ma bolan! odgovore mu, neće nijedan silom ni za zor nego mu je čestiti sultan poklonio; a on: ako je i car dao, ja ne dam; carev je Carigrad, a Bosna nam je na pola, pa car neka gospoduje u Stambolu a ja ću u Bosni, i lijepo mu stoji doklen se ja ne ražljutim.
    (1-2  Srpske narodne pripovijetke, ponajviše kratke i šaljive. Sakupio Vuk Vrčević, knj. II. Dubrovnik, 1882).
  3. SARAJLIJE SNALAŽLJIVI LJUDI
    Razgovarali negdje seljaci oko Sarajeva o Onom svijetu.
    Jedan upita:
    “Hoće li biti u Džennetu duhana?”
    “Neće” reče jedan.
    A drugi će:
    “Hoće li biti u Džennetu Sarajlija? »
    « Hoće ».
    « E, Sarajlije će njega nabaviti ! »
  4. HANDŽIJA I CRNOGORSKI SELJAK
    Jedan crnogorski seljak pošao u grad na pazar, pa ga zeteče mrak kod jednog hana; onamo se I navrati da noći. Pošto popijekahvu, upita handžiju:
    “Ima li šta za večeru ?”
    Handžija mu kaže da ima šta god želi. Na to će Crnogorac:
    “Ponesi mi svašta, da se najedem.
    Handžija mu donese svake vrste jela i on počne jesti. Tako jedući trgne oči na duvar, ugleda na čiviji niz ljutih paprika, pa upita handžiju:
    “Šta je ‘no na čiviji?”
    « Ono mi je berićet ! » odgovori handžija.
    « Tako ti Boga, daj mi toga berićeta da okusim, nijesam nikad io. ! »
    Handžija mu dadne jednu papriku i kaže mu da se to odjedambput izjede. Crnogorac odjednom turi u usta te ižvače, dok ga poliše suze, pa ne znade ni kako proguta.
    Kada sutra Crnogorac pođe odatle, zovne handžiju da mu plati konak. Handžija ga upita :
    « Je li dobro na konaku bilo ? »
    « Jest, brate, vrlo dobro, svašta sam kod tebe io ! Bog ti dao, posvašta dosta imao, ali berićeta nikad ne imao, dabogda !” 3.ŽENSKI STRAH OD SMRTI
    Nekakv čovjek bio bolestan i već se vidjelo da mu se približuje posljednji čas. Njegova žena često je govorila: “Voljela bih da ja umrem nego da mi umre Alijaga. Šta bih ja bez njega ?”
    To dočuje nekakv šaljivdžija, pa jednog dana pokuca na vrata onoga bolesnika. Žena ga pusti, a on pođe u njegovu sobu govoreći: “Ja sam Azrail, pa sam došao da ti dušu uzmem.”
    Žena čuvši to, poče vikati: “Azrailaga, tamo je Alijaga ! Azrailaga, tamo je Alijaga…”
  5. SELJAK I ISLAMSKI ŠARTI
    Jednoga seljaka neznalicu uvijek bi seoski hodža napadao što ne zna islamske šartove, a on tikvan, nikad da nauči. Jedanput se opet sreo s hodžom, I pošto ga hodža izruži, on se vrlo snužden vraćao kući. U putu ga sretne jedan znanac, pa ga pita što je tako snužden.
    “Hodža me vazda ruži – odgovori neznalica – i sada me je pitao za islamske šarte…”
    “Pa jesi li kazao da ih ima pet ?”
    “Šta zboriš ti ? Govorio sam da ih ima i deset pa opet uzalud.”
  6. SIRAT-ĆUPRIJA I KRAJIŠNICI
    Vazio sejjah-vaiz u džamiji u Brekovici o Sirat-ćupriji, kako je tanja od dlake oštrija od sablje, a ima preko nje trista godina puta: stotinu uzbrdo, stotinu po ravni i stotinu niz brdo, pa da će svak prekonje proći i proniti grihe, pa u kog grisi prevagnu, oboriće se s ćuprije, u Džehennem, jer je ona iznad Džehennema.
    Ustane jedan seljak, pa će hodži:
    “Efendija, Božiji ćitabi su hak i sve je onako kako u njima piše. Ama ja za tu ćupriju ne vjerujem”.
    “Ama. Kako, ćafire jedan ? Zar ne vjerovat u Sirat-ćupriju ?”
    “Bogme, efendija, šta je Krupa-kapetan prema Bogu Dželešanuhu, pa napravio preko Une ćupriju, dvoja se kola mogu na njoj razmijeniti, a da u Boga bude tako tanka Ćuprija !”
  7. HERCEGOVAČKA TERAVIJA
    U nekom zabačenom hercegovačkom selu pogodili seljani hodžu da im klanja teraviju. Pri kraju Ramazana, hodža sve pogleduje da će ko početi plaćati, ali sve uzalud. Niko ni riječi o tome. A hodža je jednako pogledao, iščekivao i nadao se, ali svejedno, opet uzalud, pa će ti najposlije posljednje teravije seljanima :
    « Ma, ljudi, Ramazan dođe i prođe, a meni niko ne plaća ! »
    « A bogme ti ga ni platiti nećemo !» odgovoriše seljani u brk.
    Hodža viđe šta bi, pa se sav razgoropadi ui u onoj ljutnji okrene se seljanima :
    « E, Boga mi, kad vi meni nećete platiti, ja sam vama krivo klanajo !»
    « A ako si ga ti nama krivo klanjao – dočekaše seljaci u jedan glas – i mi smo beli tebi svi bez abdesta bili.»
  8. GAČANI NA ĆABI
    Došli Gačani na Ćabu, pa će jedan upitati:
    “Da nu, ljudi, hoćemo li nešto kupovati ?”
    “Čuj, na jade ti svanulo – javi se jedan – a da radi čega smo dolazili ?!”
  9. GAČANI I SIRAT – ĆUPRIJA
    Neki Gačanin slušao vaz u džamiji. Hodža govorio o Sirat-ćupriji i kad su izišli iz džamije, prozbori Gačanin:
    « Nisam lud da mu idem preko te ćuprije kad su tolike muke i strahote ! Ja ću kabanicu preko ramena pa preko brda. Malo dalje, ali sigurnije !”
    (1-8.: A. Softić. Usmena proza Bošnjaka. Sarajevo: BZK “Preporod”, 2004) BASNE I PRIČE O ŽIVOTINJAMA I BILJKAMA
  10. ČOVJEK I LAV
    Kažu kako je rekao čovjek lavu: “Što se toliko hvališ i ponosiš svojim junašt­vom? Kazuješ da nema od vas lavova niko jači i slobodniji, a eno vidi kod moje kuće stoji jedna slika, na kojoj je naslikano da je jedan čovjek ubio deset la­vova.”
    Na to mu lav ovako odgovori: “E moj dragi čovječe da imade i od naše pasmine slikara koji umije slike graditi, naslikali bismo i mi da je jedan lav sto ljudi ubio.”
    Na to čovjek ušuti i pogleda preda se.
  11. VUK, GAZELA I LAV
    Kažu kako je potjerao vuk jednu gazelu. Ova sirota uteče u jednu pećinu da se sakrije, kad tamo – imaš šta vidjeti – ugleda jednoga lava gdje u pećini leži. Vuk za njom, lav skoči na noge, te u isti tren gazela reče ova četiri stiha:
    Mili Bože, ti se smiluj na me,
    Ne znam, šta ću od života svoga,
    Bježeć’ od zla u klisure tvrde,
    Bježeć’ od zla, još me gore snađe.
  12. JASTREB I KOKOŠ
    Kažu kako je u nekoga lovca bio jastrijeb kojeg bi vazda na ruci nosio, te bi njime razne ptice lovio.
    Jednoga dana držeći jastrijeba pred kućom na ruci, prođe tuda nekoliko kokoši i pred njima jedan horoz.
    Jastrijeb zovne horoza pa ga upita: “Što vi kokoši vazda bježite od ljudi i tamo se nekud po trnju krijete, a ja sam se u šumi izlego pa od ljudi ne bježim, već vazda s njima općim.”
    Na to odvrati horoz: “E, moj brajane, da si i ti više puta vidio svoga oca, djeda i pradjeda na ražnju, gdje ga ljudi peku, kao što smo vidjeli mi, i ti bi bježao od ljudi bez traga.”
  13. PATKA I LISICA
    Kažu kako su patka i patak negdje pokraj vode savili gnijezdo i tude stanovali. Tu u blizini bila je jedna lisica koja je veoma ostarjela, pa nije mogla veće ništa uloviti.
    Tuda prolazeći jedan tvorić slučajno vidi lisicu, te joj kaže da tu u blizini stanuju dvije patke, pa ako izjede od patke glavu, da će brzo sasvim ozdraviti.
    Lisica bona i jadna stade misliti kako bi ulovila i uhvatila patku, koja na krilima leti, pak sama u sebi reče: “Što je ne bih nekako prevarila, nije je moguće druk­čije uhvatiti.”
    Lija sjutra dan odvuče se tamo gdje se je nalazilo pačije gnijezdo. Ugleda samu patku, gdje pliva po vodi, a kod nje patka nema. Pristupi obali bliže, te joj reče: “Ej, moja draga seko, da ti znaš šta ja znam, ne bi tako besposlena tuda se vozala i plivala, već bi se svojom glavom brinula i svojoj nevolji način tražila”
    Patka se nađe u čudu, pa reče: “Moja mila teto, molim te i ljubim ti oči, kaži mi šta je to, pa ću i ja tebi makar kad u pomoći biti.”
    Reče lija: “E, moja pato! Ti ne znaš da se tvoj gospodin patak po vas dan s drugim patkama nešto dogovara i s njima se veseli. Kako čujem, hoće da uzme neku bjelokrilku, koja se nije prvo udavala, a tebe hoće sve o sve da baci.”
    Kad to čuje patka, tako se smete i zabuni, ne zna od sebe i od svoga života šta da učini.
    Lisica opazi gdje se je patka izgubila, pa joj dalje počne govoriti. “Moja pato! Nemoj se za to ništa brinuti ni gubiti, svakoj druzi može to na glavu doći. Toliko bude muških koji ostave svoju drugu, a isto tako bude i ženskih koje ostave svoga druga. Ne treba se odmah za to u veliku brigu mećati, već treba čas prije tome lijeka tražiti.”
    Patka, tako zabrinuta, kada ču šta joj dalje lisica kaza, primaknu se lisici, pa joj kroz plač reče: “Draga moja teto, da li ti znadeš za to ikakav lijek?”
    Lija reče. “Znadem, i evo baš kod sebe imam neku travu; evo ću ti dati, pa podaj mužu makar malo neka izjede, pa mu niko drugi osim tebe neće nikad na um pasti, voljet će tebe nego svoju dušu.” Na to odgovori patka: “Lijepa ti hvala, moja draga teto! Pravo su kazali, ni u tikvi suda, ni u mužu druga.” Primakne se još bliže da joj dade tu travu, a lija skoči, spandža patku za vrat, pa je lijepo izjede.
    (Tako stara varalica prevari jadnu patku. Zato su rekli mudri ljudi: “U žene je duga kosa, a kratka pamet”; a ovdje bi se moglo reći: “U patke su golema krila, a malehan um.”)
  14. LAV, LISICA I VUK
    Kažu kako su jednoć lav, lisica i vuk zajedno otišli u lov. Taj dan ulove jednu srnu, zeca i patku.
    Kad je bilo uvečer na konaku, reče arslan vuku: “Deder nam to lova podijeli.”
    Reče vuk: “Ako ćeš pravo, evo tebi srna, meni zec a lisici patka.”
    Na to se arslan zdrne, ražljuti, pa udari šapom vuka po glavi. Vuk odmah mrtav pane po zemlji i opruži repinu.
    Iza tog ne prođe mnogo, arslan opet podigne glavu, pa reče lisici: “Deder ti, mudra glavo, to lova podijeli.”
    Lisica odmah skoči na noge, pa zaviče: “Vaša visosti! ovo je sama narav već davno podijelila. – Evo ti srna za večere, zec nek ti bude za ručka, a patku ćemo ponijeti sjutra u lov sa sobom, pa hodajući po lovu ako ti se prohtije, moreš po­ranije malo ptičijeg mesa pojesti.”
    Na to pogleda arslan i ozbiljno reče lisici: “Deder, kaži mi pravo, od koga ti tu pamet nauči?”Reče lisica: “Od onoga, što no mrtav opružio repinu po zemlji.”(Ovome slično reče naš narod: “Sila za razlog ne pita.”)
  15. SAMARDŽIJA I MAGARCI
    Kažu kako su čuli magarci da je samardžija umr’o, te se veoma obraduju i obe­sele, tobož što im neće imati ko krojiti samara. Između njih reče im jedan stari magarac: “Mila braćo, nemojte se tome ništa radovati, jer pokojni samardžija sviju nas je lično poznavao, pa nam je prama leđima samare krojio. A ovi novi, što će doći na njegovo mjesto, ni jednog nas ne poznaje, pa bog zna kako će nam samare krojiti. U nekog može biti tijesan, a u nekog širok, pa će nam taki samari u mnogoga sadno na leđima otvoriti.”
  16. SELJAK I LISICA
    Kažu kako su lovci jednoć tjerali lisicu. Bježeći liha pred vižladi, naleti pokraj kuće jednog seljaka. Ugleda lisica seljaka gdje cijepa drva i zamoli ga da se gdje sakrije. Seljak joj pokaže tudije jednu kolibicu gdje se je lisica i sakrila. U tomu naiđu lovci i zapitaju seljaka je li vidio gdje lisicu. Seljak upre prstom na koli­bicu gdje se je lisica sakrila, a glasno reče lovcima: “Ovud nije prošla.” to lisica opazi, te brže bolje otolen izleti i sakrije se na drugo mjesto. Lovci traže po koli­bici, ne mogu ništa naći i odu dalje. Kada su podalje odmakli, lisica se podigne i pođe svojim putem ne rekavši seljaku ni “s Bogom”.
    Seljak zaviče i reče joj: “Nu, kako si ti nezahvalna, a malo sam ti prije glavu spasao.”
    Reče mu lija: “Bila bih ja tebi veoma zahvalna i blagodarna da ti kazuje prst, kao što ti kazuje jezik.”
    (Zato su rekli stari ljudi:
    “Ne vjeruj mu sto put da ti kaže.
    Kad se srce s jezikom ne slaže.”)
  17. MAČAK HOĆE DA IDE NA ĆABU
    Kažu kako je pošao mačak na Ćabu, pa sazove sve miše, da se s njima halali i oprosti. Dođu miši, iskupe se i poredaju svi oko njega. Iziđe mačak, sjede na jednu klupu, te počne govoriti i sa družinom se opraštati; a jedan stari miho reče: “Gledajući na njegove brkove, ja bih rekao, nema tu hadžije, već ko je moj, blizu rupe stoj.”
    To stari miho istom izreče, a mačak juriši na miše, te ih nekoličnu za jedan čas spandža i udavi.
    (Ovome slično lijepo naš narod reče: “Što maca koti, sve miše lovi.”)
  18. PAUK I SVILENA BUBA
    Kažu kako se rugao pauk svilenoj bubi: “Ti dok naviješ malo svile prođe neko­liko mjeseci, a ja što počnem u večer, to do zore svršim, i to lijepo, ugodno i srazmjerno, sve u svome redu.”
    “Istina je”, reče buba, “ali ja što učinim – to traje nekoliko mjeseci, a ti što načiniš za jednu noć, to i ne traje više nego jedan dan.”
  19. VUK I LISICA
    Kažu kako su se jednom zavadili vuk i lisica.Vuk kao jači zgrabi lisicu, te joj istrgne rep.
    Na to se lisica pokori i zada vuku riječ da neće nikad protiv njega ići, već da će mu vazda biti vjerna i odana kao prava posestrima. Vuk to primi i oprosti joj život.
    Iza tog prođe mnogo vremena, da jedno drugo nijesu sreli ni vidjeli. Jednoć lisica idući kroz šumu slučajno opet sretne vuka. Kad je vuk vidi, reče joj: “Do­bro jutro, liho, moja draga posestrimo! Kako si? Jesi li me se uželjela?”
    Na to odgovori lisica: “Vala, da ti pravo kažem: uželjela te se nijesam, a kad god pogledam u rep, vazda mi na um paneš.”
    (1-10: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak: Basne i poslovice, 2. izd. Sarajevo: Svjetlost 1996, str. 113).
  20. KAKO JE PAS PRAVIO SEBI KUĆICU
    Ležao pas u zimsko doba pred kućom gospodarevom, sastavio njuhalo i puhalo, skupio se što je mogao više i, u svojoj pasjoj pameti, kontao kakvu će kuću načiniti: “Evo, ovlišna mi kuća treba!” I mjerio je očima koliko mu ima od glave do nogu. Smislio je da će mu otići malo građe, jer se smotao kao klufko.
    Došlo ljeto, osvojila kera vrućina, zabacio glavu, prednje noge opružio naprijed, stražnje opružio nazad, zabacio repinu, pa kad se pogledom izmjerio, odlučio: “Ih, ko bi napravio ovoliku kuću! Vidi gdje mi je glava, gdje su noge, rep! Ko­lika bi to kuća bila! Ko bi napravio toliku kuću! A i vrućina je, može se i bez kuće.”
  21. KAKO JE SVRAKA SAVJETOVALA SVRAČIĆE
    Svraka je savjetovala svoje svračiće kako će se čuvati od čovjeka, najvećeg nji­hova dušmanina. Reka im je:
    “Čim vidite čovjeka da se saginje zemlji, znajte da hoće da uzme kamen da vas gađa.”
    “A zar, majko, ne može čovjek nositi kamen za pasom?” upita najmlađe švrače.
    “E, tebe ne treba svjetovati. Ti ćeš se znati vazda čuvati od čovjeka”, odgovori mu mati.
    (1-2: Nametak, A. Narodne pripovijesti bosanskohercegovačkih Muslimana. Sarajevo, 1975. Str. 221).
  22. ZUMBUL I KARANFIL
    Pobratime se Zumbul i Karanfil u proljeće. Pri ljubavi i dugu razgovoru počnu jedan drugoga pitati:
  • Jesi li se oženio?
    Odgovoriće Karanfil Zumbulu:
  • Ja nijesam još, ama mislim, akobogda, dojduće jeseni.
  • A gdje si isprosio djevojku?
  • Nije daleko, na dan hoda. Čuo sam, kazivali su mi da raste jedna đuzel pitoma Ružica od mene viša i rumenija, taman će za mene uisati.
  • Sretno ti bilo! – reče Zumbul. – Ali se bojim, pobratime, da se ne pokaješ jer Ružicu ne vidje, ćud joj ne znaš. Lijepa je, ali je iz tuđega perivoja, a svaka ruža puna je drača; uberi je, bode te; pomiriši je, ubode te; ne miriši je, ljuti se; batališ li je, uvehnu ti! Ele presađenica nikad kao usađenica! Ja – dalje veli Zumbul – odabrao sam Kadificu s kojom se svake godine gledam; zajedno usađeni, a za­jedno podrasli. Poznao ja njezinu ćud, a ona moju, te ašikujemo pa se i ja mis­lim, akobogda, o jeseni ženiti.
    Promisli Karanfil pa reče:
  • Istina ti je, pobratime, sve što govoriš, ali bolan, gdje je ljepota i miris rumene Ružice, gdje li smrdljive kadifice?
  • Ehe, moj pobratime, ja se vladam po pameti starijih ljudi, a ti po novoj pameti.
  • Kako to?
  • Ljepota djevojačka za malo traje, a dobrota za uvijek.
  1. PIJEVAC I LISICA
    Neka lisica zateče na jednom brežuljku više sela pijevca, gdje se popeo na neko drvo i pjeva.
  • Šta tu radiš? – upita ga lisica.
  • Evo okujišem, – odgovori joj pijevac.
  • Deder časak okujiši, – reče mu lisica, – pa siđi dolje, da džematile klanjamo.
    Pijevac se dosjeti, da ga hoće lisica da prevari, te joj poviče:
  • Evo dok ja okujišem, utom će se još džemata skupiti, pa ćemo svi zajedno klanjati.
  • A tko bi imao još doći? – upita ga lisica.
  • Eno pogledaj, – reče joj pijevac, – i pokaza joj prstom prema selu. Lisica po­gleda onamo i opazi lovca s dvoje kerčadi, gdje se penju uza stranu.
    Kad lisica opazi pse, prepadne se i poviče pijevcu:
  • Klanjajte vi, sada ću se ja vratiti, jer izgubih abdest – i podbrusi pete.
  1. JAZAVAC I LISICA
    Hodali po gori jazavac i lisica, i pogode se što koji od njih dvoje prvo nađe za jelo da dijele. Lisica je znala za jedna zapeta gvožđa i u njima dobar komad mesa, pa navede jazavca, i pokaže mu: – Vidiš li, brajo, kako je tebe tvoja seja navela da jutros dobro ručamo? Nego ti si vještiji od mene, hajde ti polako, digni meso tvojom vještinom, a ja ću čuvati stražu, da ne bi došao iz sela oni te je zapeo gvožđa. – Jazavac od prve pristane i poče da meso s čengele i gvožđa vadi, a u to gvožđa šklap! I njega za obje noge. Zapomaga jazavac. – Aman, sejo, pogiboh! -A ona dotrči da otpuča gvožđa i poče ono meso jesti, govoreći: – Pri­trpi se malo dok ovo tuđe muke pojedem, dok nije ko iz sela došao, pa ću ti onda noge kutarisati. Viđe jazavac da ga je lisica prevarila, te on nju zubima za vrat, a u to dotrči seljak, pa zaviče jazavcu: – Drž, – jazo sokole! Vjera ti je moja, sigurna ti je glava. – Ubije lisicu i odere joj kožu, a jazavcu reče: – Tebe pušta­vam, jer tvoja koža ne vrijedi više od dva groša, a lisičja šest, i halalimo se.
  2. LISIČJI SUD
    Neki čovjek idući kroz šumu čuje, kako na jednom stablu cvrče mali ptići u svom gnijezdu. Misleći da ih nije napala koja proždrljivka gurne štapom u gni­jezdo, da ih izbavi. Tada iz gnijezda iziđe zmija, spuzi niz onaj štap te omotavši se čovjeku oko vrata reče: – Sad ću tebe ujesti! – On se prestraši, ali predomis­livši se malo, zamoli zmiju da ga poštedi, dok bar koga upitaju, bi li bilo pravo, da ga ona ujede. Zmija na to pristane. Utome naiđe jedan čovjek, koji bojeći se svojoj glavi osudi, da zmija ujede onoga čovjeka, koji ju je uznemirio. Osuđeni opet zamoli zmiju da čekaju još koga. Sad dođe lisica. Ona rekne, da ne može tako na niskom mjestu suditi, nego neka idu za njom do obližnjeg panja, gdje će se ona popeti. Kad se je popela na panj, reče zmiji, neka i ona stane na zemlju usporedo sa svojim protivnikom.
    Kad su se tako smjestili, reče lisica čovjeku: – Eto, moja budalo, štap ti u ruci, a pamet u glavi: udri dušmana po glavi!
  3. VUK I KOZA
    Uhvati vuk kozu, koja je bila legla na kraju osim ostalijeh koza, pa pođe da je izjede, a ona mu se stane moliti govoreći da je sad mršava, nego da je ostavi do jeseni, dok utije, pa onda neka dođe i neka je izjede. Pristavši kurjak na to, zapita kozu kako će je naći kad drugi put dođe, a ona mu odgovori: Meni je ime Patila, tako kad dođeš, ako me ne nađeš na ovome mjestu, a ti me zovni po imenu, pa ću ti ja izići. – Potom kurjak otide, ali koza više nigda ne legne na kraju, nego sve usred srijede drugijeh koza. Kad jedno veče kurjak, misleći da je koza već debela, dođe i ne našavši je na onome mjestu stane je zvati: – O Patila! O Patila – ona mu iz srijede odgovori: – Da nijesam patila, ne bih se u srijedu spratila.
  4. ŠILJALI VUKA NA ĆABU
    U nekakvom turskom selu ufatili živa vuka, pa ga za nekoliko dana hranili eda bi se pripitomio, i ne bi li pogazio na so i na hljeb, pa poslije ne klao ovce. Jedan dan kad su izašli Turci iz džamije, dogovore se da skupe u selu vuku harač i da ga pošalju s ostalim hadžijama na ćabu, pa tobož kad se s ćabe vrati naučiće i druge vukove da zlo seljanima ne rade. Opreme vuka, i on se vrati hadžijom, pa reče seljanima: – He, moja braćo! ja više nijesam kurjak, nego hadži-Vujo, pak mi sad treba da pođem u planinu i da naučim svu zvjerad da ovce ne kolju i in­sanu zlo da ne rade. – Kad dođe u planinu, zaurliče i sva mu životinja čet­veronožna dođu na poklon i na hošđeldiju, ali lisice ne dođoše, osim samo jedna stara, koja poizdaleka gledaše što zvjerad i drugo četveronožno činjahu i go­vorahu vuku. Vuk se tome poslu začudi, pa upita onu staru lisicu: – Što je to, lijo, od tebe i od tvojih drugarica? – Bogme, efendi-Vujo, svaka o svom poslu radi da po jednu kokoš ufati i da tebi na peškeš donese, da nam ne bi po čem od glada skuisao pošto si se odrekao da nećeš više klati ovce; a ja ne mogah od sta­rosti otići, nego me k tebi na poklon poslaše. – A što će reći da ti ne pristupaš k meni, nego podalje stojiš? – Pravo ti reći, čudnovato mi se čini vidjeti hadžiju s četiri noge, a rep i zubove kao u vuka.
    (1-6: Nasko Frndić. Narodni humor i mudrost Muslimana. Zagreb – Stvarnost, 1972. Str. 292.
  5. UDRUŽILA SE LISICA I MEDVJED
    Udružili se lisica i medvjed da zajedno beru vinograd, pa tako idući naiđu na vinograd ograđen zidom i samo na jednom mjestu nađoše rupu kroz koju se provuku u vinograd. Kad ih je ugledao vlasnik vinograda, lisica koja je bila na oprezi odmah šmugne kroz rupu, a medvjed koji je bio nemaran i nije vodio brigu o izlasku, ne nađe rupe i tako ga vlasnik uhvati.
    Zato se prije ulaska brini o izlasku.
  6. OVOME ME JE PODUČILA LISICA
    Jednom se lisica uhvatila u gvožđa, pa je pokušavala lijevo, desno, naprijed, nazad, da se izbavi, ali se nikako nije mogla osloboditi, pa naposlijetku vidje da joj valja mrijeti, i reče:
  • Da ja umrem prije smrti – opruživši se, načini se da je mrtva.
    Kada je došao lovac, pogledavši je reče:
  • Međer je lisica mrtva – odapne gvožđa, a lisica pobježe i tako lovac ostade bez ulova.
    Poslije toga uhvati se u gvožđa neka divlja ptica, pa se i ona napravi mrtvom, ali ovoga puta kada lovac dođe ščepa najprije životinju u ruke, pa onda odapne gvožđa i reče:
  • Ovome me je podučila lisica.
  1. KUSASTI MIŠ I BAKALOV ZEJTIN
    Jedan bakal je držao u magazi među ostalim ćupovima jedan ćup zejtina. Na ćupu nije bilo poklopca, pa se po njemu peli miševi i pili zejtin. Među miševima bio jedan kusast, koji je, kao i drugi, pio zejtin. Miševi su se tako gostili dok god su mogli s ruba ćupa dokučiti ustima zejtin. Ali kad zejtin osegnu, kad već nisu mogli dohvatiti ga jezikom, miševi se dosjete i počeše umakati repove u zejtin pa ga onda svaki sa svoga repa lizati. Kusasti miš koji je dotle s drugim miševima zajedno srkao zejtin, a sad ga nije mogao dohvatiti jer nije imao repa, poče prekoravati miševe:
  • Kako vas nije stid krasti tuđi zejtin?! Zar ne znate da je to grjehota!?
  1. KONJ I VUK
    Nekome vuku dodijalo proganjanje od ljudi, te se odreče svih grijeha i pođe na Ćabu.
    Idući tako putem, susretne ovna.
    “A kamo si ti nakanio, dragi prijane?” upita ga vuk.
    “Ah, bježim od svoga gospodara, jer sam čuo da me hoće sutra zaklati.”
    “Pa pođi sa mnom”, reče mu vuk, “i meni je dodijalo proganjanje od ljudi, te sam se odrekao svih grijeha i pošao na Ćabu.”
    Tako oba zadovoljna nastaviše putovanje. Nisu dugo išli, susretoše lisicu.
    “A šta se to s tobom zbilo, da si pošla na putovanje?”, upita je vuk.
    “Dodijalo mi ljudsko proganjanje što im napadam na kokoši i pošla sam da tražim bolju sreću.”
    “Hajde s nama na Ćabu!”, reče joj vuk.
    Lisici se to svidje i pođe s njima. Tako pođu njih sve troje zajedno i susretnu stara konja.
    “Kakva je tebe bijeda stigla”, reče mu vuk, “te si pošao na putovanje?”
    “Ah, prođi me se ako Boga znaš. U svog gospodara sam služio više godina, išao u šumu po drva, nosio teške vreće žita u mlin i natrag kući. A sad, kad sam ostario i oslabio, naumi gospodar da me utuče, da još tako barem od moje kože izvuče kakvu korist, pa evo sada bježim da se spasem od smrti. Ne znam ni kud ni kamo.”
    On sada upita njih kud su se zaputili i kakva je njih bijeda stigla. Oni mu ispri­čaju svako svoju bijedu i rekoše mu da su pošli na Ćabu, te i njega pozovu neka imaju više društva. Konj na to dragovoljno pristane i pođe.
    Išli su tako, dok vuk ne reče da otpočinu. Pošto su malo otpočinuli, oćuti vuk da je ogladnio i reče svojoj družini: “Bogme, ja sam ogladnio. Nego, ja neću moći nikako ovaki daleki put izdurati dok štogod ne pojedem. Nego vi sada meni kažite koje ću ja od vas sada pojesti!”
    Ovan mu reče: “Ja sam, vidiš, mlad. Grjehota ti je da me pojedeš.” Lisica reče: “Ja sam malešna, ne bi se ni od mene najeo. Nego, eno ti konja, ostario i jest, dosta je živio, a i ti ćeš se imati šta najesti, pa da i meni ostane.”
    Konj se na to razljuti na lisicu što je rekla vuku da njega pojede, te je zapita zna li čitati. Lisica mu reče da ne zna, nego mu kaže da zna vuk. Konj tada zamoli vuka da mu kaže prije nego što će umrijeti šta li mu je gospodar urezao na ploči zadnje desne noge. Vuk ga posluša ne sluteći nikakva zla, a konj mu podigne desnu stražnju nogu i tek što je vuk počeo čitati urezana slova na ploči, udari ga ovaj svojom kopitom u glavu tako snažno da se vuk odmah prostrije i poče trzati nogama. Kad to vidje lisica, skoči i počne igrati oko vuka. Oni se onda raziđu, a vuk plati glavom svoju podmuklost.
  2. I LIJA DOLIJA
    Vuk i medvjed i lisica zajedno živili. Jednoga dana dođe vuk i donese mijeh meda pa rekne lisici:
  • Ovo, lijo, ostavi nam, neka imamo.
    Legnu da spavaju, a jednako da je liji onoga meda. Kucne u zid i zaviče:
  • Ko je to? Ko me to zove?
    A oni onda upitaju:
  • Lijo, ko te to zove?
  • Zove me kona rodila, da joj budem baba.
  • Hoćeš li ići, lijo?
  • Išla bih, ama ne znam šta ću joj ponijeti.
  • Hajde, lijo, uzmi koru hljeba i na kori malo meda.
    Ona onda u magazu, uze koru hljeba, te liži meda, a kad se sita naliže, iziđe gore.
    Rekne joj medo:
  • Jesi li išla, lijo?
  • Jesam.
  • Kakvo si mu ime nadjela?
  • Načetak.
    Drugu noć opet zakuca i zapita:
  • Ko je to? Ko me to zove?
    A vuk onda upita:
  • Ko je, ko je, lijo, ko te zove?
  • Rodila mi druga kona, pa me zove da joj budem baba.
  • Hoćeš li ići, lijo?
  • Išla bih, ama ne znam šta ću joj ponijeti.
  • Hajde, lijo, uzmi koru hljeba i na kori malo meda.
    Lija onda u magazu i do polovine pojede med. Potom iziđe gore, a vuk je zapita:
  • Jesi l išla lijo?
  • Jesam.
  • Kakvo si mu ime nadjela?
  • Polutak.
    Treće noći zakuca opet i poviče.
  • Ko je to? Ko me to zove?
    A vujo zaviče:
  • Ko te to zove, lijo?
  • Zove me još jedna kona, da joj bidem baba.
  • Hoćeš li ići, lijo?
  • Išla bih, ama ne znam šta bih joj ponijela.
  • Hajde u magazu, pa uzmi koru hljeba i na kori malo meda.
    A lija ti onda uzme koru hljeba, te u magazu i obliže mijeh.
    Iziđe gore, medo je upita:
  • Jesi li išla, lijo?
  • Jesam.
  • Kakvo si mu ime nadjela?
  • Oblizak.
    Sjutra dan rekne vujo:
  • Donesi nam, lijo, meda za ručak.
    Ona onda u magazu a domalo se vrati i rekne:
  • Bogme, nema meda, neko ga je pojeo, sigurno medo.
    Stade se medo preklinjati da nije, a vujo onda rekne:
  • Hajde, sad ćemo svi nuždu obaviti, pa čije bude slatko, toga ćemo u gvožđa zatvoriti, neka ga lovci uhvate.
    A lija odmah dočeka.
  • Hajte vi najprije, ja sam žensko, ja neću pred vama.
    Oni tako i učine, a ona onda zaviče:
  • E sad vi zažmirite, da ja, mene je stid od vas.
    Oni zažmire, a ona ti svoje pa brže bolje pod medu, a ispod mede poda se. Potom kušaju, kad medino slatko, te medu odmah odvedu i zatvore ga u gvožđa. Medo onda zaviče:
  • Lijo, sejo, hodi da se halalimo, dosta smo zajedno bili i hljeba pojeli.
    Lija se prevari pa se primakne gvožđima, a medvjed je u tren oka ščepa šapom. A sve to virio lovac iza jednoga stabla, a sad zaviče:
  • Drži je medo, drži, tebe ću pustiti, njezina je koža skupa!
    I medo je pridrži, te njega lovac oslobodi, a nju ubije.
  1. HOROZ I LISICA
    Dođe lisica horozu na livadu, pa će mu reći lukavo:
  • Kako je tvoj rahmetli otac lijepo pjevao! I sad kao da mi zvone u ušima nje­gove krasne kajde. Da li i ti tako lijepo pjevaš?
    Horoz, ne sluteći, da ga ona tim vara, da ga zgrabi kad zatvori oči pjevajući, ras­korači se i zapjeva. Lisica ga zgradi u zube i poleti s njim u šumu. To opaze kućni psi, pa potrče za lisicom. A horoz će onda, da prevari lisicu, reći:
  • Kaži im, da si ti u mene došla u goste, pa smo pošli, da se malo prošetamo. Okaniće te se.
    Lisica ispusti horoza i okrene se na pse, a horoz međutim skoči na drvo i spasi se. Lisica dođe onda pod drvo, pa će zajadati:
  • Šteta vala za usta, koja se otvaraju kad ne treba.
    A horoz će:
  • Nije samo to. Već šteta za oči, koje žmire kad ne treba. Na to se lisica pokunji i odmagli u šumu.
  1. BOLJE JE KORISNIJE OD LJEPŠEG
    Radio težak na njivi, a pčela dođe i zazvrča mu na uho:
  • Je li de, da za ljude nema korisnije životinje od mene?
    Čovjek joj na tu njezinu oholost odvrati:
  • Za nas je ovca korisnija. Od njezina mlijeka pravimo sir, kajmak i maslo a od njezine vune pravimo sebi odijelo. Tvoj je med, istina sladak, ali je za nas bolje ono, što nam je korisnije. Pčela se zastiđe i ode.
    (1-7: Softić, Aiša. Antologija bošnjačke usmene priče. Sarajevo, Alef, 1997,
  1. DETE KUD STE NAVALILIU
    Jednog seljaka stasao sin za ženidbu, pa on jednom u njegovu prisustvu reče ženi, pokrećući prvi put to pitanje: “Valjalo bi ovog našeg Aliju oženiti”. A sin (koji, stideći se pred roditeljima, nije smio da im o tome govori) sav srećan što oni o tom počinju, upade mu u riječ: Dete, vala, kad ste navalili.

2.NA, STARA, I TI SE ZAKITI
Putovala neka habzburška priceza kroz Mostar pa je Mujaga Komadina kao predsjednik opštine obaviješten da izađe i da je dočeka. Nabavio Mujaga buket cvijeća i izašao na stanicu. Kad se voz zaustavio, izašle su dvije gospođe. Jedna stara, to je bila princeza, a druga mlada i lijepa, to je bila dvorska dama. Mujaga pristupi i pruži buket mladoj, a otkinuvši jedan cvijet, dade ga princezi sa riječima: Na, stara, i ti se zakiti..

  1. UDOVČEVA ŽENIDBA
    Namjeravao jedan hudovac, trgovac iz Gacka, da se ženi pa kad je čuo da u Nevesinju ima jedna bogata hudovica, riješi se da otputuje tamo. Kako je bio siromašan, pošalje sinove po komšiluku da mu pozajme za put razne komade odijela:od nekog čakšire, od nekog anteriju, džemadan, ćurak, trobolos. Kad je pošao, te ga sinovi pratili, upućivao je on kako treba da mu pišu, na nevesinjsku kiraethanu, da je došao jedan vagon goveda i da oni ne smiju što da počnu.Taj njihov dogovor je slučajno čuo opštinski ćatib pa, znajući da su nepismeni i da će doći d im on napiše pismo, naumi da napravi šalu. Poslije dva-tri dana dođu stvarno sinovi hudovčevi ćatibu, pa mu kažu d aim je otac otišao u prosidbu u Nevesinje, a da je stigao vagon goveda pa mu moraju javiti. Kako Gacko malo mjesto, ćatib je znao da to nije istina i kao što je znao pod kakvim je okolnostima njihov otac namaknuo odijelo za put. On sjedne, napiše pismo i adresuje na njihov zahtjev, na nevesinjskukiraethanu, a poni ga predaju na poštu.
    Kad je sutra nevečer hudovac,koji se predstaviokao vrlo imućan trgovac, došao u kiraethanu, uruče mu pismood sinova. Kako je bio nepismen, pruži pismo jednom hodži da mu pročita i sjedne čekajući da vidi kakav će utisak na prisutne ostaviti poruka njegovih sinova.
    Hodža poče:
    Dragi, babo, kako si ti, kako si putovao ? Mi smo dobro i zdravo, ali voljeli bismo da ti požuriš s povtratkom, jer mUjaga ište svoje čakšire, Imset-aga svoj ćurak, Ibraga svoju anteriju, Alaga svoj džemadan, a Husaga svoj trabolos.
    Jadni hudovac nije znao kako je izašao iz kiraethane..
  2. NIJE ZIMA
    Došao hadžija zimi iz čaršije, sav ukočen od hladnoće pa se potužio hadžinici, koju je zatekao kako sjedi u toploj sobi, kako mu je hladno.
    Na to hadžinica otvori prozor, proturi prst napolje, i brzo ga popvukavši natrag zatvori prozor s riječima. « Baš nije zima !».
  3. HRABROST
    Razgovarale dvije kmošinice osvojim muževima. Reći će jeda. « Vala me je onaj moj jutros naljutio pa sam mu svašta izgovorila, ne bi pas s maslom izio. » « Kako si smjela bona ne bila ?  Pa on je ve bio sišo niz Kovače ».
    (1-5: Rabija Nuri Hadžić (Mostar). Poslovice o uzrećice iz Bosne i Hercegovine. » Zborenik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 42 (Zagreb, 1964), str. 217-280). IZBOR POSLOVICA

Ako hoćeš da si dobar, ne čini drugom što tebi nije drago.
Ako je hitnja mrijeti, nije kopati.
Ako nijesu čeljad bijesna, kuća nije tijesna.
Ako vuk promijeni dlaku, neće ćudi nikada.
Bez halata nije ni zanata.
Bogat je ko nije dužan, a mlad ko je zdrav.
Bolje je ne počet, nego ne dočet.
Cijena zanata veća je od zlata.
Crna kapa zla prilika.
Ćoravu svijeća ne treba.
Čija busija, onoga i mejdan.
Čovjek bez slobode, kao riba bez vode.
Čuvaj zdravlje za starost, a ljetinu za zimnicu.
Da ih je za njivom koliko za sinijom, lahko bi se obradilo.
Da je pravim putem išo, davno bi kući došo.
Dva pehlivana na jednom užetu ne mogu.
Fali čovjeka, gdje ne čuje, a ruži ga gdje čuje.
Gdje je mâla tu je i zijana.
Gdje je vatre, tu je i dima.
Gluhu šaptat, slijepu namigivat, ne koristi.
Hrsuzu ključ ne treba.
Iglom se bunar ne kopa.
Ispeci pa izreci.
Jedna lastavica proljeća ne čini.
Jezik veže ljude, uže konje i volove.
Kad smo ljudi, budimo i uljudni,
Koga je zmija klala i guštera se boji.
Lahko je tuđim perjem letjeti.
Lijepe kolo vode, a ružne kuću kuće.
Ljudi se vežu za jezik, a volovi za rogove.
Malehno je zrno biserovo, al’ ga nose gospođe na vratu.
Na gotova konja lahko je uzjahati.
Nauka je jedna muka, a oduka dvije.
Ne budi svakoj peći ožeg.
Ne budi tuđi, ako moreš biti svoj.
Ne hvali konja, kog jašio nijesi.
Nejma sela bez adeta.
Nijesu svačija usta kutija.
Obraz i novac ujedno se čuvat ne mogu.
Oči su svjedok a ne uši.
Oči svašta vide, a sebe ne vide.
Od dobre volje, ništa nije bolje
Od gladne mačke bjež u kraj, a sita se lava ne boj.
Od gotovine veresije ne gradi.
Od hrđava ždrebeta mnogo puta dobar konj iziđe.
Od jednog kamena duvar bit ne može.
Od kantara boljeg kadije nejma.
Od kućnog mira, bolje stvari nejma.
Od kuge za brdo, od puške za drvo.
Od Kulina bana i dobrijeh dana.
Od mira glava ne boli, a od nemira i srce i glava.
Od mira boljeg, a od rata goreg vremena nejma.
Od nezrela voća trnu zubi.
Od nevješta i gora plače.
Od noža rana zaraste, a od jezika nikad.
Od sama brašna ne može se hljeb ispeći.
Od sile puca, a od hrđe krepaje.
Od starog prijatelja ne bježi, a za novim se ne zanosi.
Od svake se ptice ne jede meso.
Od svoje kese boljeg prijatelja nejma.
Od šta bi se kajat mogo, nemoj onog nikad činiti.
Od šta skuti od toga i rukavi.
Od šta vreća od toga i uzica.
Od takovog mliva ne biva pogača.
Od te kajde, nejma fajde.
Od tog bora, ne otpada smola.
Od tuđe se svijeće meni ne vidi.
Od viška glava ne boli.
Od zla dužnika i koza bez mlijeka.
Od znanja boli glava, od neznanja i srce i glava.
Od znana zelja glava ne boli.
Odaklen softi groš, kad ni džepa nejma.
On je svakog žita mlin.
Opuren pas i kiše se boji.
Ostario a pameti ne stekao.
Ostavio je niz djece kao lonaca.
Ostao kao na Drini ćuprija.
Otišao je kao Said u Kladanj.
O vjetru se neda živjeti.
Pametan misli što govori, a lud govori ono što misli.
Pametnije je jutro od večeri.
Para paru stiče.
Pas kasom, a kola valom, pa opet zajedno kući dođu.
Pasju lavu vjetar nosi.
Paze se kao so i oko.
Pedalj brade lakat čove.
Penjući drugome mreže, on se uhitio.
Perje pticu rijesi.
Pijan ni čovjek ni junak.
Pijana glava ne nosi barjaka,
Plače gora za majstorom.
Plati dug, pa ćeš znati što imaš.
Platiće kao kurjak kožom.
Pleti kotac kao ti i otac.
Pliva kao tikva po vodi.
Plug i brana, i carska je hrana.
Pobijelio a još pameti nije stekao.
Pobile se zebe za tuđe proso.
Sijede vlasi za smrt kažu, kano cvijeće za proljeće.
S koje su mazge topovi pucali, od pušaka se ne plaši.
Svaki se poso svog majstora boji.
Svakom zlu smrt je kraj.
Što Bog da podnosit se ima.
Što god ide brzo dođe.
Što je namjera, nije zamjera.
Što je slatko, to je kratko,
Što je blago, to je drago.
Što ko čini sve sebi.
(Priča se kako je bila neka stara žena u Foči, koja je mnogo govorila pri svakom slučaju “Što ko čini sve sebi!”, zato je bila i prozvata imenom: ”Sveseba”. U istom mjestu bio je jedan beg koji je imao ženu i dva sina. Ova stara Sveseba, mal da ne bi svaki dan došla do te begovice, da joj što udijeli, neprestano go­voreći rečenu izreku; za to bila je veoma dodijala begovici. Begovica je jedan dan sama u sebi smisli i odredi: vala ću se ja jedanput kurtarisati te Svesebe, i kazati ću joj da to nije istina što uvijek govori. Begovica uzme sičana, pomieša u mlivo i skuha jednu malu pogaču. Obično sutra dan dođe Sveseba, te joj da be­govica tu pogaču. Sveseba reče, što ko čini, sve sebi, i ode kući koju je imala na kraj grada. Sutra dan begovi sinovi, vrativši se po kasno iz lova, kad su bili pok­raj Svesebine kuće, reče jedan: daj, da se svratimo malo kod naše Svesebe, ne će li imati malo hljeba da nam dade i vode da se napijemo. Tako svrate se obojica. Čim ih ugleda stara Sveseba odma zaviče: hodite moji bezi dragi, jeste li se umorili i sustali? Sjete da malo otpočinete. Sveseba dade im po jedan komadić od one iste pogače koju je prvo na dan njihova mater njojzi dala. Bezi sjedu malo, pojedu hljeba napiju se vode i pođu kući. Kada su bili taman na domak kuće, obojicu zaboli srce, počnu plakati, previjati se, te kroz nekoliko minuta oba na sred puta umru. Zato čuje otac i dotrči odma, pošlje dođe i kadija te vide, gdje su djeca naglo umrla, kao da su otrovana. Pitaju sluge, koji je šnjima bio u lovu, gdje su bili i jesu li što jeli? Sluga kaže, kako su se svraćali kod Svesebe, i da su ondje jeli hljeba. Na to pozovu Svesebu upitaju je, i ona sve kaže kako je bilo, da im je dala od iste pogače, koju je njojzi prvo na dan njihova mater dala. Onda beg ženu žđapi za vrat, kazuj ženo, šta je o stvari? Žena mu kaže sve kako je i što je hotjela učiniti, eto tako pošto je izgubila dva sina onda prizna za živu istinu, “što ko čini, da je baš sve sebi.”)
Što nije lijepo gledati, nije ni glodati.
Što voda odnese, mučno da donese.
Šuti djevom, šuti nevom, ja kada ću govoriti?
(Obično reče se u Bosni djevojci: ti šuti, jer ne valja djevojka da govori, a tako­đer se reče i nevjesti koja se jako dovede, pak valjda se je nekojoj nevjesti dosadilo dugotrajno šutjeti, te može biti da je za to rekla: šuti djevom, šuti nevom, ja kada ću govoriti?).
Teška zima, težak snop.
Teško Bosni dok je zulumćara.
Teško loncu iz sela začinu čekajući.
Teško onome koji neprijatelja na kućnom pragu čeka.
Teško onom koga vode, a još teže koga nose.
Teško onom koji traži hljeba nad pogačom.
Teže hrđav drug, nego dug put.
Teži hatur nego sila.
Treba umijeti, pa imati.
Treba zasut, pa samljet.
Treba rodit pa ime nadjet.
U kakvom si kolu, onako i igraj.
Upala mu sjekira u med.
Za čisto se zlato rđa ne hvaća.
Za jedan dobar dan mnogo se zlijeh pretrpi.
Zaludu je grad za dinar, kad dinara nejma.
Zaludu je gluhu šaptati, a slijepu namigivati.
Zaludu je kula i pendžeri, kada nije ništa u tendžeri.
Zaludu mi je car rođak, kad sam ja prosjak.
Zaludu je razlog, kada nije pravde.
Zaludu je u šupalj mijeh puhati.
Zaludu je začina, kada nije načina.
Za magarca nije sedlo, nego samar.

(Izvor: Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.
Sarajevo: Na Kurban-Bajram, 1304 (1887). str. 171-189.


Ko se čuva i Bog ga čuva.
Ko se je rodio, da je svijetu ugodio?
Ko se ljudi ne stidi, ni Boga se ne boji.
Ko se uduši u bure, ne treba mu more.
Ko se u more topi, i za guju se hvaća.
Ko se u noge ne uzda, nek se u kolo ne hvaća.
Ko se vrebaca boji, nek prohe ne sije.
Ko brzo sudi, lahko se vara.
Ko dobro radi, dobro mu Bog i daje.
Koga je moliti, nije ga srditi.
Koga poplav odnese, tišina ga ne donese.
Koga su guje klale i guštera se boji.
Ko je dužan i na Bajram je tužan.
Ko laže, sam sebe kaže.
Ko ljeti hladuje, zimi gladuje.
Ko ludo govori, brzo sebe obori.
Ko mačem siječe, od mača gine.
Ko me je lani bio, nije mi ni sad mio.
Ko mi je brat, ko mi je dobru rad.
Ko mnogo obećaje, malo daje.
Ko mnogo pije, svaka ga hrđa bije.
Ko na pošljedak gleda, hrđi se ne da.
Ko ne će tarhane, nije ni za hrane.
Ko ne čini ništa, čini zlo.
Ko nema pameti, nemoj ga kleti.
Ko ne ponavlja, taj zaboravlja.
Ko ne zna na orahu, ne zna ni na tovaru.
Ko nije za se, nije ni za drugoga.
Ko nosi, ne prosi.
Ko o medu radi, i prste liže.
Ko pametno iđe, brzo cilju dođe.
Ko pita, s puta ne zalazi.
Ko pod drugim jamu kopa, on u nju pada.
Ko preda, prevarit’ se ne da.
Ko puno govori, mnogo se vara.
Ko rano rani, dvije sreće grabi.
Ko sam večera, sam sofru diže.
Ko s vragom tikve sadi, o glavu mu pucaju.
Ko tekiju čuva, i čorbu kusa.
(Izvor: Istočno blago. Sabrao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Sv. I. Sarajevo: Tisak i naklada Spindler i Löschner, 1896).


Aga ja, aga ti, ko će na vodu?
Ako mi ne moreš pomoći, ne moj ni odmagati.
Ako ne posiješ, ne’š ni požeti.
Ako on laže, ja za nj polagivam.
Ako sam i ulazio u pojatu, nijesam slamu grizo.
Bogat je ko nije potreban drugom osim Bogu.
Bolest na kola ulazi, a na dlaku izlazi.
Bolje je vjerovati nego ići pa pitati.
Bože učuvaj pravoga, a krivom se i zna, šta je.
Ćerku kara, nevi svite dava.
Gdje je niko, tu se i obiko.
Huka i vika, a na srijedi ništa.
I caru je hedija ili pešćeš mio.
Koliko vilajeta, toliko i adeta.
Ko nema pameti, ima dobre noge.
Kud će kruška, već pod krušku.
(Narodne poslovice. Behar, 18 (1904) str. 289. Narodne poslovice).

                                         ZAGONETKE 
  1. Divi, divi, diviteri, slovima prepleteni, riječima zatvoreni ? (Knjiga)
  2. Dva lončića, četiri zaklopčića ? (Oči).
  3. Guče ko guska, a guska nije, ima perje i kljun ko guska, a guska nije ? (Gusak).
  4. Glavom u brdu, repom u moru ? (Rijeka).
  5. Golub guče na sred kuće, plete gaće putovat će ? (Dim).
  6. Gospa u dvoru, a kosa joj na dvoru ? (Repa).
  7. Jedna glava voska cijelom svijetu dosta ? (Mjesec).
  8. Kad se vidi ne vidi me niko, a kad se ne vidi vidi me svako ? (Pomrčina).
  9. Ni šušnu ni pršnu, pred kuću ti dođe ? (Mrak).
  10. Šta je veće ako oduzmeš, a manje ako pridodaš ? (Jama).
  11. U gorici na jednoj nožici ? (Gljiva).
    (Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – Narodna književnost. Sarajevo : Zavod za izdavanje udžbenika, 1972. str. 225-226). NARODNE PJESME PROTKANE HUMOROM

LIPE TI SU SARAJKINJE

Lipe ti su Sarajkinje
Bile rumene.
Što su tako Sarajkinje
Bile rumene ?
Kahvu piju, šećer zoblju,
Pa su bijele.
Kad im muže u čaršiju,
One u mutvak,
Kad im muže iz čaršije,
One pod jorgan.
“A moj muže, viran druže,
Hasta sam ti ja !”
“Moja ženo, živa željo,
Bi l’ što pojela ?”
“A moj muže, viran druže,
S mora smokava.”
“Moja ženo, živa željo,
Kupiću ti ja.”
“A moj muže, viran druže,
Hasta sam ti ja !”
“Moja ženo, živa željo,
Bi l’ što pojela ?”
“Zakolji mi šargu koku,
Koja ne nosi,
I pivčića bez repića,
Koji ne piva.”
“Moja ženo, živa željo,
Zaklaću ti ja.”
“A moj muže, viran druže,
Skroj mi dimije.”
“Moja ženo, živa željo,
Hoćeš basmeli ?”
“A moj muže, viran druže,
Hoću džanfezli.
Izvezi mi zlatne džepe
Čak do kolina.”
“Moja ženo, živa željo,
Skupo će me stat.”
“A moj muže, viran druže,
Sedam stotina.”
“Moja ženo, živa željo,
Skupo će me stat.”
“A moj muže, viran druže,
Umriću ti ja.”
“Moja ženo, živa željo,
Skrojiću ti ja !”
(Kurt, Dž. Mostar, 1902)

OKLADI SE MOMČE I DJEVOJČE

Okladi se momče i djevojče
Da spavaju da se ne diraju.

Momče daje sedlo i đogata,
A djevojka đerdan ispod vrata.

To rekoše, u đerđek legoše
Jedno drugom leđa okrenuše.

Momče leži kao ledenica,
A djevojka kao ledenica.

Kad je bilo oko pola noći,
Progovara lijepa djevojka:
’Okreni se, ne okrenuo se,
Poljubi me, ne poljubio me !

Ja ne žalim đerdan ispod vrata,
Nemoj ni ti sedlo ni đogata.

Mog đerdana popili hajduci,
A tvog đogu rastrgali vuci !’
(Dizdar, 1944)

DVA JARANA

Svadila se dva mlada jarana,
Dva jarana bungur i tarhana,
Bungur kaže: „Ja sam bolja hrana!“
A tarhana „Ja se prije svarim!“
Bungur kipi, a tarhana kisi.
Kako su se ljuto zavadili,
Oni idu paši na mešćemu:
„Sudi nama efendijo, pašo,
Sudi pravo, tako bio zdravo.
Nemoj krivo, sve ti bilo živo!“
Na to se je paša zamislio:
Pa on njima ‘vako progovara:
„Bungur išta, a tarhana ništa.“

Zabilježili Džemko i Selam
(Novo vrijeme, br. 3. Sarajevo, 18. maj, 1929)

HOTIO BI ALI-PAŠA DOĆI

Hotio bi Ali-paša doći,
Al’ ne smije kroz Saraj’vo proći :
Nisu age medene baklave,
Bajraktari šećer po baklavi,
A jamaci pita zeljanica,
A neferi sitni hurmadžici,
Bazerđani na medu đunlari,
Mladi bezi keške u kazanu,
A terzije sitne rešedije,
A bakali bijeli pilavi,
Krevetari biber po pilavu,
Biber pali, bijel pilav kvari,
Kazandžije zlaćani sahani,
Čizmedžije zerde u sahanu,
Saračići sitni kolačići,
A kazazi bamlja u sahanu,
Borov-čorba čizmedžije mlade,
A aščije hošaf-kaisije.

(Prema navodima Muniba Maglajlića iznesenim u knjizi Usmena lirika Bošnjaka (Sarajevo: Preporod, 2006. str. 360) ovu pjesmu je prvi put objavio Hamdija Kreševljaković u Novom beharu 1/5 (1927-28).

NA BEMBAŠI NA BABIĆA BAŠČI

Na Bembaši na Babića bašči,
Tri djevojke bostan posadile,
Naokolo pšenicu bjelicu,
U sredini dinje i karpuze.
Navadi se jangin momče mlado,
Pokrade im zelena bostana.
Tri djevojke stražu postavile,
Uhvatiše jangin momče mlado.
Prva veli: “Da ga osudimo !”
Druga veli: “Da ga objesimo !”
Treća veli: “Meni oko vrata !”

                                                   LITERATURA

Usmene narodne pripovijetke općenito

Aaarne, Antti., Stith Thompson. The Types of the Folktale: A Classification and Bibliog­raphy. Antti Aarne’s Verzeichnis der Marchentypen (FF Communications No. 3). Translated and enlarged by Stith Thompson. Second revision. FF Communications l84. Helsinki, l96l.
Antologija bošnjačke priče. Izbor, predgovor i metodički tekst Aiša Softić. – Sarajevo: Sarajevo publishing, 1997. – 121 str.
Bašeskije, Mula Mustafa Ševki: Ljetopis (1746-1804). Prijevod s turskog, uvod u komentar, Mehmed ef. Mujezinović 3 izdanje Sarajevo, Sarajevo Publishing, 1997. – 472 str.
Bibliografija radova o narodnoj književnosti. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti, 1972.- l98l. 6 knj.
Bosanske narodne propovjetke. Svezak I. Sakupio i na svjetlo izdao Zbor redovničke omladine bosanske. U Đakovu, Sisak, 1870.
Bošković-Stulli, Maja: Priče i pričanje, Stoljeće usmene hrvatske proze, Zagreb, Matica hrvatska, 1997. 223 str.
Buturović, Đ., L.Buturović: Antologija usmene priče BiH (novi izbor). Sarajevo, Svjetlost 1997. 275 str.
Dizdar, Hamid. Narodne pripovijetke iz Bosne i Hercegovine. Izbor i redakcija Hamid Dizdar. – Sarajevo: Seljačka knjiga, 1952. 256 str.
Funk and Wagnalls Standard Dictionary of Folklore, Muthology, and Legend. Reissue of the 1949-50 ed. with minor corrections. New York: Funk and Wagnalls Publishing co., 1972.
“Hikaya” str. 367 – 377: The Encyclophedia of Islam. New edition. vol. III, Leiden: E.J. Brill; London: Luzac and co., str. 367-377.
Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka. 2. izd. Sarajevo: Bošnjačka zajkednica kulture Preporod, l998. 635 str.
Isaković, Alija. Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku. Drugo izdanje. Sa­rajevo: Svjetlost, /1994/, 497 str.
Iasković, Alija. Biserje: Antologija muslimanske književnosti. 2. dopunjeno izdanje. Opatija: “Otokar Krešovani,” 1990.
Maglajlić, Munib. “Skica za pregled bošnjačke književnosti.”Znakovi vremena, (zima/proljeće, 2000), l80-20l.
Mulabdić, Edhem: Rukovijet šale. Svezak I, Sarajevo, 1893.
Nametak, Alija: Narodne pripovijesti bosansko-hercegovačkih Muslimana. Sabrao, predgovor, biografiju kazivača i riječnik turcizama napisao A. Nametak, Sarajevo, vlastita naklada, 1975.
Nametak, Alija. Bibliografija folklorne građe u deset godišta “Behar” s indeksom mo­tiva. Sarajevo: Izdanje Instituta za proučavanje folklora, 1957. 41 str.
Narodne pripovjetke u Bosni i Sandžaku. Sarajevo, 1977. – 140 str.
Narodna književnost: Izbor kritika. Priredili Đenana Buturović, Vlajko Palavestra. Sara­jevo: “Svjetlost,” 1974. 286 str.
Nezirović, Muhamed. Jevrejsko-španjolska književnost. Sarajevo: Insitut za književ­nost., Svjetlost, 1992.
Palavestra, Vl., R.Fabijanić: “Narodne pripovijetke iz Bosne”. Glasnik Zemaljskog muzeja, (1958). 155-181.
Palavestra, Vl.: Narodne pripovijetke i predanja iz Žepe: GZM, (Etnologija), (Sarajevo, 1964), str. – 145-168.
Palavestra, Vl.: Narodne pripovjetke s Kupreškog polja i 5 područja jajačkog sreza. Bilten Instituta za proučavanje folklora 2 (Sarajevo, 1953) str. 279-292.
Rizvić, Muhsin. Panorama bošnjačke književnosti. Sarajevo: “Ljiljan,” 1994. 448 str.
San i pola života: Tradicionalna usmena književnost Muslimana – Bošnjaka iz Crne Gore i Sandžaka. Odabrao i priredio Husein Bašić. Novi Pazar: INA “Damad,” 1996. 365 str.
Sandžačke hićaje. Odabrala i priredila Fahrija Hodžić, Sarajevo, 1992.
Smailbegović, Esma: Pregled sakupljanje i izdavanja narodnih pripovjedaka u BiH, Godišnjak IJK, (1977). str. 139-176.
Softić, Aiša: Antologija bošnjačke usmene priče. Sarajevo: Alef, 1997. – 314 str.
Softić, Aiša. “Razvoj bošnjačke nauke o usmjenoj književnosti.” Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 6: Novija književnost – Kritika. Sarajevo: Alef; 1998. 5l-7l.
Stulli-Bošković, Maja: Usmene pripovjetke i predaje. Zagreb: Matica Hrvatska, 1997. – 502 str.
Škaljić, Abdulah. Turcizmi u SH/HS jeziku. 5. izdanje. Sarajevo: Svjetlost, 1985.
Thompson, Stith. Motif – Index of Folk- Literature. Revised and enlarged edition. Bloomington: Indiana University Press, 1955-1958. 6 vols.
Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine. Folklor Bosne i Hercegovine, 1 (Sarajevo, 1991). 192 str.
Uzgredne bilješke: pričice i dosjetke. Pribrao M. Safvet (Safvet-beg Bašagić). Sarajevo: Biblioteka Braće Bašagića, 1907.

Šaljive priče – anegdote

Bajraktarević, Fehim. Nasrudin-hodžin pronlem“ Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIV, (Beograd,1934).
Behar: List za pouku i zabavu. Sarajevo, 1900 – 1910.
101 Nasrudin-hodžina šala. Priredio Rešad Kadić, Sarajevo, 1968.
Ćopić, Branko. Nasrudin-Hodža u Bosni. Sarajwevo, 2015.
Frndić, Nasko: Narodni humor i mudrost muslimana Bosne i Hercegovine. Zagreb: Stvarnost, 1972.
Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed beg Kapetanović Ljubušak po Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima. U Sarajevu na Kurban-Bajram 1304. Troškom vlasnika, 1887.
Kujundžić, Enes. Narodna književnost Bošnjaka: uvod i izbor tekstova. Zenica: Dom štampe, 2001.

Priče orijenta. Priredio Alija Bejtić. Sarajevo, 1962.

Rukovijet šale. Sabrao i izdao Edhem Mulabdić. Sarajevo, 1893.

101 Nasrudin-hodžina šala. Priredio Rešad Kadić. Sarajevo, 1968.

Muftić, Edib. Nasrudin i Bošnjaci: stotinu i pet anegdota o Nasrudin Hodži.
Zagreb: „Preporod“, 1995.

Nasrudin hodža: Anegdote. 2 izdanje. Priredio Alija Isaković. Sarajevo: Svjetlost, 1987. 239 str.

Nasrudin Hodža. Drugo izdanje. Priredio Alija Nametak. Sarajevo: Prva muslimanska nakladna knjižara (M.B.Kalajdžić), 1942.

Šop, Ivan. Nasredinove metamorfoze. Beograd. Institut za književnost i umetnost, 1973.

Basne

Kapetanović, Mehmed-beg Ljubušak. Basne (izbor). Odabrao i priredio Munib Maglajlić. Sarajevo: Svjetlost, 1996. 139 str.

Buturović, Đenana, Lada Buturović. “Priče o životinjama i basne.” Djevojka – ptica zlatna perja: Antologija usmene priče u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Svjetlost, 1997.

Softić, Aiša. “Priče o životinjama i basne.” Antologija bošnjačke usmene priče. Sarajevo: Alef, 1997. 27-39.

Poslovice i zagonetke

Hadžić, Nuri Rabija.”Poslovice I uzrečice iz Bosne I hercegovine.”
Hadžiosmanović, Lamija. “Šaljive anegdote u Narodnom blagu.” Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku. Sarajevo: Institut za književnost, l992. 67-72.
Istočno blago. Svezak II. Sabrao i preveo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. priče, bajke, pitalice . . . sa dodatkom jedne rukovijeti narodnoga blaga, Sarajevo: Spindler i Löschner, 1897.
Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, sv. I u Sarajevu, Zemaljska štamparija, 1887.
Kasumović, Ahmet. “Paremiološki oblici u djelima Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka.” U:Zbornik radova o Mehmed – begu Kapetanoviću Ljubušaku. Sarajevo: In­stitut za književnost, 1992. 187-198.
Kujundžić, Enes. “Hikma u Istočnom blagu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka.” Zbornik radova o Muhamed-begu Kapetanoviću Ljubušaku. Sarajevo: Institut za književnost, 1992. l09-ll5.
Memija, Emina. “Karađoz u Sarajevu.” Baština, 1 (l990), l5l-l55.
“Male priče i dosjetke” – rubrika u listu Behar (Sarajevo, 1910-1911).

SADRŽAJ

   1.  STARIJNSKI HUMOR BOŠNJAKA NASRUDIN-HODŽINOG TIPA 

   2.  NASRUDIN-HODŽINE I DRUGE DUHPOVITE PRIČE I DOSJETKE                      

3 MALE PRIČE I DOSJETKE

   4.. BASNE I PRIČE O ŽIVOTINJAMA I BILJKAMA

   5. IZBOR POSLOVICA

   5. ZAGONETKE 

   6. NARODNE PJESME PROTKANE HUMOROM

   7. Literatura.

Dr Enes Kujundžić / BHDINFODESK

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook