Marko Topić: Psovali su mi balijsku majku, a otkriću vam zašto u najboljim godinama nisam igrao za reprezentaciju


Samo istinska vrijednost može opstati unatoč brojnim iskušenjima. Marko Topić to sigurno jeste. Omiljen kod navijača nacionalnog tima i jedan je od rijetkih Hrvata koji je sredinom 90-tih odlučio da igra za reprezentaciju BiH.Marko Topić: Psovali su mi balijsku majku, a otkriću vam zašto u najboljim godinama nisam igrao za reprezentaciju BiH.

Za takav scenarij zaslužan je Muhamed Konjić jer su zajedno igrali u Zurichu. Čim mu je predložio, Marko se nije dvoumio – želio je igrati za svoju zemlju.

Inače, Marko je iz Oštre Luke pored Orašja. Kasnije je za državni tim igrao bez kalkulacija. Ništa mu nije bilo strano: trčati, uklizati, pohrvati se, skočiti, raspaliti po lopti, zatreba li – i po nogama. Često bi rekao – sve za BiH.

Ipak, u trenucima kada je briljirao u njemačkoj Bundesligi, nije dobivao poziv tadašnjeg selektora Blaža Sliškovića.

U ekskluzivnom razgovoru za Life.ba otvorio je dušu. Ispričao je kako se odlučio da igra za BiH i kakvih je sve problema imao, ko mu je psovao i vrijeđao ga, kako je potpisao za AC Milan, govorio je o druženju sa Evrom u Monzi, sukobu sa Sliškovićem i Pašalićem, vrhunskoj sezoni u Bundesligi, nastupima u Rusiji. Posebno je podvukao kako je i danas zahvalan Ćiri Blaževiću koji ga je na prijedlog Emira Spahića pozvao da se oprosti od bh. tima na dostojanstven način. Onako kako to ovaj čovjek i zaslužuje.

Kako je potekla Vaša nogometna priča?

Krajem 80-tih godina bio sam veliki talenat, završio sam Osnovnu školu u Oštroj Luci i sjećam se da su me vidjeli iz kluba Hajduk Orašje. U prvi srednje sam krenuo u Orašje i svaki dan su me vozili osam ili devet kilometara na trening. Onda se desio rat, a otac je krajem osmog mjesca 1992. godine nastradao kao civilna žrtva rata. Izgubio je ruke i morao je na liječenje. Prvo u Vinkovce, a poslije i u Zagreb. Krajem 1992. godine ja i mlađi brat otišli smo kod strica u Hamburg. Bio sam tada izbjeglica kod maminog brata. Onda su roditelji u januaru 1993. godine preselili u Švicarsku na liječenje. Smjestili su ih u Basel, organizacija koja pomaže invalidima iz cijelog svijeta. Otac je dobio proteze, a u julu 1993. godine preko te organizacije sredili su papire kako bi se i mi prebacili u zemlju podno Alpa.

Jeste li dolaskom u zemlju čokolade i sira počeli igrati nogomet?

Nisam prve dvije godine, bio sam opet izbjeglica. Niko mi nije želio napraviti papire. Tih teških dana sam krečio stanove, radio na bauštelu, prao sam tanjire na sajmovima – bila je to borba za goli život. Potom sam preko prijatelja dobio šansu u Osmoj švicarskoj ligi. Igrao sam tu godinu dana i postigao preko 100 golova. Onda me vidio Damir Maričić i preporučio me u Četvrtu švicarsku ligu. Oni su imali ekipu i u Šestoj ligi. Dogovor je bio, da ako budem dobar, ostajem u četvrtoj, ako ne – idem u nižu ligu. Odradio sam pripreme, dao sam puno golova i u prvenstvu sam nastavio rešetati mreže. Ta se liga više prati i novine u Baselu su pisali o meni. Sve se to dešava u sezoni 1995/96. Javio mi se onda jedan menadžer da radim s njim. Nisam imao šta izgubiti, živio sam od socijalne pomći. Naravno, pristao sam.

Jeste li onda potpisali za Sion?

Upravo tako. Ostao sam dva mjeseca, igrao dobro, ali su tražili puno novca i morao sam promijeniti sredinu. Otišao sam u FC Zurich i potpisao ugovor na tri godine. Dobio sam tada stan, auto i ostale privilegije. Život mi se drastično promijenio. Nevjerovatno, od osme do prve lige prošao sam trnovit put, ali je trajao samo dvije godine. Nisam znao jezik, radio svašta da preživim i onda se sve mijenja. To je život – borba.  Tu sam upoznao Muhameda Konjića, postali smo veliki prijatelji, a upoznao sam njegovu porodicu, bio sam mu u svatovima kao gost. Upoznao sam tada i glumca Emira Hadžihafizbegovića, a pjevala je i Hanka Paldum. Od tada do danas sam prijatelj sa Muhamedom i Emirom. U Zurichu su mogla igrati samo tri stranca i posuđen sam kasnije Wilu, to je bila Druga švicarska liga.

Marko Topić

Muhamed Konjić Vam je predložio da igrate za bh. reprezentaciju. Jeste li odmah pristali na taj potez?

Da, Muhamed je tada porazgovarao sa čelnicima Saveza. Iskazali su veliko zadovoljstvo da ja igram. Rekli su da dođem i ja sam sa oduševljenjem to prihvatio. Prvi dvoboj u dresu državnog tima igrao sam u Danskoj. Nastuapao sam za U-21 selekciju pola sata, a poslije toga sam igrao na Mediteranskim igrama. Pamtim da je selektor bio Husnija Arapović.

Postižete tada i pobjedonosni pogodak protiv Hrvatske u onom čuvenom dvoboju.

Da, to je bila prva utakmica na Mediteranskim igrama. Ivo Šušak je bio selektor hrvatske reprezentacije. Gledao me je nekoliko puta u Švicarskoj i izjavio je da nisam talenat za nacionalni tim. Onda se desio taj dvoboj, zabio sam gol koji je bio presudan i danas se priča o njemu. Hrvatska je ispala, otišla kući, a ja sam odigrao fenomenalno. Za njih su nastupali Vasilj, Bilić, Cvitanović, Živković, Krpan, Bazina, Tudor, Bule…, sve sjajni igrači koji su imali kasnije odlične karijere. Mi smo tada imali samo jednu garnituru dresova koje smo morali prati da bi mogli igrati naredni meč. Da opišem situaciju poslije pogotka: Kada sam dao gol otišao sam do njihove klupe i rekao sam da sam Hrvat i da mi je drago što igram za BiH. I onda je krenulo pljuvanje, dio njih je to uradio. Ne svi igrači, da odmah razjasnimo.  Protiv Španije smo odigarli 0:0. Recimo, sa mnom su tada u ekipi bili Joldić, Avdić, Uščuplić, Tolja, Hošić, Smajlagić, Mešanović, Čahtarević… Dobra klapa je to bila, ostali smo u dobrim odnosima svih ovih godina. Također, veliki prijatelj sam sa Samirom Muratovićem.

Nastupi na Mediteranskim igrama nisu ostali nezapaženi, vaš talenat je uočio ugledni menadžer Predrag Naletelić. Šta se dalje dešavalo?

Nale, kako mu je nadimak, najveći je gospodin kojeg sam upoznao. Zastupao je sjajne igrače poput Zica, Bobana i Savičevića, radio je puno sa Milanom. Poslije me zvao i ostao sam nevjerici. Prvo sam spustio slušalicu jer sam mislio da me neko zeza. No, uspjelo je iz drugog puta. Našli smo se na kafi i predložio mi je da karijeru nastavim u Hrvatskoj i da nakon godinu dana idem u Italiju. Nisam imao šta izgubiti i pristao sam. Potpisao sam za Varteks iz Varaždina. Igrao sam zajedno sa Karićem, Mumlekom, Dalićem, Besekom, Balajićem, Toplakom, Režićem, Hrmanom, a predsjednik je bio pokojni  Anđelko Herjavec.

Sjećate li se prve utakmice u dresu Varteksa?

Kako da ne. U Varaždinu su tada igrali prvi protiv posljednjeg na tabeli Varteks – Hajduk. Odigrao sam odlično, zabio pobjedonosni gol za 2:1. Tu je krenula uzlazna putanja karijere. Dobio sam na samopouzdanju i motivaciji. Nakon toga sam dao pogodak Dinamu na Maksimiru i polako smo izašli iz opasne zone. U polufinalu nacionalnog kupa smo na Poljudu pobijedili Hajduk, a ja sam poentirao za 1:0. U finalu smo poraženi od Dinama 2:1, a poveli smo 1:0. Ja sam i tada poentirao. Također, imao sam i jedan neugodan incident u okršaju sa Hrvatskim Dragovoljcem u gostima.

Hoćete li nam otkriti detalje?

Za njih je tada branio Vladimir Vasilj koji je bio među stativama reprezentacije Hrvatske na pomenutim Mediteranskim igrama. U prvenstvenom meču je pljuvao prema meni kada bi bio korner za nas, psovao mi je čak mater balijsku, nema šta mi nije govorio. To se dešavalo 1997. godine. I onda u oktobru  2019. godine došao je da produži licencu za trenera golmana u Centru za edukaciju NSBiH. Sada mu valja BiH i sada su svi Hercegovci veći domoljubi od mene. No, to je dokaz da sve kad – tad dođe na svoje. Zamislite, čak mi je pružio i ruku koja je 30 do 40 sekundi bila u zraku. Iz kulture nisam htio praviti skandal. No, poslije sam rekao Maki Ivankoviću, pomoćnom treneru U-21, što on može potvrditi, da prenese Vasilju sljedeće: ‘Da smo se sreli na drugom mjestu, drugačije bih reagovao’. Dakako, uvijek treba biti pošten i paziti šta se priča. I ovo hoću da kažem – potpredsjednik Saveza Ivan Beus nikada nije kritikovao zviždanje bh. himnoj i gađanje igrača drugih klubova, pogrdno skandiranje na pojedinim utakmicama u Hercegovini. Vidjeli ste šta je bilo u nekim okršajima u Širokom Brijegu. Je li ikada taj Beus rekao na pres konferencij da je to sramota što rade. Ja ga nisam čuo.

Nakon uspješne sezone u Hrvatskoj preselili ste u Italiju. Kako je došlo do potpisa za Milan?

Pratili su moje igre u Hrvatskoj cijelo vrijeme. Bila je 1998. godina kada sam potpisao za crveno-crne. Bila je to velika čast, a ugovor sam potpisao u njihovim prostorijama. Prisutni su još bili Naletelić, njegov sin Marko i Ariedo Braida, tadašnji direktor. S obzirom na to da su mogla igrati samo tri stranca, otišao sam odmah na posudbu u Monzu. Igrao sam dvije godine tamo. Družio sam se sa Patriceom Evrom koji je poslije napravio zavidnu karijeru. Živjeli smo u istoj zgradi. Vozio sam ga na treninge, večere, pomagao sam mu. Još su bili Brnčić, Smoje, Odo…  Naredna destinacija bila je Austria iz Beča. Tu sam upoznao velikog prijatelja Mirzu Varešanovića. Igrali smo zajedno godinu dana, prelijepo iskustvo. Naše prijateljstvo traje i danas.

Nakon epizode u Austriji vratili ste se u Milan i prekinuli ugovor. Onda odlazite i Cottbus?

Tako je, to se dešavalo prije 20 godina, ali sve dobro pamtim. Igrali su u to vrijeme u elitnom razredu njemačkog nogometa. Dočekali su me Akrapović, Hujdurović i Piplica. Dvije godine je bilo odlično, a uporedo sam nastupao i za reprezentaciju. Godine 2002. odlazim u grad automobila – Wolfsburg. U Njemačkoj sam igrao baš dobro. I onda sam dobio ponudu da idem u Rusiju u Krylya Sovetov, a kasnije u Saturn. Družio sam se sa Rahimiće, Trivunovićem, Spahićem… Okupljali smo se u Moskvi. Posljednji meč sam odigrao 28. novembra 2010. godine i završio karijeru. Vratio se ženi i djeci u Basel gdje i danas živim.

Premda ste u klubovima igrali vrlo dobro, nije vas bilo u državnom timu. Zbog čega?

Predrag Naletelić i Ahmed Pašalić su se poznavali. Nakon potpisa za Milan tadašnji direktor reprezentacije rekao je Naletu kako će voditi računa o meni, da će me paziti. Podvukao je da se nada da će dobiti i neku nagradu. Čak me nekoliko puta pitao: ‘Marko, šta je sa mojim poklonom’? Rekao sam mu: ‘Gospodine Pašaliću, ne znam o čemu pričate’. Ja sam mu odgovorio da nije sa mnom ništa dogovorio nego sa Naletom. Povrdio je da je to dogovorio sa Predragom, a ja sam naglasio – ‘Pa šta hoćete od mene, razgovarajte sa Nalatelićem’. U životu nikoga nisam platio, nisam dao kovertu. Radim svoj posao i tako to gledam. Selektor je tada bio Blaž Slišković i pozivao je razne igrače, a mene nije bilo. Sjećam se kao danas razgovora u Zagrebu nakon meča sa Hrvatskom. Prema partijama koje sam pružao u Bundesligi, morao sam igrati. Bez ikakvog pretjerivanja. Međutim, ostao sam na klupi. Onda sam nakon utakmice pozvao Pašalića i Sliškovića sa strane i rekao im da me više ne zovu, da neću da budem pored takvih osoba kao što su oni. Više me nisu ni zvali, a igrao sam u Njemačkoj izvanredno. U Rusiji sam kasnije bio drugi strijelac lige u povijesti stranaca bivše Jugoslavije. Tošić, koji ima 70 utakmica više od mene, dao je 37, ja 36, a Olić 35 golova.

No, 2009. godine pozvani ste ponovo u reprezentaciju BiH. Šta se desilo?

U Rusiji je nastupao tadašnji kapiten Emir Spahić koji se čudio kako ja sedam godina nisam u državnom timu. Rekao je kako će razgovarati sa Blaževićem i da će mu naglasiti da sam zaslužio poziv. Nakon toga sam se vratio, bio sam u Genku kada smo dobili Belgiju 4:2, a i tri dana poslije kada smo ih savladalii 2:1 u Zenici. Dobio sam čak četiri ili pet minuta pred kraj meča. Neopisiv je osjećaj obući dres reprezentacije nakon toliko godina. Izaći u Zenicu pred publiku, to se ne može kupiti. Kasnije sam igrao još u prijateljskom okršaju sa Omanom u Francuskoj. Tu je stavljena tačka na reprezentativnu karijeru. I danas sam zahvalan Spahiću i Blaževiću na ovome što su mu priuštili za kraj. Da nije bilo toga, priča bi bila nedovršena. Potpuno.

Zašto Vas navijači toliko vole?

Bez ikakvog laskanja, davao sam za reprezentaciju, što se kaže, 120 posto. Oni su to prepoznali. Premda nisam odigrao 100 utakmica, ali sam uvijek davao maksimum. Ne postoji bolji osjećaj od onoga kada igrate za svoju zemlju. I u svim klubovima sam igrao do krajnjih granica svojih mogućnosti. To ljudi nisu zaboravili. Pogotovo u BiH. Kada šetam gradom u Sarajevu, Zenici ili Tuzli građani prilaze da se slikaju ili da uzmu autogram. Malo mi je to čudno jer sam kratko bio u nacionalnoj vrsti. Ipak, nisu zaboravili da sam među prvim Hrvatima koji je igrao za svoju državu. Najponosniji sam na svijetu zbog toga. Bilo je ponekad i provokacija dok sam igrao u Hrvatskoj, ali ne žalim ni zbog čega. Naravno, volim i Hrvatsku, imam puno prijatelja. Svaku utakmicu na Mundijalu u Rusiji sam gledao i bodrio Vatrene. No, ne možeš nikada voljeti maćehu kao majku.

Nakon igračke karijere uplovili ste u trenerske vode. Da li uskoro dobivate Pro licencu?

Mislim da ću sve završiti za nekoliko mjeseci. Imam i nekih ponuda da radim, vidjet ćemo šta će biti. Trebalo se završiti do jula, ali je pomjereno. Imam veliki motiv da radim. Stalno sam u kontaktu sa Admirom Smajićem, Mehmedom Baždarevićem, ali i sa još nekoliko bivših bh. selektora.

Piše:Edin Isanović / https://www.life.ba/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook