Njemačka: Julija Pajić, opasna djevojka bosanske krvi

Ona je nešto novo, ona je ono što svijet borilačkih sportova već dugo traži, reći će svi koji prate mješovite borilačke vještine (MMA), sport u kojem se u kavezu dešavaju brutalne borbe. Laicima djeluje kako gotovo da nema pravila, ima ih, ali to ne umanjuje svu brutalnost ovog sporta.

Poznata je po izjavi da se voli tući i da ne bježi dati ili primiti batine. Julija Pajić nova je MMA zvijezda, a prema njenim riječima, cilj joj je da uništi svaku protivnicu u oktagonu. Do sada ima četiri profesionalna meča u kojima nijedna protivnica nije izdržala prvu rundu, a svi predviđaju veliku karijeru djevojci koja je sve, samo ne obična.

Dvije zastave

Julija je rođena 15. oktobra 1997. godine u Frankfurtu. Otac Tomislav je iz Tuzle, a majka Biserka iz Crne Gore, pa se i sama teško može odlučiti koja je njena domovina. Korektno, uvijek će u svojim objavama staviti zastave BiH i Crne Gore.

– Balkanske sam krvi. Jednostavno, to je u meni i ništa me ne veže za Frankfurt. Oni su hladni ljudi, a ja, očigledno, nisam takva. Ja sam dio toplog balkanskog naroda. Otac mi je iz BiH, majka iz Crne Gore, pa ne mogu reći da sam samo Bosanka, ali mi je u Bosni ljepše. To što sam s Balkana ne koristi mnogo u MMA, osim što imam ludu balkansku krv i balkansko srce – kaže Julija ekskluzivno za „Azru“.

Iako je rođena u Njemačkoj, dolazak u BiH za nju je uvijek nešto posebno. Naročito je oduševljena Krajinom.

– Volim doći u Bosnu. Idem u Tuzlu, tamo mi je porodica, ali idem i u Krajinu. Moj trener Amir Sadiković je iz Krajine, moj drugi otac bez kojeg ne bih bila tu gdje jesam. Za sve što sam postigla veoma sam mu zahvalna. Nekako sam stvorila posebnu vezu s Krajinom. Ljudi me tamo mnogo vole, volim i ja njih i posebno se osjećam. Inače, drago mi je da me vole ljudi s Balkana, jer jednostavno i ja volim balkanske ljude – naglašava Pajić.

Potječe iz sportske porodice, bavila se tenisom, plivanjem, jahanjem i borilačkim vještinama, a onda je, gledajući Rondu Rosey i Chris Cyborg, shvatila da pripada svijetu mještovitih borilačkih vještina. Tipičan muški sport, nekada se mislilo, ali stvari se mijenjaju.

– Moram priznati da se u oktagonu ne osjećam kao žena. Tamo sam muškarac. Žena sam van sporta, a u borbama se ponašam kao pravi muškarac. Nemam problem da uđem s bilo kim u ring. Ljudi misle da su žene slabije i da se ne znaju tući, a ja baš mislim da, ako si žena, imaš priliku pokazati suprotno. Ne zanimaju me toliko nagrade, koliko sama borba. Želim u svakoj borbi pokazati snagu – naglašava Pajić.

Julija Pajić/Foto: Azra

Njene borbe su impresivne, ali jedna koja se desila prije više od tri godine, sigurno će teško biti nadmašena. Ona i tigar oči u oči, a cijelog života će nositi „uspomene“ na taj okršaj.

– Imam dosta ožiljaka, posebno po rukama, te mnogi misle da sam imala saobraćajnu nesreću. Često me pitaju o tome. Kada kažem da sam imala borbu s tigrom, mnogi misle da nisam normalna, ali neka misle. Otišla sam u šumu kod čovjeka koji drži tigrove, jer sam tako željela. Ušla sam u kavez i tigar me je napao. Borili smo se i ostavio mi je ožiljke za cijeli život, ali ne žalim. Izašla sam jača – kaže Julija, koja zbog tog događaja ima veliku tetovažu tigra na vratu.

Druga strana

Ravnodušnih nema. Ožiljci, borbe, ali i lijepo lice i glas koji ne upućuju na ono čime se bavi. Ona ima i svoju drugu stranu, onu koja pokazuje da je umjetnička duša. Do nekih snova je i u tom svijetu išla težim putem.

– Sviram klavir, i to radim kada god mi se ukaže prilika. Možda je najljepši osjećaj svirati na ulici, kada vam ljudi aplaudiraju. Dok sam bila mlađa, igala sam tenis i željela svirati i klavir, ali mama mi je rekla da se moram odlučiti, bio je to veliki trošak. Ipak, kasnije sam čuvala psa jedne bogate porodice u Njemačkoj. Imali su klavir, a ja sam koristila internet i učila da sviram na njihovom klaviru – otkriva Pajić.

Često ćete tokom razgovora čuti osmijeh. Jednostavno je pozitivna i samopouzdana toliko da to teško može ostati bez uspjeha. Čak i dok se bori može se vidjeti da se smiješi.

– Ma samo ih gledam u oči. Čekam priliku i ako spusti pogled, gotova je. To je kraj borbe – opisuje Julija ono što radi u oktagonu.

O njoj se mnogo priča, a mnogi u svijetu ovog sporta pitaju se koji su dometi djevojke s bosanskim korijenima.

– Moja granica je nebo – kaže uz smijeh i dodaje:

– Moj cilj je biti u vrhu, u jednoj od top četiri organizacije kao što su UFC, Belator, KSW ili PFL – naglasila je Julija, koja je uoči pandemije bila na pragu potpisa za najjaču svjetsku organizaciju UFC.

Radili na livadi

Zanimljiv je put Julije Pajić i iz ugla njenog trenera Amira Sadikovića, čovjeka koji je rođen u Cazinu, a već godinama živi u Njemačkoj.

– Nakon što sam živio u Hrvatskoj, došao sam u Njemačku. U jednom trenutku sam preko prijatelja čuo za Juliju. Govorili su da je veliki talent, ali da je čudna i da teško neko može s njom raditi. Javio sam joj se i imali smo trening na livadi, jer nismo imali drugi prostor. Nastavili smo u tim uslovima neko vrijeme, a brzo sam shvatio da s njom nije teško raditi, nego ljudi nisu znali. Trenirala je mjesecima bez borbi, ona je veliki talent i radnik, ali sportist mora imati i takmičenja – kaže Sadiković.

Sadiković i Pajić/Foto: Azra

O njenoj karijeri on sada u potpunosti vodi brigu, a od borkinje koja je tražila svoj put došlo je do drugačijih problema.

– Četiri pobjede u prvoj rundi. To izaziva respekt i već sada mnogi prezaju od meča s njom. Sada je problem naći protivnice s približno njenim omjerom. Uglavnom odustaju, ali to je sve normalan put. Možda nas je Corona virus malo usporio, jer smo bili pred dogovorom s UFC-om, iako je Julija trenutno nešto teža od kategorije koja je u toj organizaciji za žene. Uglavnom, tu su ponude organizacija kao što je PFL i mislim da je to sada dobar put za nju – naglasio je Sadiković.

Nermin Demirović/Azra

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook