Depresivno stanje izbjeglica nastaje kao resultat ranije doživljenog terora, kao i kontinuirane i intenzivne traume doživljene u svakodnevnom životu u novoj sredini gdje se nalaze izbjeglice. Međutim, činjenica je da su mogućnosti takvog psihičkog premećaja daleko veće kod nedovoljno-stabilnih osjetljivih osoba. Isto tako, više su depresivne osobe koje se teško adaptiraju u novoj sredini, pogotovo kod odraslih i starijih ljudi, koji teško mogu naučiti jezik ili ne mogu dobivati njihov osnovni posao ili zanimanje. Takve osobe žive pod intenzivnim psihičkim pritiskom i svaki dan su izložene novim traumama.
Kao posljedice toga postoje dve vrste depresivne reakcije. Prva vrsta reakcije je psihomotorna inhibirana reakcija gdje ljudi obično izbjegavaju izlaziti iz kuće, postaju vrlo usporeni u svakodnevnom životu, njihov misaoni tok i pokreti postanu usporeni, postanu veoma pasivni, izbjegavaju govoriti o njihovim problemima. Takođe izbjegavaju odlaziti ljekaru ili tražiti pomoć. Uglavnom oni gube inicijativu i nadu za budućnost, njihov spoljašnji izgled postaje zapušten, naprimjer muškarci se prestanu brijati, žene se ne dotjeruju kao prije, te ne poklanjaju pažnju svom neposrednom životnom ambijentu, prostoru u kojem žive. Takođe, oni imaju često osjecaj de gube pamćenje I da se više ne mogu sjećati najosnovnijih stvari.
Druga vrsta reakcije je psihomotorna, anksiozna, depresivna reakcija, gdje pacijenti su veoma napeti, često u pokretu, uznemireno hodaju po sobi. Oni imaju raznoraznih somatskih tegoba u smislu glavobolje, bolove u prsima, otežano disanje, bolove u stomaku, itd. Zbog toga često se obraćaju ljekaru i često imaju osjećaj da za njih nema lijeka. Njihovi odnosi sa porodicom i okolinom su poremećeni radi njihove napetosti. Osim toga, oni vrlo malo spavaju, često se bude noću i često imaju ružne snove, što takođe pogoršava njihovo osnovno psihično stanje.
Liječenje tog depresivnog stanja je višestruko. Od samog pacijenta se traži da pokuša prepoznati svoje psihičke promjene i uzroke njihovog nastajanja. Njima je potrebna bolja organizacija njihovog života, u smislu popunjavanja njihovog svakodnevnog vremena, naprimjer da idu u svakodnevnu šetnju, da regulišu njihovo vrijeme za spavanje, vrijeme za ishranu. Isto tako trebaju izbjegavati stvari koje ih iritiraju (naprimjer izbjegavati gledati TV emisije koje ih podsjećaju na njihove traume). Pomoć familije i prijatelja je isto vrlo važna. Oni trebaju da razumiju prirodu bolesti i da nastoje da redovno kontaktiraju sa njima, da ih redovno ohrabre, da ih izvode u kupovinu, da ih ne kritikuju. Vrlo je bitna uloga bosanske asocijacije, da često organizuju bosanske skupove i da dovode izolovane ljude do takvih skupova, gdje će oni moći kontaktirati sa ostalim Bosancima i gdje će moći zaboraviti, ukoliko je moguće, na njihove brige.
Vrlo je bitna uloga medikamentozne terapije, gdje će oni imati lijekove koji će im pomoći za regulisanje sna, smanjiti njihove tenzije i poboljšati njihovo raspoloženje.
Piše: Dr. Murhaf Gakenyi
