Pod prašinom zaborava gube se i nestaju ljudi, stvari i događaji, koji su nam ispunjavali život i činili ga srećnijim. Neke stvari koje smo koristili svaki dan i bile nam nezamjenjive, sada su postale prava rijetkost ili uopšte ne postoje. Na jednu od tih podsjeća nas malo i nostalgično sjećanje na čistače cipela sa trgova bosanskih gradova, koji su upotpunjavali dušu i bili simboli gradskog jezgra.
Opsjednuti visokom politikom odjenutom u dnevno ruho, koja nas umjesto kruhom hrani krizama, gubimo i zaboravljamo drage navike, a opterećujemo se ljudima, stvarima i događajima koji tako malo vrijede, tako mnogo odnose a malo donose, i tako malo znače. “Prašina zaborava“ je samo podsjećanje na stvari i događaje iz svakodnevnog života, koji su nam nekad mnogo značili, a sada ih prekriva prašina zaborava. Ova mala priča posvećena je mom sugrađanu Migi i svim čistačima cipela sa trgova bosanskih gradova, koji su nam pomogli da shvatimo kao se postiže i kako pod prašinom zaborava gubi i nestaje naš visoki životni sjaj.
Izgubljen je jutarnji osmjeh, zaboravljena jutarnja pjesma
Nekad, ne tako davno, jutra smo počinjali s pjesmom iz vesele kutije, koja se pjevušenjem prelivala preko naših usana…Sa pjesmom se budila radost i rađao meki blagi smiješak koji nam je umivao lice. Kako su dani i godine prolazile jutarnja pjesma je utihnula a osmijeh blijedio i bio sve tanji, dok nije zauvjek nestao sa naših usana. Danas se nasmijemo samo dok gledamo skrivenu kameru ili usne iskrivimo u osmjeh kada se slikamo za lični dokument, medije i događaje u kojima trebamo biti izvještačeni ili onakvi kakvi nismo i ne želimo biti.
U ranijim godinama života većina nas je već ujutru izlazila iz kuće. Manje smo se vozili autima, više se kretali pješke. Odrasli odlazili na posao, djeca u školu. Prije izlaska smo morali imati čiste cipele. Svaka kuća, svako domaćinstvo je imalo pribor za čišćenje obuće. Sačinjavale su ga četka blatarica, glancalica, tanka filcana krpa za postizanje visokog sjaja, mast za cipele u kutiji ili tubi… Nije tada bilo svugdje oko nas asfaltnih puteva, već blatnjave ili prašinjave ulice, pa je obuća koju smo nosili redovno bila uprljana blatom i prašinom. Na ulicu se nije moglo, i bilo je neugledno, izići u prljavoj obući. U većini domaćinstava muževima je obuću čistila žena, a djeci majka. Momak nije mogao otići djevojci na sastanak, a da cipele nisu izglancane, da se ne sjaje. U prvim danima braka, nakon udaje, mlada nevjesta je, da se pokaže vrijednom, čistila obuću i djeci i odraslima. Činila je to kasno naveče ili rano ujutro. Uzimalo je to mnogo vremena i bilo veliko opterećenje, naročito rano s proljeća i u jesenjim danama.
A blata i prašine je bilo svugdje oko nas. Kao djeca, igrali smo se i odrastali u prašini. U ljetnim danima, kada nije dugo bilo kiše, znali smo skupljati lopte od prašine i šutirati ih ili kada bi ko biva zaratili, uzimati u ruke i bacati jedi na druge. U kišovitim i blatnim danima rado smo gacali bosi ili obuveni kroz blato i jaruge, i nije nas brinulo što ćemo doći pred mater iskaljani i zaprljane obuće.
Sjećanje na čistače cipela sa trgova naših gradova
Sanduk čistača cipela sa trgova naših gradova, korišten za čišćenje cipela, bio je poseban rekvizit. Bio je u obliku pravougaonika, položen na tlo, sa šablonskim podlošcima u obliku cipele i ukrasnim ogledalima na površini sanduka, a naprijed ili bočnim stranama su na halkama visile četke različitih formata i namjena. Blatarice – kratke i čvrste, glancarice sa dugom i mekom dlakom. Tada smo ih jednim imenom zvali kefe. Sanduk je bio blještav i ukrašen ukrasima. Na gornjoj plohi su bile i masti za mazanje obuće raznih boja i veličina. Čistač je sjedio iza sanduka na tronošcu i kada nije bilo mušterija lupkao je četkom o sanduk i dovikivao duhovite šale, kako bi privukao nekog od prolaznika koji su ga kradomice promatrali, dok su žurno promicali. Čišćenje je omogućavalo čistaču i da prati zbivanja i kretanja ljudi i registruje događaje. Vremenom je postajao tako iskusan da je mogao ocjeniti svakog prolaznika koje mu je zanimanje, koliko je težak s parama, kud je krenuo, šta mu je u glavi…
Čistači su obično sjedili na maloj stoličici iza svog sanduka na glavnim trgovima gradova, gdje je bila najveća frekvencija prolaznika. Svaki grad je imao makar jednog čistača cipela. Bili su u nekom smislu otvorena kamera, koja je registrovala za svoju dušu. Njihove mušterije su bili uglavnom bogatili i ugledniji građani ili poslovni ljudi… Gospodski, uz ponos i primjetno uvažavanje samog sebe, stavljali bi jednu a zatim drugu nogu na podijum sanduka u kalup formata cipele, a čistač bi klijentu vješto stavljao kartonske štitnike da ne uprlja čarape, oprašio cipele, a ako su bile prljavije hvatao se prvo blatarice, a zatim na obuću stavljao tanki sloj kreme i dugo potom revnosno glancao da iz kože izvuče visoki sjaj. Ako je obuća bila više zaprljana koristio je više vrsta blatarica, mazao sa jednom vrstom masti koja daje podlogu, a potom drugom koja kada se dobro uglanca obući daje poseban sjaj. Poslije četke za glancanje posao je finalizirao glancanjem obuće tankom crvrnom ili crnom filcanom krpom, nakon čega su se cipele sjajile kao patkova glava. A po završenom poslu, dok je primao napojnicu, nije se znalo da li je sa urađenim bio zadovoljniji mušterija ili majstor zanata. Oba su likovali.
Kako su se vremenom širile asfaltne površine u gradovima, kako su ulice postajale čistije, smanjivao se broj i nestajalo je čistača obuće. Kasnije, i do ovih dana, čistače obuće su zamjenili autonmati za čišćenje bolje reći glancanje obuće u modnim kućama, hotelima i važnijim gradskim uredima. Oni bogatiji i otmjeniji imaju ih ih i u vlastitim domovima.
Dubički čistač cipela Migo
Čistač obuće je bio omiljen gradski čovjek. Rado se šalio. Poznavali su ga i voljeli svi u gradu i gradskom naselju gdje je radio. U mom gradu Bosanskoj Dubici u moje vrijeme čistač je bio neki veseljak, zvali smo ga Migo. Nizak čovjek, uska lica, široka osmjeha. Rado se šalio s djecom ali i odraslima i šale dobacivao nama dok smo pored njega porolazili. Kuckao je i lupkao četkom o svoj podijum za čišćenje da nam skrene pažnju na sebe i pozove nas da čistimo obuću. Nekad je to radio iz ćejfa i besplatno. Dok je čistio mušteriji cipele, prvo jednu pa onda drugu, sa zadovoljstvom je gledao svoj perfektno odrađen posao i glasno je dovikivao mušteriji koja je odlazila, da i drugi čuju, “Kekin lak“, što je bila asocijacija na njegovu suprugu Keku, uvijek dobro napuderisanu i našminkanu jakim šminkama. Sjećam se kad sam prvi put priuštio sebi novac i zadovoljstvo da mi Migo očisti cipele, učinilo mi se tada da sam važniji samom sebi, srećniji i zadovoljniji sa samim sobom. Za ono vrijeme bio je to u nekom smislu viši step civilizacijskog dometa. A danas je upitno ko uopšte ikad čisti svoju obuću. Možda samo za posebne izlaske. Cipele danas ljudi kupe, iznosaju i promijenme, a ne očiste.
Nema više čistača cipela
Dok smo bili djeca i rado gledali američke filmove različitog žanra, posebno kaubojske, čudili smo se kako Amerikanci ulaze u kuću u cipelama, hodaju po tepisima i u njima nerijetko liježu u krevet. Počeli smo i sami priželjkivati takav status. Nekima se to danas ostvarilo. To nas je oduševljavalo, jer smo svoje prilike upoređivali sa američkim, čime smo stvarali i uvećavali san o Americi i životu u njoj. U nekom smislu bili smo nosioci i poromotori američkog imidža.
Nekad su čistači cipela, ne samo u Bosni, već i u širem okruženju, bili vrijedna simbolika gradova, znak njihova uspona i dometa. Sada su samo rijetka atrakcija i još za ponekog filmskog režisera zanimljiva filmska priča. Sa izumiranjem čistača obuće i odumiranjem njihova zanimanja izumrla je gospoda i gospoština, na koju se gledalo sa poštovanjem i uvažavanjem, bez previše zavisti.
Danas više nema čistača cipela na našim trgovima. Nema ni prašine. Imna samo one koju zovemo prašina zaborava, koja prekriva stvari , ljude i događaje. U ovom tekstu nisam pominjao ljude, iako njih zaboravljamo danas mnogo brže nego stvari. Naravno, nije naš jedini zaborav zdrav jutarnji smiješak s naših usana, vesela pjesma iz dubine našeg srca, čistač cipela s jednog od naših trgova, nije to jedino što zaboravljamo, što ostaje iza nas u pošlosti, sve deblje prekrivano prašinom zbaborava. Zaboravljamo i gubimo svoju uljudnost, pažnju i naviku prvom komšiji rukom mahnuti u znak pozdrava kad odlazima i dolazimo, doviknuti mu nešto veselo, upitati ga za zdravlje i zaželjeti mu sreću u tom danu koji za njega i nas počinje.
I još mnogo toga ostaje u prašini zaborava. A to drugo ovaj put je bolje ne pominjati. Jer sve ima svoju mjeru, pa i zaborav. Neka sjećanje na čistače cipela sa trgova bosanskih gradova, na dubičkog čistača cipela Migu i njegov lak sa naglancanih cipela budu podražaj našoj svijesti da nam istrgne iz zaborava i vrati draga sjećanja koja će nam obnoviti izgubljeni osmjeh i pokrenuti pjesmu sa naših usana. Pri tome nikad ne smijemo zaboraviti i uvijek trebamo imati u vidu, “što je manje prašine u kući, više je veselih i zdravih ukućana u njoj“.
Burlington, 3. Marta 2017
Zijad Bećirević
BHDINFODESK