Pojava pandemije zbog korona virusa nije mimoišla ni ovu zemlju. Korona virus je i u SR Njemačkoj promijenio svakodnevni život građana iz korijena. Sudbinu svih u doba korone dijele i građani iz Bosne i Hercegovine.
U potrazi za boljim životom i ostvarenjem svojih snova, gospodin Sead Selmanović, sa suprugom Fikretom i djecom, Denisom (5) i Elmom (4) je u Stuttgart, glavni grad Baden-Wurtemberga došao prije 28 godina. Iza njih je ostao rodni Bihać i srca vezana za rodni kraj, s kojim veze nikada nisu prekinuli. Imali su jedni druge i vjeru da će se marljivim radom izboriti za pristojan život, a Denisu i Elmi omogućiti lijepu budućnost.
Tako je i bilo. Seadova supruga Fikreta, po zanimanju medicinska sestra, brzo je dobila posao u jednoj poznatoj študgartskoj klinici, a posao je našao i Sead. Od tada marljivo rade. I, ne samo to… Društveno su veoma aktivni, a Sead je poznati bh. aktivista u ovoj zemlji. Posljednjih 10 godina predsjednik je KUD-a „Mladi biseri“, jednog od najaktivnijih kulturno-umjetničkih društava u Njemačkoj.
– U Stuttgartu smo živjeli 26 godina, a od prije dvije godine u svom domu, u obližnjem Leonbergu, priča nam Sead Selmanović. Supruga i ja smo pojavu korona virusa dočekali praktično na svojim radnim mjestima. Kada je posao u pitanju, jedina razlika je u tome što je supruga, zbog svog zanimanja, još više angažovana na poslu. Ja radim normalno. Prije dva i po mjeseca, za nekoliko dana, zbog virusa se sve promijenilo. Uvedene su mjere ograničenja kontakata, restorani i kafići su prestali s radom, a ulice su postale prilično puste. Zamrznut je i rad u našem kulturno-umjetničkom društvu, a otkazane su i sve manifestacije i veća okupljanja građana. Počeli smo živjeti životima u novim uslovima u kojima nas svakodnevno bombarduju raznim informacijama koje nas više zbunjuju nego što informišu, priča Sead Selmanović.
Prema riječima gospodina Selmanovića, niko od njegovih komšija i kolega na poslu nije inficiran korona virusom.
– Posebno mi je drago što niko od članova KUD-a „Mladi biseri“, u kome je mnogo djece, kao i ljudi koje ja poznajem, nije zaražen. Poštujemo propisana ograničenja i nadamo se da će ovo brzo proći. Nedostaju mi aktivnosti u Mladim biserima i druženja sa prijateljima. Posebno mi smetaju ograničenja vezana za putovanja i zatvorene granice, jer sam često putovao u Bihać. Osim na godišnji odmor, za BiH sam išao najmanje još pet puta godišnje. Sada to nije izvodljivo.
Stop na hrvatskoj granici
Gospodin Sead Selmanović nam je ispričao i svoj nedavni bezuspješni pokušaj da dođe do Bosne i Hercegovine.
– Prije proglašenja pandemije u goste su nam iz Bihaća došli unuk i snaha. Zbog nametnutih ograničenja, nisu se mogli vratiti kada su planirali, pa smo svakodnevno pratili sutuaciju sa širenjem virusa, kako u Njemačkoj, tako i BiH. Supruga i ja smo uživali sa unukom, situacija se smirivala, a snaha i unuk su htjeli nazad u Bihać. Odlučili smo da ih ja odvezem do hrvatsko-bosanske granice, a da ih na granici preuzme sin Denis, jer, ako bih i ja ušao u BiH, morao bih 14 dana u izolaciju, a to sebi zbog obaveza na poslu nisam mogao priuštiti. Nadležni u Njemačkoj su mi rekli da u slučaju da moje putovanje traje do 48 sati, po povratku ne moram u izolaciju. U suprotnom bi morao. Krenuli smo u petak, 1. maja. Na granici između Njemačke i Austrije, na njemačkoj strani Nijemci su mi u potvrdu o putovanju upisali vrijeme izlaska iz Njemačke. Sve do granice Hrvatske, nije bilo problema. Osim čestih kontrola policije i radara, autoput je prilično pust, bez gužve i dobar za vožnju.
Kada smo stigli na granicu Hrvatske, carinici su nas pitali gdje putujemo. Objasnio sam im da vozim unuka i snahu koji su mi bili u gostima do granice Hrvatske i BiH i da će ih tamo preuzeti sin. Bio sam izgubljen i zbunjen kada su mi rekli da mogu ući u Hrvatsku i nastaviti putovanje ako ću u BiH, ali ako se odmah vraćam, da moram u izolaciju u Hrvatskoj 14 dana i da za to moram platiti 400 eura. Džaba sam im pokazivao potvrdu Nijemaca da se odmah vraćam i da moram na posao, da nisam zaražen i da nemam vremena za 14 dana izolacije. Nije bilo druge, nazvao sam taksi u Zagrebu da dođe do granice, da preuzme unuka i snahu i da ih vozi do Bosne, a ja sam se vratio nazad za Njemačku. Nakon kratkog maltretiranja i pregleda na granici sa Slovenijom, stigao sam na granicu Austrije. Austrijanci su mi tražili da se uvjere da mi je u autu pun rezervoar goriva. Kad su se u to uvjerili, rekli su mi da mogu putovati za Njemačku, ali da nigdje ne mogu praviti pauze na njihovoj teritoriji. Na ulasku u Njemačku, njemački policajci su mi u potvrdu upisali vrijeme povratka-ulaska u Njemačku. Kući sam stigao u kasnim večernjim satima. Sutradan sam nadležnima u svom gradu poslao potvrdu o vremenu povratka i tako izbjegao izolaciju. Još osjećam žal što nisam makar vidio granicu Bosne i Hercegovine, a svima koji planiraju da putuju, savjetujem da to ne čine ako baš ne moraju, jer ih čeka dosta neprijatnih iznenađenja, kaže Sead Selmanović
Haris Halilović
