Samo nekoliko godina nakon što su na ove prostore na velika vrata zakucali, bolje reći zalupali trendovi savremene demokratije, a na političku scenu zakoračile, ili slikovitije rečeno, zagazile političke snage koje su zamijenile realsocijalizam, doživjeli smo neočekivan paradoks.
Dok su vladajuće strukture, svaka u svom nacionalnom toru, odmah poslije rata na sav glas i u svakoj prilici poručivale kako je došlo vrijeme punih nacionalnih, etničkih, vjerskih i ljudskih sloboda, iz Bosne i Hercegovine je prema zemljama zapadne Evrope postepeno krenuo pravi egzodus, pogotovo mladih ljudi.
Opustošene fabrike, ugašena radna mjesta, siromaštvo, ambijent fabrikovanja straha i neizvjesnosti mnogima su bili motiv, gorak i težak kakav mogu doživjeti samo ljudi koji spas traže u tuđini, da s koferom ličnih stvari i uspomenama krenu u neku od uređenih zapadnih zemalja. U početku, odmah poslije rata, to su većinom bili ljudi koji su ostali bez domova, bez radnih mjesta, bez sredstava za egzistenciju…
Odlazak preko granice bio im je, kažu, jedini način da pobjednu iz neimaštine u zemlji u kojoj se svi oni koji ne pripadaju razgranatim stranačkim birokratskim i institucionalnim strukturama i koji se ne vide u sistemu u kojem cvjetaju nepotizam, korupcija i kriminal, posmatraju kao ljudi koji se „nisu snašli“. Neki su preko granice krenuli vođeni još težim motivima – da se konačno, nakon ratnih patnji i stradanja sastanu sa članovima svojih porodica, koje su rat, zločini i protjerivanja odveli daleko od domovine. I jedni i drugi su znali da je to put na kojem je teško očekivati povratak.
Vremenom su se motivi za odlazak značajno promijenili. Umjesto onih koji su odlazeći iz zemlje zbog nezaposlenosti u tuđini tražili golu egzistenciju, u inostranstvo su počeli odlaziti i zaposleni, materijalno prilično situirani ljudi, i to sa cijelim porodicama. Za njih se ne bi moglo reći da bježe od golog siromaštva. Oni su znak da se u društvu događaju neki drugi poremećaji, ali u institucijama očigledno nisu imali vremena ni interesa da se bave takvim sitnicama kao što je saznanje da Bosna i Hercegovina zbog odlaska stanovnika u zapadnu Evropu svake godine izgubi jedan grad veličine Visokog.
Bilo je previše očekivati da nadležne institucije na dnevni red bilo kojeg parlamenta u zemlji istinski delegiraju ovu zabrinjavajuću pojavu i da potraže uzroke zbog kojih su mnoga sela potpuno opustjela, a statistika bilježi sve starije stanovništvo i u gradovima . Ali čak i na prvi pogled nešto je tu u dramatičnom raskoraku.
U ozbiljnim, uređenim zemljama sasvim sigurno bi se zapitali zašto desetine hiljada ljudi, koji svake godine napuste Bosnu i Hercegovinu, ne prepoznaju vrijednosti koje im svaki dan, posebno u izbornim kampanjama, serviraju njihovi nacionalni lideri. Zašto bi bilo ko imao motiv da živi daleko od svog zavičaja, u tuđem svijetu, i zašto od tih toliko spominjanih nacionalnih, vjerskih i drugih sloboda, koje su zasjale padom socijalizma, odlaze na bezdušni zapad, u kojem ih grije sunce tuđeg neba.
Kad bi neko u institucijama doista htio pogledati pravu bit ovog pogubnog trenda, začas bi našao prave razloge. Ljudi ne odlaze samo za komadom hljeba, kako su to u prošlosti, još otkako je čuvena prekoatlantska pomorska kompanija Misler otvorila puteve preko Atlantika prema Americi, radili ljudi sa ovih prostora, bježeći iz svoje gorštačke sirotinje u novi svijet. Ovi ljudi odlaze u pravnu, ekonomsku, političku i socijalnu sigurnost, koje im nude uređena društva. Odlaze u sisteme gdje će njihovi rad, trud, pamet i znanje biti vrednovani i gdje njihova budućnost neće zavisiti od većinskih vlasnika naroda, stranačkih šefova i raznih lokalnih partijskih šerifa.
Ako nekad neko u vladajućim strukturama, umjesto beskompromisne odbrane nacionalnih interesa i zaštite nacionalnih prava od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, umjesto stalnog fabrikovanja fingiranih predratnih stanja u predizborne svrhe, jednom ipak odluči da se spusti sa svojih vladajućih visina i potraži odgovor zašto Bosna i Hercegovina postaje zemlja staraca, začas će doći do njega – ljudi, pogotovo generacije koje dolaze, moćnom tehnologijom u svakom trenutku imaju prozor u normalan svijet. Iluzorno je očekivati da će mladim, pismenim, sposobnim ljudima nekakvi polupismeni stranački operativci dovijeka kao najveću vrijednost nametati i utrpavati elemente raznih nacionalnih mitomanija. Možda će tada svima postati jasno da ljudi u Bosni i Hercegovini, kao uostalom i svuda u svijetu, žele samo sigurnost i perspektivu.
Amir Sužanj, novinar BHRT-a
