Piše: Sead HambiralovIć

Prije tri decenije Energoinvestova Tvornica glinice Birač u Zvorniku, gigant jugoslovenske aluminijske industrije, bila je sa svim atributima močne kompanije – posebno šta je sve pružano radnicima – otvorila i svoje obdanište. A u tome obdaništu malešni Aleksandar Savić. Sa dvije godine, pa iako nije imao „pravo“, progurano da učestvije na likovnom konkursu „Crtež za mamu“ koji je organozovao moj list. Mama Milena radila je u finansijama. Ponosna donjela crtež da „pogledam“.

KO JE OVO NACRTAO?                              

–     Moj sin, ko će drugi..!

–     A ima samo dvije godine..?!

 Ponosno je klimnula i požurula potvrditi sasvim ozbiljno:

–     U stanu ima svoj kutak i samo voli vodene boje…

–     Vauuu ! – uskliknuo sam oduševljeno.                                                                                                             

Prognozirao „da će od njega biti nešto…“, kao što je otac majki nakon napisanog „izvještaja“ zbog jednog bezveznog „skandala“ u sedmom i koji pljaf pedagoške struke..! Pa, kada se sve sabere, njihov stariji hairlija može biti da je sada „nešto“. A tadašnja – sadašnja struka? Kao i sve manje više ostale, ne samo u Bosni- i kod lijevih i desnih komšija. Eto dokle smo došli…

Otac je pogodio, a pogodio sam i ja za Mileninog sina. U Beogadu se razvio u svjetski priznatog ilustratora. Predložila da pogledam portal Zvono.Medija, ukucati u „kružić“ njegovo ime i prezime. Lijepo što je Mirjana Mićić dala više prostora, a Aleksandar kad nađe vremena neka se javi.  

        

                                                                                                                           

SA SJETOM..: Još ponešto – ima neke veze. Davno je to bilo kada se temeljio moj povratak u rodni grad i – haj da se prave dobra djela. Pitanje je izgledalo pod uzgred, a odgovor zatekao. Jesam se začudio i prevagnulo da stan ne poklonim. Aleksandra neću isto pitati jer je bio mali. A nije Zvornik veliki grad i u njemu „sve se zna“, pogotovo o onima koji su se po nećemu isticali. Prije „ovog“ bio je još jedan G R A D , koji se „zbog ratnih dešavanja“ raselio diljem svijeta. Biće da je „problem“ organizovati sječanje na ubijenog poznatog ilustratora Omera Omerovića, perjanice nekadašnje „Vezionice“, čije su mustre dobacile i do Pariza; ilustrovao 25 knjiga, moju „Pravu domovinu“ godinu pred rat.                                                              (…)               

„Šta je umjetniku desilo

na kraju će se reči-

ostade njegov bijeli golub

koji na moj prozor sleti.“                                                                                                                                                                     (Knjiga Novo sunce, poema Bijeli golub, S.H.).

Vjerujem da sam „sa svoje strane“ učinio koliko sam mogao. Pa instalacija na Bijenalu umjetničke minijature Bosne i Hercegovina pod naslovom „Sječanje na Omera“, a za nezaborav kada sam ga spomenuo tokom davnog Susreta zvorničke dijaspore „Biti u svom gradu“ u nekadašnjoj sali Kino Drine. Omerova supruga Tahira se zahvalila i kroz suze da je noć prije sanjala muža da se vratio u Zvornik…!

A oko sječanje na doajena zvorničkog novinarstva, Kjašifa Smalovića, koji je život dao za profesiju, ne znam je li moglo više. Pored poeme „Kjašif“ u spomenutoj knjizi (dopunjenoj u romanu Bijeli cvijet iznad puta), išla je ilustracija koja je obišla svijet. Moj oproštajni govor na ispračaju posmrtnih ostataka, nakon ekshumacije iz 11. masovne grobnice u Kazanbašči u predgrađu Zvornika, štampan je u knjizi Sakiba Smajlovića Ko će javiti UBIJEN NOVINAR. I, krunsko u zlatnom ramu gdje je „sve na jednom mjestu“ o mome učitelju i prijatelju. Naslov: SVETIONIK NOVINARSKE PROFESIJE.

U spomenutom „Novom suncu, na stranici 6 su ovi završni stihovi, a na 7. spomenuta ilustracija:                                                                                                                                                                                            „…Olovna slova olovnu istinu nose                                                                                                                             

Kjašif jedino ne stiže poslati vijest o sebi.“

 BRISANJE TRAGOVA: Tuga dokle je „sveukupno“ otišlo sa „brisanjem postojanja“ nekadašnjih Zvorničana. Najnoviji primjer je Reuf Mušović, član poznatog ansambla „Lole“. Haj pokušao sa ovima i onima da se organizuje omaž, pozovu familija iz Beograda i Lole – s početka oduševljenje, pa se ušutilo. A pride dodatni razlog spram duše – Reufov portret koji je urađen na Skadarliji. Pisano – čekao skoro tri decenije da ugleda svjetlo dana. S početka sakriven na jednom tavanu, potom u stanu zgrade nedaleko od opštine. Znano o zaredanim pljačkama po Beksuji  i kako se iznosilo (i) iz njegove kuće, pa se neki hvalili da nisu naišli  na bogatiji grad.

Ali strateg etničkog čišćenja nije mogao sve predvidjeti do u sitnice. I šta sa Reufovim portretom- pljačkaši pojednostavili i bacili pored kante za smeće! Još grđe i strašnije –  sumrak svjetova!, prizor koji su ugledali meni dragi nekadašnji sugrađani N i R kada su prolazili pored srušene Riječanske džamije i u kršu prepoznali Svetu knjigu. Supruga je željela podići – suprug da „ne dira!“ i šuteći produžili dalje…

Sa slikom pored kontejnera je bilo više „sreće“. Neko se „usudio“ i prošle godine s povjerenjem i respektom dat da predam familiji. Čas posla da sam zamolio neke prijatelje u glavnom prekodrinskom gradu. Šarmantni Reuf je bio drag lik i zaslužio još jednom reflektore. Sa ushićenjem sam se dao oko scenografije i koga sve pozvati. Upoznata familija, Lole pristale – veliki je izbor TV materijala gdje je Reuf „živ“ i da ostane za pamčenje. Jeste malo nezgodno zbog „odreda“ pljačkaša, a raznih „nivoi“ su ratni, pa (ne)razumjeti  da nema ko da „stane“ iza organizacije… 

A lijepo je ispao susret sa Milenom i Simom Savićem. Malo pokvariše one tri kese „ribama“ koje pljesnuše s mosta o površinu modre Drine. „Halo, hej ti gore…!“, izletim iz sjene mosta da vidim „tog“, ali umače! Sumnjam da se znalo pravilo ako se željelo sevapa. Pobogu, ko si, šta si – što  hljeb ne istrese iz kesa i potom u džep..?!! Jah, šira je tema o nama, ekologiji i teško ćemo mnoge dostići, pa i Zanzibal koji se bacio na turizam. Uvedene drakonske kazne (i) na unošenje u zemlju najlonskih kesa. Ko biva i mi smo turističkih ambicija, ali preskočili neke „razrede“ oko elementarnog.

MILENA NEKA PITA: Nekih godina zamolio rukovodstvo sadašnje „Alumine“ ako je moguće da mi se u arhivi nađe i pošalje kopija teksta „Pero majstora Ace“. Poslato, toplo se zahvalio. Emocije nagrnule – nanovo biranim riječima mogu li poslati (i) kopije par brojeva? Nadao se, nadao i prestao. Mogli biti ovi i oni razlozi. Pa i da je tih godina bilo jako turbulentno u nekadašnjoj firmi, pa još da se bakću time. A tek koliko bih se obradovao da su sačuvana moja naliv pera – jedno poklon Svete Ćećarića, a drugo spomenutog novosadskog majstora za popravku pera.

Nalazila se u prvoj ladici radnog stola, a sva novinarska i filmska dokumentacija u zaključanoj vitrini moje kancelarije. Daleko se čulo o nestalim filmovima i ko se u Oslu ponudio da pomogne… A ni „a“ da nabrajam sve šta je opuhano iz stana, garaže, porodične kuće iznad Čauševca. Namjerno ne kažem desetlječima odomaćeno, Grobnice. Tih godina, pred pogrom, razmišljao da pokrenem inicijativu za ljepše ime tog naselja podno Vratolomca. Ne dade se, pa eto. A baš ne ide: „Gdje stanuješ..?“ U Grobnicama (!).

Prolazi glavom: haj da se pokušaju pokrenuti „normalnosti“. Recimo da Milena, kad mogne, ode u Aluminu sa svojim vedrim likom i pita: mogu li kopirati po jedan broj mojih novina koji sam sprva štampao u tuzlanskom Grafičaru, onda u novosadskom Dnevnku i užičkim Vestima? Da se ne bi špekulisalo ova zadnja štamparija s velikim razlogom. „Povuklo“, korijeni sa tih prostora, odakle su djada Hadžiavdagu protjerali – On dobacio do Drine, a unuk čak do Sjevernog mora..!

A haman su ublizu složene kockice oko izgradnje prve GljivaMira i spominjano ko će „nadgledati“. A kada mene „ponese“ inspiracije ne manjka, pa sam učas predložio da ispod loga bude „podznak“ izveden iz naših imenaaa sa dva sučeljena „S“ (kao sunce, sreća…) i još jednom „finesom“ koja će zaintrigirati. Nakon što mi je u zadnji čas „nadošlo“ moguće najfunkcionalnije rješenje za platformu na međuspratu, te neka poboljšanja oko koncepta glavna izložbena postavka Bijeli golub, a naće se kutak i za izložbu Novinar u (ne)vremenu i poklone od djece i umjetnika iz svijeta – mogla staviti tačka i- to je to!

Nadam se će Milena pristati. Pa i radi svoga Aleksandra koji je vjerovatno na fotosu na zadnjoj strani. Nisam siguran u „Biraču“ ili „Malom asu“. U svakom slučaju pitaću ako želi da uvrstim u program Škole za dječije ambasadore mira (u prvoj fazi pohađače djeca iz Srbije, Hrvatske i BiH) i svakoj grupi ispriča kako je malešan počeo i dostigao svjetske visine… 

____________________________________________________________________________________________________

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com