Rođen u Bosni i Hercegovini, odrastao u Srbiji, Tibor Ivanišević trenutno je najveća zvijezda danskog rukometa.
“Živi zid!”, “Impresivni Tibor”, “71-postotni učinak Tibora Ivaniševića” samo su neki od naslova kojima su danski mediji opisali balkanskog rukometnog golmana Tibora Ivaniševića. Danska je svjetska sila u rukometu s približno 150.000 registiranih rukometaša, pa svi naslovi i epiteti koje su danski mediji posvetili ovom golmanu velikog osmijeha imaju svoju težinu.
Tibor je u dansku ligu došao početkom 2017. godine i nevjerovatnim odbranama svom novom klubu Skjernu donio Kup Danske. Nije bilo sportskog medija koji nije prenio priču o Tiborovoj igri i doprinosu u osvajanju Kupa. No, on je skromno izjavio:
“Ne bih da se ističem. Nisam ja sam osvojio trofej. Moj tim je osvojio trofej.”
Od Mostara do Beograda
Kako su napisali danski mediji, “Tibor je rođen u Bosni, odrastao je u Srbiji, a Skjern ga je pronašao u Mađarskoj”. Tako bi se otprilike mogla započeti priča o novom velikom imenu u rukometu.
“Moja porodica je porijeklom iz Mostara i okoline. Međutim, usljed svega što se dešavalo početkom devedesetih, napustili smo Mostar. Jedno vrijeme majka i ja proveli smo u Bileći jer je otac bio na radu u Rusiji. On nam se ubrzo pridružio i tu smo bili do 1994. godine, kada je na svijet došla moja sestra. Tada su roditelji odlučili da je bolje da krenemo put Beograda”, priča Tibor.
Izbjeglički put porodice Ivanišević završio se u Beogradu, gdje su život počeli iznova. Budući da je bio trogodišnji dječak, tog perioda izbjeglištva slabije se sjeća. U sjećanju mu je ostao period novog početka u Beogradu.
“Bio je to novi početak, takoreći, od nule za moju porodicu i mene. Bio je to jedan težak početak, ali ono što je uspjelo sve to da pokrene i učini da se sve te početne brige prebrode jeste veliki trud i borba mojih roditelja”, prisjeća se Tibor.
Rukomet, koji će postati njegov život, počinje trenirati slučajno, 2005. godine, i to na nagovor prijatelja. Tibor je tad već bio visok za svoje godine, a ekipi je visok igrač trebao. Tih prvih treninga živo se sjeća:
“Riješio sam da odem na prvi trening u klub u blizini moje kuće, SC Voždovac na Banjici [dio Beograda]. Od tada je sve krenulo. Poslije par treninga stao sam na gol i sjećam se da sam već na sljedećem treningu rekao treneru Saši Kandiću da želim da budem golman! U početku nisam imao neke velike ciljeve mada sam se potajno u sebi nadao da mogu da napravim uspješnu rukometnu karijeru.”
Nakon Voždovca i PKB-a Tibor se našao u dresu Crvene zvezde, gdje je proveo tri godine. Prvi odlazak u inozemstvo bit će upravo iz tog kluba:
“Prvi odlazak u inostranstvo uslijedio je na poziv Vladana Jordovića, koji je preuzeo ekipu Oroshaza u Mađarskoj. Trener Jordović i ja smo se poznavali od ranije jer smo sarađivali u mlađim kategorijama reprezentacija Srbije. Poziv za promjenu kluba sam prihvatio. U Mađarskoj je to bilo novo iskustvo, druga kultura, drugačiji jezik. Ali, imao sam sreću da je u tom trenutku u ekipi bilo dosta igrača iz Srbije, pa je i prilagođavanje bilo mnogo lakše. Dosta sam napredovao, posebno te prve godine.”
Mađarska, Bosna, pa opet Mađarska
Boravak u Mađarskoj bio je obilježen usponima i padovima. U ljeto 2015. godine, za vrijeme odigravanja turnira na Univerzijadi u Južnoj Koreji (osvojeno srebro), dolazi mu poziv za prelazak u najtrofejniji klub u Bosni i Hercegovini, Borac iz Banje Luke. Borac je za tu sezonu imao velike ambicije, a Tibor im je za te domete bio potreban.
“Za mene je Borac sam po sebi budio određenu dozu odgovornosti i donosio sa sobom još veću dozu motivacije. Prvi zacrtani cilj, plasman u Ligu prvaka, nismo ostvarili. Kasnije nismo uspjeli ni odbraniti titulu prvaka BiH i osvojiti Kup. Zbog toga mi je ostao određeni žal. Međutim, pozitivno je što sam tu naučio jednu veliku rukometnu, ali i životnu školu”, prisjeća se Tibor vremena u Banjoj Luci.
Nakon sezone u Banjoj Luci ponovo odlazi u Mađarsku, ovog puta u Gyöngyös. Iako je planirano da tu ostane dvije godine, jedan poziv okrenuo je njegovu karijeru u potpuno drugom smjeru. Poziv je bio iz poznatog danskog kluba Skjern Håndbold. Žele Danski kup i za to im treba on! U tom trenutku nije znao da su ga iz Skjerna pratili već duže vrijeme, a to je potvrdio i njihov trener Ole Norgaard.
Poziv koji se ne odbija
“Poziv Skjern Håndbolda desio se preko noći. Iskreno, nisam to očekivao jer sam imao važeći ugovor sa ekipom Gyöngyös. Ali, poziv Skjern Håndbolda je poziv koji se ne odbija! Popričao sam sa ljudima u klubu u Mađarskoj i izrazio im želju da idem i oni su mi dali zeleno svjetlo za odlazak u Dansku”, priča Tibor.
Kofere je ponovo spakovao i krenuo u zemlju rukometa, Dansku. Znao je da je to posebna zemlja u tom smislu, ali se sam dodatno uvjerio u mnogo više:
“Zaista opravdavaju epitet kolijevke rukometa! Nivo organizacije, popraćenost rukometa, kvalitet lige, ali i pojedinačni kvalitet igrača – sve je stvarno impresivno.”
RK Skjern jedan je od najpoznatijih evropskih klubova i to je jedan od razloga zbog kojih se Tibor nije dvoumio u vezi s ponudom. Oni koji su već igrali u tom klubu pričali su mu da je to jedna velika porodica, a on sam to potvrđuje:
“Od samog dolaska u Dansku dobio sam izuzetnu podršku svih ljudi u klubu, saigrača, kao i navijača. Zaista, poslije nekog vremena provedenog ovdje mogu da kažem da je Skjern Håndbold jedna velika porodica: svi funkcionišu povezano i svi zajedno rade na tome da se ostvaruju uspjesi, zajedno ih slave, ali i u porazima zajedno tuguju.”
Ubrzo je stiglo finale Kupa Danske, najpraćeniji rukometni događaj u zemlji. Osvajanje je bilo među zacrtanim ciljevima Skjerna. Tih dana u Aalborgu četiri najbolje danske ekipe borile su se za veliki trofej.
Zvijezda je rođena
Na utakmicama ove završnice desile su se stvari koje ulaze u rukometne anale. “Srpski zid”, kako su nazvali Tibora, pokazao je protivničkim igračima da je roletna na njegov gol spuštena. I, zaista, desilo se nešto nevjerovatno: Tibor je u jednom trenutku imao postotak uspješnosti 71 posto, što se rijetko viđa. Tako je postao prva zvijezda rukometa u Danskoj.
“Odigrali smo dvije fantastične utakmice. Pobijedili smo u finalu prvaka Danske, Bjerringbro-Silkeborg, a prije toga trenutno prvoplasiranu ekipu RK Aalborg, i to na impresivan način! Osvojili smo Kup Danske i ja sam tek po osvajanju Kupa shvatio kolika je njegova vrijednost i značaj, kako za ekipu, tako i za mene lično”, govori Tibor.
Nakon takve igre danski sportski mediji pisali su i izvještavali samo o jednom sportisti – Tiboru Ivaniševiću. Mirni momak svojim je briljantnim odbranama zadivio rukometnu javnost, a svojim osmijehom i nenametljivošću osvojio navijače i novinare. O tom novom iskustvu kaže:
“Dosta medija piše o meni i naravno da to prija, ali rukomet je takav sport da nema puno vremena za slavlje. Očekuju nas važni mečevi u prvenstvu Danske, a svaki novi meč je novo dokazivanje.”
Porodica – najveći oslonac
I dok se piše o Tiboru kao o nadolazećoj zvijezdi rukometa, on ističe da njegov put nije bio nimalo lagan. Djetinjstvo su mu obilježili izbjeglištvo i novi početak. Ni u rukometu nije uvijek bilo sjajno i bilo je trenutaka kada su mu govorili da nikad neće uspjeti.
“Bilo je teških trenutaka kada, kao i svaki čovjek, pomisliš da sve napustiš, ali onda proradi taj naš inat i odeš da treniraš još jače”, ističe Tibor.
Karijera profesionalnog sportiste puna je uspona i padova, ali isto tako i odricanja. Veliki uspjeh koji je došao kao nagrada za predan rad dočekan je s velikom srećom u njegovoj porodici, za koju kaže da mu je najveći oslonac:
“Podrška moje majke i sestre je nemjerljiva. Ja znam koliko se raduju svakoj pobjedi koju ostvarimo i koliko im znači svaka moja odbrana. Njih dvije su moj zdrav razum u teškim trenucima.”
Dugoročne planove za sada nema. Uživa u rukometu i jogi, navikava se na život u Danskoj. Osvojeni trofej smatra velikim uspjehom, ali i odgovornošću. O njemu bruji rukometna Evropa, a on s osmijehom kaže da je ovo tek početak.
Izvor: Al Jazeera
