Shvatajući cjelokupan doprinos Adila Zulfikarpašića koji je nesebično dao cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu, a povodom desete godišnjice od njegove smrti, u organizaciji Bošnjačkog instituta upriličena je panel diskusija na temu Adil Zulfikarpašić i liberalne političke inicijative. U uvodnom dijelu učesnicima diskusije i prisutnima obratio se prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović koji je istakao značaj ove konferencije, koja za cilj ima očuvanje sjećanja na lik i djelo Adila Zulfikarpašića. Rizvanbegović je istakao potrebu za jednim ovakvim skupom i iz razloga što je u društvu primjetna kriza demokratije i liberalizma.
Neposredno pred početak radnog dijela diskusije, direktorica Bošnjačkog instituta, Mr. Amina Rizvanbegović-Džuvić istakla je važnost čuvanja sjećanja na istaknutog vizionara kakav je bio Adil Zulfikarpašić. U nastavku svog izlaganja osvrnula se na glavni cilj organiziranja ove diskusije, kojom se željela podsjetiti cjelokupna bosanskohercegovačka javnost na značaj Adila Zulfikarpašića u političkom i društvenom životu. Prema njenim riječima, čuvanje i vrednovanje kulturno-historijskih izvora bošnjačke i bosanskohercegovačke baštine predstavljale su za Zulfikarpašića glavnu preokupaciju. Kao dokaz za ovu konstataciju navela je njegov vizionarski istup iz 1998. godine kada je obznanio da će cjelokupni fond Bošnjačkog instituta iz Ciriha preseliti u Sarajevo, što je svakako bila ideja bez premca. Osnivanje Bošnjačkog instituta sasvim sigurno je njegovo životno djelo, a glavni cilj instituta danas je nastaviti istim onim putem kojim je Adil Zulfikarpašić krenuo 1988. godine iz Ciriha. Zahvalivši se učesnicima diskusije, iskoristila je priliku pročitati govor prijatelja, dr. Naima Košarića iz Kanade, istaknutog prijatelja Adila Zulfikarpašića, koji je izrazio svoje žaljenje što nije mogao prisustvovati diskusiji. Na kraju obraćanja direktorica Džuvić-Rizvanbegović se zahvalila Federalnom ministarstvu nauke i obrazovanja na čelu s ministricom Elvirom Dilberović, te Federalnom ministarstvu kulture i sporta na čelu s ministricom Zorom Dujimović, na kontinuiranom prepoznavanju uloge i rada Bošnjačkog instituta. Nakon obraćanja direktorice Bošnjačkog instituta prikazan je film „San o Bosni“, autorice Zehre Alispahić.
Radni dio diskusije najavio je dr. Hilmo Neimarlija, koji je još jednom naglasio značaj organiziranja ovakvih diskusija. Za Adila Zulfikarpašića je istakao da je bio plemić, revolucionar, borac protiv fašizma, borac za slobodu naroda, visoki funkcioner koji nije prihvatao ograničenja. Zbog svojih stavova se odlučio na neizvijesnost u emigraciji u kojoj je postao veoma uspješan poslovan čovjek. Neimarlija je istakao njegov trajni doprinos društvenom životu ovih prostora, ali i šire.
Dr. Zlatko Lagumdžija započeo je radni dio izlaganja sa temom „Adil Zulfikarpašić: od ideologije do identiteta.“ Lagumdžija je naglasio da iz spoznaje života i vremena Adila Zulfikarpašića možemo biti bliži pravoj strani istine, zbog toga što je to bio čovjek koji je radio i živio po onome u što je vjerovao. Priča o Adilu Zulfikarpašiću je ustvari priča o čovjeku koji je odlučivao na osnovu toga u šta je vjerovao i koji je želio biti okružen ljudima od kojih je mogao nešto naučiti. Bio je na pravoj strani historije i kada je pobjeđivao i kada je gubio. Za liderstvo sa vizijom, vrijednostima i uvjerenjima nije mu bilo teško devet puta pasti i deset puta se ponovo dići na svom putovanju, kako za idelogiju u koju je vjerovao, tako i za identitete koje je imao. Beg, čovjek, ljevičar, liberar, evropljanin, Bošnjak, musliman, ponosan na svaki od svojih identiteta koje je imao. Nikada nije razdvajao svoje identitete i bio je ponosan na svaki od njih, konstatirao je Lagumdžija.
Dr. Amir Duranović u svom izlaganju pod nazivom „Političko i kulturno nasljeđe Adila Zulfikarpašića“ posebno se osvrnuo na utjecaj porodica Čengić i Zulfikarpašić na Adilovo sazrijevanje. Kako ističe, polazište za njegove obraćanje bila je knjiga Bošnjačka ideja, autora Šaćire Filandre i Enesa Karića. Prema riječima Duranovića, otac Husein, bio je jedina fascinacija u životu Adila Zulfikarpašića. Preuzimao je tekovine Zapadne kulture, a pojam i ideja obrazovanja čine posebnu cjelinu. Pogledi na zločine nad Bošnjacima, odlazak u emigraciju, razočarenje tadašnjom vlasti, značajno su utjecali na usmjerenje Adila Zulfikarpašića. Kada je riječ o njegovom „emigrantskom putu“, Duranović napominje da se bošnjačka emigracija nalazila u procjepu između dvije velikih emigracija (srpske i hrvatske) sve do prvih brojeva časopisa Bosanski pogledi, koje je uređivao Adil Zulfikarpašić, što dovoljno govori kakav je bio njegov utjecaj među bošnjačkom emigracijom tada. Ipak, prema Duranoviću, Zulfikarpašićevo najveće dostignuće nije bila politika, već kultura i obrazovanje, čemu svjedoči i Bošnjački institut koji je dokaz njegovog ulaganja u budućnost.
Dr. Safet Bandžović je u referatu pod nazivom „Publicistički doprinos Adila Zulfikarpašića procesu kritičkog preispitivanja ratne prošlosti Bosne i Hercegovine (1941-1945)“ istakao da je prošlost uvijek složenija, zato je podložna preispitivanjima. Kao primjer naveo je tvrdnje jugoslovenih vlasti iz 1948. godine kada se vrhu Jugoslovenske muslimanske organizacije pripisivala podrška ustaškom pokretu, što nije bilo tačno. Adil Zulfikarpašić se kroz Bosanske poglede trudio dati drugačiju ocjenu odnosu Bošnjaka prema NDH-u. U svojim nastupima Adil je više puta naveo primjer sela u Istočnoj Bosni u kojima su Bošnjaci masovno pristupali partizanskom pokretu. „Od sedam Partizana pet su bili Bošnjaci“ jasno je obaralo teze o bošnjačkoj podršci fašistima. Bosanski pogledi su imali ponekad više odjeka u Beogradu, nego u Sarajevu. Na kraju se Bandžović osvrnuo na današnje stanje u kojem se nalaze Bošnjaci te je konstantirao da ovom vremenu treba novi Adil Zulfikarpašić da iz svog ugla da doprinos.
Dr. Husnija Kamberović, sa temom „Adil Zulfikarpašić i Bosna i Hercegovina tokom 1960-ih i 1970-ih godina“, napravio je komparaciju djelovanja Bošnjaka, tada Muslimana u emigraciji i u Jugoslaviji. Kao neko ko je u velikoj mjeri sarađivao s Adilom Zulfikarpašićem, prisutnima je podijelio svoja sjećanja na susrete s ovim istaknutim bošnjačkim intelektualcem. Kako Kamberović ističe, Zulfikarpašić je bio veliki radnik, puno je radio i zbog toga je u konačnici uspio. U vrijeme šesdesedih i sedamdesetih godina, kada u Bosni započinje proces afirmacije Muslimana kao nacije, on u emigraciji pokreće časopis Bosanski pogledi. Za razliku od jugoslovenskih komunista, on je promovirao i zalagao se za bošnjaštvo, a ne za muslimanstvo. On se nije zalagao za razbijanje Jugoslavije, nego za njenu demokratizaciju. Djeluje pisanjem u Bosanskim pogledima, sarađuje sa hrvatskom i srpskom demokratskom alternativom. Njegovo bošnjaštvo u emigraciji imalo je za cilj odvajanje Bošnjaka od srpske i hrvatske ideologije. Analiziranjem Zulfikarpašićevih stavova, Kamberović je stekao dojam da on nije najbolje razumio Bosnu u koju se vratio nakon dugogodišnjeg boravka u emigraciji. Pamtio je onu Bosnu iz tridesetih i četrdesetih godina.
Ratni član predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, dr. Mirko Pejanović, u referatu pod nazivom „Doprinos Adila Zulfikarpašića oblikovanju mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu sa deset multietničkih provincija 1992-1993 u Genevi“, podsjetio je na utjecaj i veze koje je u Evropi imao Adil Zulfikarpašić. Tokom 1992. godine održana je konferencija u Genevi s ciljem traženja mira u Jugoslaviji. Adil Zulfikarpašić je razmjenjivao mišljenja sa članovima pregovaračkog tima i bio je veoma blizak njihovom rješenju. Kako Pejanović ističe, vidjevši u kakvim su uslovima radili članovi pregovaračkog tima, pozvao ih je u prostorije veoma dobro opremljenog Bošnjačkog institut u Cirihu da usaglase dokument rješenja za eventualne multietničke provincije. Prvobitno je bilo zamišljeno trinaest regija, a onda ih je svedeno na deset, prisjeća se Pejanović. Zulfikarpašić je imao veliki utjecaj preko svojih evropskih veza, kojima je mogao utjecati na prihvatanje plana do kojeg u konačnici ipak nije došlo. Pejanović je na kraju predložio nadležnim u Bošnjačkom institutu da nastave sa čuvanjem sjećanja na lik i djelo Adila Zulfikarpašića, na način da u budućnosti organiziraju slične diskusije na teme odnosa Adila Zulfikarpašića prema državi, antifašističkom pokretu te koncepciji bošnjaštva koja je nadvladala sve dotadašnje koncepcije.
Dr. Šaćir Filandra je na početku referatu „Politički život bosanskohercegovačke protukomunističke emigracije“ naveo da je imao priliku da se druži sa gospodinom Zulfikarpašićem. Ostao je impresioniran njegovim rasponom ličnosti, od jedne tradicionalne bošnjačke ličnosti do jednog evropskog bošnjačkog modaliteta. Kao tako fascinantna ličnost, on je pogodan za jednu filmsku priču. Zulfikarpašić je strasno volio Bosnu, pitao se kako sačuvati Bosnu i dobiti mir. Zagovarao je ekvidistancu prema Zagrebu i Beogradu. Bio je najistaknutija figura bošnjačke protukomunističke emigracije. Spajao je antifašističke vrijednosti i liberalne. Iz svoje evropske perspektive znao je da se jedna država mora prvo kulturno opravdati, znajući da je kultura zapravo tijelo nacije. Kako kaže Filandra, za Zulfikarpašića su Bogumili bili jedna velika neprekidna tema, misterija kojom se najistrajnije bavio. U njima je vidio osobenost bosanskog duha. Bio je veoma dobar poznavalac tih historijskih tema. U to vrijeme se u bošnjačkoj historiografiji nije tome pridavao značaj. Na njega je veliki dojam ostavilo stradanje Bošnjaka od strane četnika u Istočnoj Bosni tokom Drugog svjetskog rata. Zbog toga je Zulfikarpašić u emigraciji još 1963. godine smatrao da su glavne odlike bošnjačke politike borba za samostalnost Bosne i ravnopravnost Bošnjaka.
Dr. Admir Mulaosmanović izložio je referat „Politički pluralizam i demokratizacija Jugoslavije u pogledima Adila Zulfikarpašića“. Prema Mulaosmanoviću, Adil Zulfikarpašić je bio politička avangarda koja je učestvovala u kreiranju bošnjačke liberalne partije i kao nacionalni preporoditelj, dominantno je doprinio ispunjenju ideje bošnjaštva. Stranku demokratske akcije osnovao je sa Alijom Izetbegovićem, na građanskim i liberalnim principima. Njegov liberalizam bio je naslonjen na švicarski model. U njegovom radu moglo se vidjeti potpuno predavanje pitanjima bosanskih muslimana. Kako ističe Mulaosmanović, Adil Zulfikarpašić je uz Aliju Izetbegovića bio istaknuti kulturni radnik koji je imao veliki utjecaj na Bošnjake.
Dr. Milivoj Bešlin, historičar iz Novog Sada, govorio je na temu „Građanski i komunistički liberali u Srbiji o Bosni i Hercegovini“. Njegova teza je da u Srbiji nije bilo doktriniranog liberalizma, stoga je komparirao građanske i komunističke liberale, koji to za njega do kraja istinski nisu bili. Kako kaže, Srbija je žalila što nije dobila Bosnu i Hercegovinu još 1878. godine na Berlinskom kongresu. Bešlin se također osvrnuo na istaknute liberale u Srbiji, od kojih izdvaja djelovanje glavnog urednika lista Naša Reč, Desimira Tošića koji je bio veoma blizan saradnik Adila Zulfikarpašića. Izlaganjem Bešlina završen je radni dio diskusije posvećene liku i djelu Adila Zulfikarpašića.
Na samom kraju panel razgovora, koji su organizirani povodom desete godišnjice smrti Adila Zulfikarpašića, prisutnima se obratio dr. Faris Gavrankapetanović koji je izrazio svoju zahvalnost svim učesnicima panel razgovora. Gavrankapetanović je naveo da životni put Adila Zulfikarpašića pokazuje istrajnost jednog veoma angažiranog intelektulca. Zahvaljujući Adilu Zulfikarpašiću, Bošnjaci su imali svoj glas u emigraciji. Njegova široka vizija timskog rada, čuvala je vakuf kao emanet. Sjećajući se na posljednih osam mjeseci života Adila Zulfikarpašića, istakao je njegovu smirenost i svjesnosti kraja koji mu se približavao, što dovoljno govori o njegovoj ličnosti.
Upriličeni skup i diskusija, koja je trajala skoro četiri sata, važne su karike za čuvanju sjećanja na lik i djelo Adila Zulfikarpašića, konstatirao je na kraju Gavrankapetanović.
Autor: mr. Admir Lisica
