Svima koji prave i vode ratove, svakom agresoru i svakoj žrtvi, a posebno (licemjernim) međunarodnim posrednicima koji zanemaruju istinu i pravdu, i zahtjeve žrtve podređuju ciljevima i interesima zločina i zločinaca, recept za pomirenje nane Fate Orlović iz Konjević polja mogao bi poslužiti kao savjet, pouka, opomena i upozorenje
Političari u BiH bi trebali da mire narode, a oni ih svađaju. Od kada je formirana Dejtonska BiH govori se o pomirenju, a niko od odgovornih ne preduzima ni jedan pravi korak u tom pravcu. Umjesto da budu bliži jedni drugima, jer to zahtjeva život, oni sve više posvađani, što djeluje kao da je posvađan i narod. Složni su samo u odbrani i čuvanju srečenih pozicija. Kada dođe do poremećaja u odnosu supružnika, familija nazaduje, a u konačnici se i raspada. Ako između bilo kojeg člana vaše familije dođe do poremećaja odnosa sa bilo kojim članom druge familije, sa kojom ste bili prijatelji, to se odražava na dalje odnose obe familije.
Pritisak na žrtve u procesu pomirenja
Svih postejtonskih godina agresori na BiH, Srbija i Hrvatska, preko MZ i svojih sljedbenika u BiH, vrše pritisak na Bošnjake u težnji da u novim uslovima ostvare i kapitaliziraju ono što nisu postigli agresijom. U tome im pomaže MZ na taj način što od BiH kao žrtve agresije traži kooperativnost i ustupke, zanemarujući činjenicu da agresorske snage ulaze u pregovore sa onim što su već ostvarili tokom agresije i nastavljaju postavljanjem novih zahtjeva. A jedan od polaznih zahtjeva je – pomirenje s pogledom u budućnost, ali pod uslovom da im ostane sve što su već opljačkali i da kroz dalje pregovore dobiju još. Da bi se te suprostavlje strane, agresor i žrtva, okrenule od prošlosti i usmjerile ka budućnosti, prvi uslov bi morao biti da se sve strane odreknu onog što su tokom agresije nezakonito stekli, kako bi im polazne pozicije za dalje pregovore bile iste.
U tom smjeru najednostavniji ali najasniji pristup ka pomirenju, na koji ni agresor ni žrtva ne mogu ništa prigovoriti, podudila je nane Fata Orlović iz Konjević Polja.
Recept za pomirenje nane Fate Orlović
Ne znam da li je šala ili se zaista dogodilo, ali priča se kako je Milorad Dodik, dok je bio Predsjednik Rs, došao nani Fati i zapitao je:
– Hoćemo li se miriti, Fato?
– Hoćemo – bez oklijevanja je odgovorila Fata- samo prvo da ja pobijem sve tebi kao što si ti pobio meni, da protjeram tvoje, kao što si ti moje i da u tvom dvorištu napravim džamiju, kao što si ti u mom napravio crkvu, pa ćemo se miriti!
U to vrijeme pronijela se vijest da je Dodik Fati Orlović nudio 2 miliona eura, samo da crkva Srpske pravoslavne crkve, nezakonito izgrađena 1996.godine, ostane u njenoj avliji. Njen odgovor je bio “da joj da Jugoslaviju, nikad neće pristati”.
A neće, jer ona ne traži ništa drugo, već hoće nazad svoju zemlju, svoju avliju, hoće da politika izađe iz njene avlije, jer zna, “dok je Rs – nema pravde!”. Zbog toga se sudi već 17 godina.
Naravno, nije ovo Fatin ni bilo čiji osnov za dijalog i pomirenje, ali jeste osnov za utvrđivanje istine, osnov za priznanje zločina i kažnjavanje zločinaca, osnov za izvinjenje, traženje oprosta i izražavanje spremnosti za pravedno obeštećenje. S tim bi se stvorili barem neki osnovni uslovi za obostrano koristan dogovor, sa kojim bi se moglo zajedno prevazići sadašnje stanje i kretati u budućnost. Van ovih uslova niko nema pravo od žrtve tražiti nikakve ustupke, naročito ne licemjerni predstavnici MZ, kojima mora biti kristalno jasno ko je šta i koliko dobio a ko izgubio tokom agresije na BiH 1991-1995.g.
Dodikov model za pomirenje
Komentarišući nedavno donesenu drugostepenu presudu zločincu Radovanu Karadžiću Milorad Dodik, sada predsjedavajući Predsjedništva BiH, je rekao “da je presuda trebala obezbjediti pomirenje naroda”. Očigledno da je Dodik pri tom mislio na oslobađajuću, jer je njegova mjera za pomirenje potpuno suprotna mjeri o kojoj je govorila nane Fata Orlović. Dodik očigledno misli da bi trebalo osloboditi sve srpske zločince, “zaslužne” i nagraditi, pa bi pomirenje bilo moguće i po njegovoj mjeri. A da nije takvih kakav je Milorad Dodik ne bi narodima trebalo pomirenje, jer ne bi ni bili posvađani.
Fatina borba za pravdu
Nane Fata Orlović Živi u Konjević polju. Rodila je Fata 9 djece, dvoje umrlo. Od malih nogu svojim sinovima je govorila “Nemoj ni tuđu slamku, sine!” Od njenih 7 sinova jedan živi u Srebrenici a 6 ih je u SAD. Ima 11 unučadi, 1 praunuka, 4 zeta, 2 snahe, a još jednu uskoro očekuje. Tokom agresije na BiH ubili su joj muža, pa, kako kaže, “neće njegovu krv da povrijedi”. Na njenom zemljištu, u njenom dvorištu, Srpska pravoslavna crkva izgradila je 1996. godine crkvu. Od 2002.g.nane Fata sudskim putem traži da joj se nezakonito uzeto zemljište vrati u posjed, a spor se razvlači već 17 godina. Kaže :“Znaju da nije njihovo, znaju da ja ne dam i nek je nose!” “Dok sam živa boriću se da se crkva ukloni, a kad mene više ne bude, boriće se moja djeca”.
Otimačina Bošnjačke imovine ima tradiciju
Nije nepoznato da su lideri Rs, pa i predsjednik Rs Milorad Dodik, i njihovi pajdaši na bošnjačkoj strani, nani Fati nudili gomilu para da odustane od zahtjeva za rušenje srpske pravoslavne crkve, koja je protuzakonito i nasilno podignuta u njenom dvorištu, što je ona beskompromisno odbijala i ostala pri zahtjevu da joj se samo vrati njeno. Nije Fata jedina koja se bori za svoje pravo, za povrat otetog, u BiH je na hiljade takvih, ali je jedinstvena u tome što se nije polakomila za novac i ostala uporna u svom zahtjevu.
Otimačina bošnjačke imovine vrši se već dugo, a posebno je intenzivna u zadnjem stoljeću. U periodu od 92-95, tokom agresije na BiH, kada je sa njihovih kućnih ognjišta protjerano blizu milion Bošnjaka, sva njihova imovina je oteta, protupravno korištena, devastrirana, uništavana.. Uz inervenciju MZ samo je manjem broju vlasnika šteta djelimično pokrivena. U entitetu Rs i danas je bošnjačka imovina na više načina ugrožena, izložena zubu vremena i propadanju. A otimačina Bošnjačke imovine započeta je mnogo ranije. Najveća je izvršena tokom 1919. godine. nastankom Kraljevine SHS, kada je 1.175.000 ha zemlje koja je do tada bila vlasništvo muslimanskih zemljoposjednika, prešlo je u ruke srpskih kmetova i beglučara, što je činilo 23% ukupne površine BiH.
U vrijeme Jugoslavije, nakon eksproprijacije i agrarnih reformi, usavršen je novi način otimačine gradskog zemljišta – nacionalizacija, uz drastično nisku otkupnu cijenu. Tako su u mom rodnom gradu Bosanskoj Dubici na mojoj bašti i baštama mojih komšija Horozovića, Mujičića, Torića, Jahića…na nacionalizovanom zemljištu, sagrađene Gradska sportska dvorana i Srednješkolski školski centar. Po istom modelu, na uzurpiranoj zemlji, na području Višegrada, 2011. godine Dodik i Kusturica su izgradili Andrićgrad.
Nama pomirenja bez pravednih uvjeta za pomirenje
U svim slučajevima do sada, kada se u ime agresora (Srbije ili Hrvatske) tražila od žrtve (BiH- Bošnjaka) ruka pomirenja, nisu preciznije utvrđivani ni pominjani uvjeti za pomirenje ( koje bi trebale strane ispuniti) , već se pristupalo sa uslovljavanjem, ucjenjivački sa pritiskom i prijetnjom. A trajnog pomirenja nema, bez pravednih uvjeta za pomirenje.
Svaki onaj zvaničnik iz EU, MZ ili bilo kojeg visokog međunarodnog foruma, prije nego počne pritiskati i uslovljavati žrtve u BiH na popuštanje prema onima koji su nad njima činili zločine ili njihovim istomišljenicima, trebali bi se upoznati sa Fatinim receptom o pomirenju. Idiotski je od njih zahtjevati dogovor između zločinca i njegovih žrtava, a da prije toga nisu ispunjeni ni osnovni preduslovi prvo za razgovor, a potom i eventualni dogovor. Izvršilac zločina i njegova žrtva imaju potpuno suprotna gledišta. Mogli su to naučili iz odnosa njemačkih nacista i fašista i njihovih žrtava tokom sudskih procesa vođenih nakon Drugog svjetskog rata?
Upravo zbog toga, Fatin recept za pomirenje mogao bi biti za sva vremena i sve generacije, pouka i poruka svima koji prave i vode ratove, svakom agresoru i svakoj žrtvi, a posebno (licemjernim) međunarodnim posrednicima koji u njima posreduju.
Burlington, 28.Marta 2019
Zijad Bećirević/BHDINFODESK
