Islamski i kulturni centar SABAH smješten je u Franklin parku, nedaleko od čikaškog aerodroma O’Hare. Njegova povijest nije tako duga, ali je svakako zanimljiva. SABAH je utemeljen 2011. godine, no tek od 2016. djeluje u vlastitom objektu.
– Ovo je neobična situacija. Obično se formira islamski centar pa se onda uspostavlja zajednica, ali ja sam imao sreću i svoj džemat koji je vjerovao u to da mi nekoliko godina možemo raditi bez objekta. U međuvremenu smo svoje potrebe ispunjavali u drugim islamskim centrima, rekao je imam Senad Agić.
Objekt u kojem je danas SABAH nekad je bio luteranska crkva, izgrađena 1946. godine. Njezin broj članova do 2016. drastično se smanjio, tako da su ga svećenici odlučili prodati.
– Nama je ovo bilo po mjeri. Imamo ogroman prostor za molitve u kojem istovremeno može klanjati blizu hiljadu ljudi. Ovdje se nalazi i osam učionica u kojima izvodimo vjersku nastavu koja uključuje učenje bosanskog jezika i o povijesti BiH. Folklor i hor su nam vrlo bitni jer bez njih na adekvatan način ne bismo mogli izvesti niti jedan program, tvrdi imam Agić.
Uz mekteb (svake subote od 9 do 15.30 sati s pauzom za ručak i podnevnom molitvom) aktivna je i ženska skupina – vrijednih i kreativnih Bošnjakinja.
– One su stub našeg džemata. Animiraju druge žene, okupljaju se zbog predavanja, kuhinje i humanitarnih razloga, ponosan je ovaj imam iz Chicaga.
I omladinska skupina ima svoju organizaciju koja sama priprema donatorsku večeru kako bi skupila sredstva za vlastite projekte.
– Posebno nam je drago kada je omladina aktivna. Smireni smo i bezbrižni zbog saznanja da postoji neko ko će sutra preuzeti funkcije, priznaje naš sugovornik, napomenuvši kako je jedna trećina od ukupnog članstva aktivna – što je u SABAHU stotinu ljudi.
I Senad Agić je, poput većine naših sunarodnjaka, planirao ostati kratko vrijeme u Americi: steći iskustvo i naučiti jezik. No ta ideja pretvorila se u velikih 30 godina.
– Mladi koji postižu najviše akademske rezultate jer je islam vjera znanja i učenja. Kada se nešto tako ispuni kod naše djece, to je onda poseban osjećaj, naglašava naš sugovornik.
U Bosnu i Hercegovinu dolazi jednom godišnje i ostane mjesec dana. Najviše zbog, kako sam kaže, potrebe koju ima.
– Svaki taj dolazak tokom ljeta pravo je osvježenje. Ne bih mogao zamisliti svoj odmor negdje drugo. Smatrao bih to izdajom, a i nigdje mi ne bude ljepše, pogotovo jer tamo imam majku, sestru i druge članove rodbine, otkriva Agić.
Savjete vezane uz ostanak ili odlazak iz BiH, kaže, nezahvalno je davati, no ako baš mora, rekao bi sljedeće: “Treba pokušavati ostajati jer takva zemlja kao što je BiH u svim svojim potencijalima ima perspektivu. Mora se prići odlučnijem rješavanju problema. Ne smijemo se predati!”
– Svaki naš čovjek kada ovdje dođe bude šokiran promjenom i novim načinom života, u nemogućnosti da povjeruje kako će se to navikavanje u potpunosti ikada desiti. Nikada nisam rekao ni da se neću vratiti u domovinu. Bit će onako kako životne prilike budu određivale, iskren je imam Agić, koji je u tri desetljeća rada s Bošnjacima u Americi vidio svakakvih priča. Od velikih uspjeha u biznisu, do zavidnih sportskih i političkih rezultata. Ipak, oduševljava ga nešto sasvim četvrto.
Piše: Ivan Ril/MojaBiH
