Zamjenica direktora biotehnološke kompanije Momenta, Elma Kurtagić, koja zajedno za drugim farmaceutskim kompanijama u SAD intezivno radi na pronalaženju vakcine protiv Covid-19 u ekskluzivnom intervjuu za Standard objasnila je zbog čega ćemo najmanje do nove godine čekati na vakcinu i zašto je socijalno distanciranje jedina mjera koja nam preostaje da se izborimo sa pandemijom.
Možete li, prvo, prostim jezikom, da nam objasnite razliku između Covid-19 i ostalih virusa, tačnije šta je nauka do sada saznala o ovom virusu i kakve zaključke možemo izvući iz dosadašnjih saznanja?
Odgovor zavisi od toga sa kojim virusima upoređujemo SARS-CoV-2, koji je uzrokovao pandemiju sada nazvanu Covid-19. Prije svega, SARS-Cov-2 je sasvim novi virus koji pripada porodici Koronavirusa (Coronaviridae) a to su RNK virusi koji napadaju većinom životinje (sisare i ptice). Međutim, tokom genetske mutacije koja prouzrokuje neophodnu adaptaciju desi se da virus ‘skoči’ sa životinje na čovjeka. Do sada je otkriveno sedam različitih koronavirusa koji napadaju ljude. Četiri od tih sedam virusa (HCoV-229E, -NL63,- OC43 i -HKU1) su vrlo česti, konstantno cirkulišu među ljudima i obično izazivaju samo blage simptome, poput obične prehlade. Međutim, ostale tri vrste SARS-CoV, MERS-Cov i ovaj najnoviji SARS-CoV-2 mogu izazvati teške bolesti i na žalost, kao sto smo i vidjeli širom svijeta, mogu biti smrtonosni. Ovaj virus je totalno različit od influenze virusa koji izaziva grip. Od 2002. godine ovi beta koronavirusi uzrokovali su tri zoonotske epidemije: teški akutni respiratorni sindrom SARS-CoV u 2002–2003, respiratorni sindrom Bliskog Istoka MERS-CoV u 2012., i najnoviji SARS-CoV-2 koji je prouzrokovao sadašnju pandemiju. Krajem 2019. SARS-CoV2 pronađen je kod pacijenata sa teškom upalom pluća u Wuhanu, Kini. Nakon izolovanja i sekvenciranja virusa iz pacijenata analiza je otkrila da je riječ o B beta-koronavirusu, koji je usko povezan sa vrstom koronavirusa otkrivenih kod slijepih miševa u pećini u Wuhan 2013. godine. Oni dijele oko 96% identiteta nukleotidne sekvence, što sugeriše da je SARS-CoV-2 mogao nastati od ovog virusa iz slijepih miševa (taj se zove SARS (SL) CoV, RaTG13). Međutim, da li postoji neki srednji domaćin ostaje da se utvrdi, kao što se desilo sa SARS-CoV i MERS-CoV, gdje su Civet mačke i kamile bile posredni domaćini i prenijeli bolest na ljude.
Ono što najviše brine u vezi SARS-CoV-2 je to što je potpuno novi virus koji ranije nije viđen kod ljudi i samim time ljudi nemaju imunitet na ovaj virus. Mi sada znamo da se virus jako brzo širi (jedna osoba u prosjeku zarazi 2.2 osobe), a inkubacija traje od 2 do 14 dana (a u pojedinim slucajevima i duže), uz opšti prosjek od 5.8 dana inkubacije. Ono što dodatno pogoršava ovu situaciju je otkriće da virus opstaje u vazduhu do 3 sata, a na različitim površinama od nekoliko sati pa do čak i nekoliko dana. Splet svih karakteristika virusa prouzrokovali su pandemiju za samo nekoliko nedelja. 80% ljudi zaraženih ovim virusom imaju vrlo blage simptome a skorije cifre govore da čak 25% zaraženih ljudi mogu biti nosioci virusa a istovremeno bez ikakvih simptoma – asimptomatični. To je zapanjujući broj jer to znači da bilo ko blizu nas može biti nosioc i potencijalni prenosilac virusa na druge osobe, koji mogu biti jako podložni ovom virusu.
Naime, po procjeni, na osnovu brojeva iz Kine, 14% zaraženih spadaju u teške slučajeve, 5% pacijenata budu kritični slučajevi a stopa smrtnosti oko 1% u Kini, dok taj broj bude čak do 10% kao što je slučaj u Italiji (mada ja mislim da je povećanje stope smrtnosti direkto povezano sa malim brojem testiranja nego da je to baš 10% stopa smrtnosti). Sada, prema brojevima koje mi u Americi vidimo, 80% smrtnih slučajeva je među odraslima starijim preko 65 godina, a najveći procenat teških ishoda je zabilježen među osobama starosti preko 85 godina i osoba koje su imale razne komorbiditete (visoki pritisak, srčani bolesnici, dijabetičari, hronični asmatičari, plućni bolesnici, itd). Međutim, 20% hospitalizacija čine relativno mlađi pacijenti između 20-44 godine starosti, što znači da osobe svih starosnih grupa mogu razviti ozbiljne simptome i zato ovaj virus treba svi da shvate ozbiljno. Nekoliko objavljenih radova je pokazalo da osobe mogu prenijeti virus i dva dana prije pojavljivanja ikakvih simptoma. Procijenjeno je da se 44% zaraza desi prije prvih simptoma.
A sada i jedna dobra vijest. Naime, SARS-CoV-2 mutira vrlo sporo. To čini osam do deset puta sporije od virusa gripa, čineći svoju stopu evolucije sličnom ostalim koronavirusima kako što su SARS i MERS. Ovo je zapravo vrlo dobra vijest jer se ne očekuje da će se ovaj virus spontano razviti u smrtonosniji oblik nego što to već jeste. SARS-CoV-2 je toliko efikasan u inficiranju ljudi i prenošenju među ljudima, da nije imao nikakav evolucijski pritisak da se dodatno razvija/mutira. Šta više, kada se dođe do vakcine, velika je vjerovatnoća da će biti efikasna jer virus ne bi trebao da mutira do oblika koji bi učinio vakcinu neefikasnom (kao što je primjer vakcine za grip, gdje se svake godine nova vakcina mora praviti). Čitala sam da kruži vijest da je SARS-CoV-2 stvoren u laboratoriji. Nema dokaza da je to istina. Virus nije stvoren u laboratoriji, već se prirodno razvio u životinjskom domaćinu. Genomska molekularna struktura SARS-CoV-2 – figurativno rečeno ‘kičmeni stub’ virusa – najbliža je koronavirusu koji su otkriveni kod slijepih miševa. Djelovi njegove strukture takođe podsećaju na virus koji se nalazi u ljuskavim mravojedima, prema dokumentu objavljenom početkom marta ove godine u časopisu Nature Medicine. Da je novi koronavirus proizveden u laboratoriji, naučnici bi najverovatnije koristili koronavirus za koje je već poznato da izazivaju ozbiljne bolesti kod ljudi.
Dosta se špekuliše o vakcini, ja sam čitao da su neke farmaceutske kompanije već vršile istraživanja na ovom tipu virusa pa će nam trebati daleko manje vremena nego uobičajeno da dođemo do vakcine a sa druge strane sam naišao na mišljenja da će nam trebati dvije godine do nje da dođemo. Možeš li nam pojasniti koliko će nam vremena trebati da dobijemo vakcinu i kakav je uopšte proces stizanja do vakcine?
Tačno je da se radilo na vakcinama protiv durgih koronavirusa ali ne i to da će nam trebati puno manje vremena da dođemo do vakcine protiv Covid-19. Glavni razlog što su započela klinička ispitivanja brže nego što je uobičajeno je primjena nove tehnologije kompanije, koja se zove Moderna, a koja se nalazi u Cambridge, MA. Koriste genetski materijal koji se ubaci u čovjeka čiji imuni sistem prvo stvori virus a potom i željena antitijela. Zbog ove nove tehnologije naučnici su mogli da počnu da rade na vakcini istoga trenutka kada se potpuna sekvenca virusa objavila u Januaru 2020. Ova nova metoda je skratila termin razvoja vakcine za nekoliko mjeseci u poređenju sa tradicionalnim načinom, gdje se čitavi virus (mrtav ili deaktivirani) ili pak rekombinovane pod-jedinice antigena koriste kao virusi. U suštini, klinička ispitivanja su vrlo slična bez obzira na primijenjenu tehnologiju. Ono što najviše vremena oduzima su upravo faze kroz koje klinička ispitivanja prolaze.
Prva faza je testiranje vakcine u pedesetak zdravih osoba, u cilju istrage sigurnosti i potencijalnih neželjenih efekata. Kada se vakcina unese u ljudski organizam, potrebno je nekoliko nedelja da tijelo reaguje na taj antigen da bi se počela proizvodnja anti-tijela (prosto rečeno, stvaranje imuniteta na željeni virus). Šta više, potencijalni neželjeni efekti se mogu vidjeti tek nedeljama ili mjesecima nakon vakcinisanja. Drugim riječima, nema šanse da se ubrza razvoj vakcine jer mi ne možemo našem tijelu diktirati koliko brzo da stvori imunitet. To je jednostavno biologija čovjeka. Nakon uspješne prve faze kliničkih ispitivanja, vakcina se onda testira u drugoj pa onda trećoj fazi, gdje se mjeri efikasnost vakcine a istovremeno se verifikuje bezbijednost vakcine. U ovim fazama stotine pa i hiljade ljudi moraju se uvrstati u ispitivanje a za sve to treba vremena. Preciznije, 12-18 mjeseci je potrebno za razvoj vakcine. Ako tehnologija kompanije Moderna uspije, možemo očekivati vakcinu krajem ove godine. Kada je bila epidemija SARS 2002-2003 godine, tada su farmaceutske kompanije počele da rade na vakcini protiv SARS-CoV virusa, koji je 70% sličan ovom novom SARS-CoV-2. Međutim, istraživanje na eksperimentalnoj vakcini protiv SARS objavljeno 2004. pokazalo je da je vakcina izazvala pojačanje bolesti u testiranim zivotinjama a ne željenu zaštitu od virusa. Zvog ovih ranijih saznanja i s obzirom na to da se vakcina daje zdravim osobama, naučnici danas moraju da se dodatno pobrinu o aspektu bezbijednosti željene vakcine. Svaka trenutna strategija vakcinacije ima različite prednosti i nedostatke. Stoga je najvažnije da se više strategija brzo unaprijedi, a zatim se ispita i sigurnost i efikasnost vakcine.
Na kraju, upravo će istraživanje sigurnosti vakcine, kako bi se minimizirala neželjena imunopotencijacija, postati najznačajnije ‘usko grlo’ u pogledu vremena neophodnog za razvoj vakcine za Covid-19. Važno je naznačiti da vakcina nije jedini način da se nađe ‘lijek’ protiv Covid-19. Uz vakcine, sprovodi se preko 90 kliničkih ispitivanja raznih modaliteta. Naime, zbog urgentnosti da se nađe bilo kakva terapija, mnogi su se okrenuli ka već odobrenim terapijama uz nadu da mogu pokazati efikasnost i protiv ovog virusa a time, ujedno, i uštedjeli na vremenu jer je terapija već dostupna. Neki od modaliteta koji su u fazi istraživanja su Antiviralni agenti, koji direktno deaktiviraju virus. Remdesivir je jedan od mnogih antiviralnih agenata koji je trenutno u kliničkim ispitivanjima. Ova terapija je prethodno testirana u pacijentima Ebole virusa i pokazala je obećavajuće rezultate u životinjskim modelima SARS-a i MERS-a. Zatim, upotreba rekonvalescentnog seruma (serum od pacijenata koji su se oporavili od Covid19) i Nju Jork će uskoro početi ispitivanja ovog modela. Tu su i Anti-inflamatorni terapeutici. Kod nekih kritično bolesnih pacijenata je pokazano da imuni sistem previše reaguje i počne da napada sopstveni sistem (npr. pluća) time što sekretuje citokine koji izazivaju tzv. ‘cytokine storm’. Među ostalima su terapeutici kao što je anti-IL6/Tocilizumab, koji se počeo koristiti u kliničkim ispitivanjima.
Šta misliš o mjerama koje je Vlada Crne Gore preuzela kako bi suzbila epidemiju?
Ono sto je Vlada Crne Gore sprovela, rijetko koja zemlja na svijetu je uradila i mnoge zemlje treba da nam zavide. Kada još uvijek nije bilo ni jednog pacijenta pozitivnog na SARS-CoV-2, Crna Gora je apelovala na građane da drže socijalnu distancu i zatvorila sve, ne esencijalne, biznise. Druge države kao sto su Italija pa čak i SAD su čekale da se virus počne širiti u populaciji prije nego su sproveli bilo kakve mjere. Rezultati takvih neblagovremenih mjera su, na žalost, imali pogubne posljedice na stanovništvo Italije, a sada, kao sto možete vidjeti, i u nekim saveznim državama SAD-a (NY, NJ, Kalifornija).
Koliko ove mjere samoizolacije mogu trajati? Da li ćemo živjeti u nekom novom režimu dok se ne pronađe vakcina?
Odgovor na ovo pitanje je kompleksno pa bih prvo da obrazložim nekoliko argumenata a i primjera iz drugih država koje su takoreći ispred nas što se tiče pandemje. Svi ovi podaci su vrlo bitni jer se situacija konstantno mijenja iz dana u dan i mi učimo na lekcijama drugih država. Kada se radi o potpuno novom virusu koji ljudski sistem nije prije vidio i koji se širi toliko brzo da izazove pandemiju za samo nekoliko nedelja, imamo bukvalno tri opcije. Ne uraditi ništa i jednostavno pustiti virus da odradi svoje, što bi bilo nehumano i ja svakako nisam pristalica ove teorije. Kada 50-70% ljudi preboli virus i postane imun, onda bi se tako sam virus ‘pobijedio’. Međutim, radi se o virusu koji ima deset puta višu stopu smrtnosti u poređenju sa influenzom gripa, a to bi bila katastrofalna brojka na nivou bilo koje države a kamo li svijeta. Ova opcija je nepojmljiva za bilo koga ali ipak ima onih koji su čak i htjeli to da urade (npr. Britanski premijer Boris Džonson).
Zatim, primjena proaktivnog testiranja svih pacijenata u najranijim fazama infekcije (govorim o terminu kada se prva infekcija desi), potencijalno zaraženih a potom izolacija svih koji su pozitivni u karantinima. Jedina država koja je do sada uspjela da suzbije širenje virusa bez sprovođenja drakonskih mjera izolacije je Južna Koreja. Oni su to uspjeli jer su proizveli masu testova odmah nakon što su culi za prve infekcije u Kini, ali isto i zbog toga što su već prošli kroz SARS i MERS pa su u potpunosti bili spremni. Takođe, oni su sve one koji su zaraženi slali u izolaciju u vladinim skloništima, a telefoni i podaci o kreditnim karticama su koristili za otkrivanje mjesta gdje su boravili i sa kim su bili u kontaktu. Zatim su osobama sa kojima je oboljeli bio u kontaktu slali obavještenja na telefon. Onda, svako ko je potencijalno izložen mora ostati kod kuće pod samoizolacijom a njihova GPS aplikacija na mobilnom telefonu omogućava policiji da vidi da li je ta osoba izašla vani. Kazna za to je 8.000 dolara. Kao što i sami možete zaključiti, ova opcija je vrlo teška primjenljiva, samim tim što većina država nema dovoljno testova a kamo li namjeru da vrši invaziju u privatnost pojedinca, kao što su to uradili u Južnoj Koreji.
I na kraju treća opcija je primjena mjera samoizolacije, socijalnog distanciranja, uvođenje mjera gdje svi građani moraju sjedeti kućama i u nekim slučajevima zatvaranje granica (a uz to i testirati sve potencijalno zarazene osobe). Jedan ekstremni primjer ovoga načina je Kina, koja je uspjela za 6 nedelja, nakon uvođenja ovakvih mjera da suzbije širenje virusa. Čuli ste za termin ‘flatten the curve’ – ovo se odnosi na uvođenje mjera da se odloži širenje virusa da ne bi došlo do pucanja kapaciteta zdravstvenog sistema, kao što se desilo u Italiji. Doktori i medicinske sestre u Italiji su morali donositi odluke kome je potrebniji respirator jer je broj pacijenata u istom momentu mnogo veći od broja kreveta i broja respiratora. To uglavnom znači da starije osobe nisu prioritet i moraju se sami nekako izboriti. Naravno, kada bismo mogli zamrznuti sve u mjestu 14 dana, virus bi uginuo sa svih površina, zaražene osobe bi se oporavile i ne bi bilo traga virusu. To je naravno nemoguće, ali nešto približno tome je uvođenje strogih mjera za sprečavanje ljudskih kontakata kao što je to Crna Gora već uvela, velika ograničenja putovanja, samoizolacija osoba koje su potencijalno inficirane na minimum 14 dana (dug je inkubacioni period virusa). Mi sada imamo i tvrde dokaze da mjere socijalnog distanciranja imaju efekat na sprečavanje širenja virusa. Naime, razrada dostupnih podataka broja infekcija, broja hospitalizacija i smrtnosti u Italiji pokazuje da nakon četiri nedelje uvođenja mjera broj novih infekcija se počeo smanjivati, što je sjajna vijest.
Uz ove podatke, mi već znamo da je Kini trebalo 6 nedelja da dođu do stanja gdje nisu imali novih slučajeva. Sve ovo sugeriše da je potrebno bar 6 do 10 nedelja da mjere daju rezultat prije nego se možemo malo opustiti. I kada dođe do toga da se broj novih slučajeva smanji na minimum, potrebno je čekati jos dvije nedelje prije nego se umanje mjere distanciranja (zbog perioda inkubacije kod potencijalno zaraženih), povećati broj testova i istovremeno ubrzati testiranja populacije da ne bi došlo do drugog ‘talasa’ infekcije. Znači, ovim mjerama pokušavamo da usporimo širenje virusa (‘flatten the curve’!) dok naučnici rade na lijeku. Niko ne zna koliko će ovo stanje trajati jer dobijamo podatke bukvalno svakog minuta. Vidjeli smo kako je Hong Kong uspješno sproveo mjere socijalnog distanciranja i nakon dva mjeseca su počeli da vraćaju polako sve u normalu i da otvaraju granice. Međutim, nove infekcije su počele da se pojavljuju jer su donesene iz drugih zemalja pa su se mjere ponovo uvele. To nam govori da ovo nije problem koji možemo riješiti na nivou jedne države već je potrebna koordinacija čitavog svijeta.
Već sada se špekuliše da bi ovo moglo prerasti u sezonsku bolest, koliko su ove tvrdnje tačne?
Što se tiče toga da li će ovaj virus prerasti u sezonsku bolest – Dr. Entoni Fauči, direktor Nacionalnog Instituta za Alergiju i Infektivne Bolesti u SAD je spomenuo da možda može da se desi da virus preraste u sezonsku bolest ali da jednostavno nemamo još uvijek tvrdih podataka. Ono što je sigurno je to da sprovođenje mjera da se efektivno uspori širenje virusa, povećavanje broja testova i brzine testiranja su krucijalne mjere dok se vakcina ne dobije. Moja poruka Crnogorcima je da budu neizmjerno disciplinovani i poštuju mjere distanciranja jer je to za sada jedini i najefikasniji način da se pobijedi ovaj virus.
Autor: V. Karadžić / www.standard.co.me
