Širom naše dijaspore postoje pojedinci koji svojim ličnim doprinosom nastoje jačati svoju domovinu i rodini grad. Jedan od njih je i Sarajlija Nihad Krndžija, koji je sa svojom suprugom u Chicagu osnovao RTV Naša Riječ na bosanskom jeziku. Sa Nihadom razgovaramo o domovini, dijaspori, našoj zajednici u Chicagu i naravnom njegovom rodnom gradu Sarajevu.
Kada započinje Vaša migrantska priča i zbog čega baš u toj zemlji?
Krndžija: Moja migrantska priča, zapravo, počinje u maju 1992. godine, kada su četnici najprije izgranatirali, pa zapalili porodičnu kuću kod Jevrejskog groblja. Postao sam izbjeglica u sopstvenom gradu, tražeći sklonište kod jedne, pa druge tetke i dajdže na Soukbunaru. Na kraju su i njihove kuće uništene, pa smo svi zajedno “išli dalje”. Kao pripadnik MUP-a RBiH, teško sam ranjen, tom prilikom mi je amputirana lijeva noga. U cilju nastavka liječenja, MUP RBiH me je poslao u SAD, sa još stotinjak ranjenika iz Sarajeva i Mostara. Međutim, došlo je do komplikacija u Hrvatskoj (kao tranzitnoj državi), gdje se ispostavilo da je Lina Robustelli, iz nepostojeće humaitarne rganizacije za smještaj i liječenje ranjenika, uzela novac od naše države i ostavila nas u Splitu da se sami snalazimo. Neki ranjenici su otišli u zapadno-evropske zemlje, a neki u SAD. Te, ratne 1994. godine, nije bilo mogućnosti da se vatimo u BiH. Tako sam, sa suprugom, privatnom linijom došao u Čikago, kao i svaki drugi iseljenik.Međutim, kada smo konačno stigli u Čikago, na vijestima smo vidjeli da Lina Robusteli uhapšena za bezbroj drugih kriminalnih radnji koje je počinila i na prostoru Amerike. Ja ne volim reći da sam izbjeglica, nego da sam privremeno izmješten iz svoje zemlje. Ja, ustvari, nikada nisam otišao iz domovine. Na svaki moguci način sam nastavio “ratovati” za slobodnu i nezavisnu RBiH.
– Na koji način je bošnjačka zajednica organizirana u zemlji Vašeg trenutnog življenja?
Krndžija: Bošnjačka zajednica je organizirana dobro, ali je organizacija na bh. nivou loša. Svako u svom “toru”. Uglavnom Bošnjaci nastoje udružiti rad za zajednicu s bh. predznakom. Ima i ostalih, nažalost vise ih je više u hrvatskim i srpskim zajednicama. U Čikagu postoje mnogobrojna udruženja, nastala na principu mjesta iz kojih smo došli. Samo što se još nismo organizirali prema mahalama. Najbolje su organizirani džemati. Imamo i sportske klubove.
– Rođeni ste u Sarajevu. Na koji način promovirate i pomažete da se o našem glavnom gradu proširi pozitivan glas?
Krndžija: Pozitivnu sliku o svom gradu i svojoj državi – ‘govorim’ kroz svoju sliku i kroz svoju djecu! To najljepše kaže naš narod – ČISTA OBRAZA! Onako kako sebe pokažeš – tako gledaju i zemlju tvog porijekla. Moja djeca su rasterećena, kada se spomene opsada Sarajeva i dvostruka agresija na BiH, ne moraju da se stide svojih roditelja. Kroz život idu uspravne glave. Ja nisam ranjen u Srbiji i Hrvatskoj. Nismo uništavali tuđe domove, nismo ubijali, silovali….Njihovi roditelji su bili na najsvjetlijoj strani tragične historije BiH. I nikada nismo dozvolili da padnemo moralno. Odgojili smo djecu da znaju ko su i zašto su rođeni van BiH. Odlično govore i pišu bosanski jezik i znaju našu historiju. Sada uče i ćirilcu. Naučili smo ih da razlikuju četnike od poštenih Srba i pravoslavaca, ustaše od poštenih Hrvata i katolika. Imaju merhamet, ali i ponos. I prkos. . I kada treba da dignu glas za istinu, znaju to da urade glasno, jasno, onako bosanski! To je naša pobjeda i to je najbolji, svakodnevni način da se promovira i pomaže naš glavni grad i domovina. U školi, na poslu, među prijateljima i među dušmanima, na društvenm mrežama. Također, moja supruga, kao diplomirani novinar, i ja smo radili za više bh. medija u Čikagu, a 2005. otvorili smo i vlastiti. Najprije Radio “Naša Riječ” Čikago, danas je to već RTV “Naša Riječ”. Ovdje ne treba posebno isticati kako smo oružje, u odbrani BiH, zamijenili mikrofonom. O našem profesionalnom radu treba da govore slušatelji i gledatelji. Govorimo o Sarajevu, svom gradu sa svim multi prefiksima, mnogobrojnim prijateljima, kolegama, sagovornicima u Americi. Govorimo im o sportu, Olimpijadi, legendama grada, znamenitostima, Hagadi, objašnjavamo naše šale, približavamo im ljepote sarajevskih mahala i mostova. Postaju ovisnici specijaliteta iz naše kuhinje.
– Šta smatrate da je potrebno unaprijediti u kontekstu razvoja saradnje na relaciji domovina – dijaspora?
Krndžija: Onako kako se mi nikada ne otuđujemo od vas, naše domovine – nemojte se ni vi otuđvati od nas. Činjenica je da dijaspora itekako popravlja finansijsku situaciju u BiH. Pomozite nam instituacialno da pomognemo više i brže. Naročito u situacijima kada treba da (za kratko vrijeme, dok smo u domovini), “izganjamo” razne potvrde, dokumenta, prava. Također, potrebna je institucionalna pomoć da brže i bez mnogo peripetija otvaramo biznise i ulaganje bilo koje vrste u domovini. Treba olakšati povratak ne samo u Sarajevu, nego i ostalim gradovima širom naše države.
Admir Lisica
