Piše: Sead Hambiralović
Ili: Što ti to sve treba..?
Prva vezana za posthumno priznanje Nadi Ostojić koja je u oslobodjenom/okupiranom Zvorniku pokušala zaštiti svoje komšije i zato ubijena. Iza trocifrenog spiska trebao je „stati“ neko od pravnih „subjekata“ i samo predati. Ne htjede jedna NVO (?!)
Ponovo aktuelizirao i nova podrška, ali ponekad je teško sve saaam. Zapelo oko objedinjavanja dva spiska. Onda, ne slati poštom, a imam iskustva sa našima da svako ima svoje „obaveze“. Planirao „lično“ odnijeti uz brigu hoće- neće primiti. Malo po malo nadjačavala rezigniranost. I, neka bude „razumijevanje“ zašto šute stari Zvorničani, uz nevjericu da se niko sa „strane“ opštine nije zapitao nije li bio „red“ da od njih potekne inicijativa i oda priznanje nekadašnjoj matičarki?!
Jadno je to odlikovanje koje je „spalo“ na natezanja i uguravanja. Pa licitiranja oko jedne i druge „istine“. Kao sa najnovijim filmovima. Ovdje bi trebalo da je sve „čisto“- uzvišeni ljudski čin koji nadvisuje „pripadnost“ i jednu lokalnu odluku. Šteta, pa i zbog simbolike Nadinog imena.
KAZANBAŠČA: Deceniju ipo ko o ćemu ja o neodržavanju spomenika na prvoj masovnoj grobnici u BiH- Kazanbašča u predgradju Zvornika. Razlog su dvije velike emocije prema tom mezarju, a (ne)važno što sam autor poklonjenog idejnog rješenja i bio na čelu odbora za izgradnju.
Još s početka nije išlo na dobro. Zanijemio kada je tek zasadjeno „Drvo sjećanja“ (srebrni borić), koje je s pločom u obliku „suze“, fontanom i bijelim cvijetom, sastavni dio obilježja- nemal zgaženo od parkiranih auta za vrijeme jedne dženaze. Nakon obreda, kad već nije onaj ko je po „službenoj“ dužnosti trebao da opomene, vrijedio je moj glasni ukor i ubrzo stavljena kapija…
Drugi put zanijemio kada je izgradjena betonska staza, koja je „ušla“ u prostor spomenika i nastavila pedesetak metara do romskog dijela mezarja. I, svojom nepotrebnošću narušila izgled mezarja. Još crnje, time je „zabetonirano“ (i) pronalaženje moguće novih masovnih grobnica. Do sada je otkriveno jedanaest, a tvrdjeno da ih više nema! Najnovija nadjena baš na mjestu sa kojeg je snimljeno Drvo sjećanja.
Greška je priznata- obećano da će se staza ukloniti „kada se steknu uslovi“. Nabralo se godina- znaći nikada! Pisao, ukazivao, objašnjavao- plus dva puta „zadžabe“ išao (i) u Muftijstvo tuzlansko da se pokuša riješiti na višem „nivou“.
ZADNJA GRDNOĆA: Početkom prošle godine, treći put zanijemio i najbolniji tuš od „svojih“ kada su bez moga znanja do pola bora skresane grane (?!!). Gore nije moglo… – haj fontana se može urediti i bijeli cvijet u njoj, ali odrezane grane ne mogu vratiti i sasvim narušena ljepota ovog simboličnog drveta!!! (fotosi- nekad i sad).
„Što ti to sve treba..?“, dobronamjerno će prijatelji. Teško je to razumjeti, a zadnji put otišao u Medžlis sa prijedlozima da se konačno riješe problemi. Rečeno da se „pismeno obratim“. Mejl poslao 21.09.2019.- potvrdjeno da je stigao. Prošlo je šest mjeseci i sve je ostalo po starom.
Koju godinu ranije slično, tada na adresu Medjureligijskog vijeća BiH. U dobroj namjeri ponešto predložim oko uloge vjere u ovim (ne)vremenima i protumači „znakoviti“ snimak sa balkona moje kuće- predskazanje nebeske kazne koja se pandemijom haman ostvaruje.
Od mene dosta, a stao (i) na aktuelne bh. teme- sve zaokruženo u kolumni „Svi na kazan!“ O (ne)zasluženim je platama državnih uposlenika. Nakon ovih dana odgledanog, pridodati i vjeru koja sa primanjima, takodje, odlično stoji!
Ide još jedan 9. april. Biće najpoštenije da se ovako nagrdjena Kazanbašča briše iz „kalendara“ odavanje pošte ubijenima. I možda izbjegne poneki stid, a ostave na miru oni koje je zla sudbina vezala za „to“ mjesto.
P.S.
Nakon otvaranja spomenika predložio i prihvaćeno da Medžlis uzme „patronat“ oko održavanja. Slutim više razloga nebrige, a evo fotos iz 2005. kakvog sam ostavio u amanet.
—————–
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje. Prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na oko 90 mail adresa.
