Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Zahvaljujući neumornom posleniku kulture i direktoru Centra za kulturu Rožaje Beći Kujeviću ovih dana je iz štampe izašla prva zbirka poezije Munevere Sutović i zablistala na poetskom nebu Crne Gore. Centar za kulturu Rožaje nastavlja svoju plemenitu misiju ka afirmaciji najljepših vrijednosti savremene kulturne scene.
Munevera Sutović predstavlja darovitu pjesnikinju Rožaja koja već duži niz godina piše, a pojavljuje se sa svojom prvom zbirkom poezije koja nosi naslov ,,Pisma majci koja će čitati posthumno.” Kada neko zakorači u čarobni i mistični svijet poetike, u njemu pronalazi
tajanstvene puteve često nedokučice ,,običnim smrtnicima.” Na samom uvodu u zbirku se, kroz poetsku sublimaciju, izražava kao traganje za sopstvenim identitetom, jezikom, domovinom, žrtvom, razotkrivanjem smrti i govora o njoj. Pjesnikinja ne može da čeka, želi da probudi poetsku masu umrtvljenu običajima, stereotipima prošlosti, ona djeluje kao vješt narator koji vas vodi kroz sopstveni performans. Nije slučajno što pjesma koja otvara zbirku „Domovina“
počinje nizom pitanja i razmišljanja, u kojoj se traži sloboda postavljaju se pitanja, ali i teži ka odgovorima.
U pjesmi ,,Jezik” kaže:
Odriču me
U zemlji živih
Na polju lala
U plesnim salama
Ne primaju me ni
Na napuštenim grobljima
Znaju da sam kradljivac njihove tišine
Jezik je ono čemu težimo, ono što naučimo tokom odrastanja od naše majke Taj jezik prati Muneveru Sutović u svim njenim pjesmama dajući im posebnu težinu. Pjesnikinja je potpuno ukorijenjena, potpuno vezana za svoj maternji (bosanski) jezik koji je othranio i stvorio. Muneverina poezija je melodični naboj vezana za podneblje sopstvenog kraja. U filozofiji misao je prva dok je u poeziji jezik na prvom mjestu. U poeziji Munevere Sutović estetski se oblikuje poezija, a autorkine ,,ispovjesti” su satkane kroz vrijeme, ali autorka ne želi odustati jer ima autentičnu žudnju i potrebu za stvaranjem. Kod autorke nadvladaju povremeni tonovi gorčine. Autorka svoje tanane stihove iz sfere intimnog doživljaja predstavlja kroz emocinalne
društvene ali i lične principe. Poetska forma autore je mistično-složenog karaktera a nastala je kao plod njenih promišljanja. Igra pjesničkih sjenki je potpuno ukorijenjena u njen stil.
U pjesmi ,,Groblje očeva” autorka ističe:
One ne daju sjenkama
Našeg rođenog mjesta
Pa nam je ova aleja
Groblje naših očeva
Ipak divno se čuje šuštanje
Očešljanih listova.
Kada neka pjesma hoće da na poseban način ispolji unutrašnji lirski segment ona potraži i pronađe ono porodično utočište, odgovarajući trenutak umne sintagme pjesnikinje koji će je transformisati i prevesti u riječi, i tako donijeti u svijet ,,uređenih aleja.” U interferenciji
pojedinačnog uma i beskrajnih polja lične savjesti čije će misli (ideje) iskazati samo jedan dio, nastaje sve što se riječima može izraziti. I naravno, ne samo riječima. Sve slike žele da budu naslikane, a one su odraz spcefikuma autorke koja to proživljava. Lirski mozaik trenutaka i raspoloženja razotkrivaju žensku intimu, senzibilnost i senzualnost. Poezija kao vizija pejsaža i drugih motiva sopstvenog doživljaja ne umanjuje, ni u kom slučaju, bogatstvo duboko
proanaliziranih metafora, personifikacija, antiteza, epiteta i ostalih stilskih figura. Njena dodatna vrlina je u tome da snažno podržava sigurnost ravnoteže stihova.
U pjesmi ,,Smrt trinaesta” pjesnikinja kaže:
U podrumu je
skrivala ranjena vojnika
Ne znam da li je voljela Boga
Pustio je da umre dvanaest puta
Utroba je na kraju izbacila dvoje
Poslije onog kopileta sa groblja
Muž tako zvao ga je
A ona ga privi sebi na njedra
Tu i umrlo je.
Da li u ovoj pjesmi ima pobjednika – nema, svi su poraženi u svijetu nepravde stradanja, ropstva i izdaje. Prepliću se različiti tonovi užasa nad nevinima. Pjesnikinja ostaje bez reiječi kajanja, bez poruke, smisla a ima li Boga pita se u sebi. Smrt je odgovor na brojna pitanja i teorije
tokom života. Onaj koji ostaje iza umrlog, kivan je, jer propada kroz svjetove sopstvenog nihilizma. Izvornost često bolnog postojanja, i poneki tren nade igra su riječim autorkinog alter-ega. Misli su slobodne i lutaju po stihovima đe ostavljaju svoje tragove. Autorkina poezija je zato
otvorena za različite interpretacije i krajnji (subjektivan) pristup čitanju. Oni koji čitaju moraće da slažu fragmente koji su dio životne slagalice. Tematski, radi se o duboko refleksivnoj poeziji, prepunoj simbola i pjesničkih slika, bilo da su one vizuelne, zvučne, taktilne. Epiteti u
pjesmama stvaraju sjajne metafore, a onda pretvaraju cijelu pjesmu u alegoriju. Uporedbe i kontrasti, vrlo često uz korištenje hiperbole, stvaraju gotovo u većini pjesama paradoksalne situacije, praveći snažne zaokrete i pobijajući nerijetko zakone logike. Siguran sam da će sami sadržaj zbirke ,,Pisma majci koja će čitati posthumno” izazvati pažnju čitalačke javnosti, a sama pjesnikinja biti jedna od značajnijih na planetarnom nebu Crne Gore.
U samom predgovoru knjige Beća Kujević daje osvrt sa naslovom ,,Rožajski univerzum poetske misli”:
Rožaje, taj maleni kutak sjevera Crne Gore, je kroz svoju dugogodišnju istoriju dalo brojne i istaknute umjetnike, slikare, pisce, pjesnike, muzičare. Posebna radost je kada mlađe generacije doprinose da naša kulturna baština Bošnjaka nastavlja tu tradiciju i čini ove prostore i ljepšim
i bogatijim. A bogastvo je uvijek u pisanoj riječi. Munevera Sutović pripada pjesnikinjama čiji poetski univerzum nadmašuje sve stereotipe moderne današnjice. Munevera Sutović nije anonimus, makar ne u rodnim Rožajama ali ni u Crnoj Gori i Sandžaku. Moja je skromna misija da je predstavim na pravi način onako kako to ona zaista zaslužuje. Njene pjesme bi, prije svega, trebalo shvatiti veoma ozbiljno, stil im je rafinisan, zapravo prilično emocionalan, i na momente složen sa pažljivo biranim sintagmama, iako se radi o poeziji koja je po svojoj funkciji okrenuta, to jest
usmjerena, na čitaoca kao glavnog konzumenta. Međutim, svojim kvalitetom i elegantnim stilom, nadilazi mnoge pjesničke zbirke današnjice. Možda će vam se učiniti na trenutak da sama autorka sa čitaocem želi da podijeli svoje životno iskustvo, ali treba svaku pjesmu doživjeti iz ugla
pjesnikinje a takva promišljanja su najteža. Ono što pjesnikinju Sutović ipak izdvaja je česta ironija,
bez gubitka intenziteta poruke svake pojedine pjesme i veći bijeg ka onom misaonom, emotivnom u prirodi svakog insana. Iza njene poetske fascinantne slike krije se sudbina ukletih (ženskih) pjesnika. Njena sudbina su njeni stihov puni bolne i gorke istine.Ona svojim jakim autentičnim stilom pripada onim skrivenim pjesnicima koji žive u ,,sjenci” malo li je neshvaćenih pesnika, čije su pjesme bolni spomenici ljudske nesreće, česta sudbina pjesničkog usuda. U poeziji autorke prisutan je semantički konkretizam za koji se obično kaže da on zagovara profilisano umno pjesništvo, to jest stihove povremeno prošarane misaonom logikom kao i zvukom sa slobodnim asocijacijama. Pa i samo korištenje posebnih stilskih izraza u poeziji daje poseban bljesak poetike. Na mjestima gdje pjesnikinja koristi posebne emocije, otvaraju nam se horizonti, harizmatičnost
se okreće i briljira, vešeslojnost i višesmislenost postaje udarna snaga njenog pjesničkog izražaja.
Zbog mnogobrojnih književnih činilaca, ali nadasve zbog originalnosti i virtuoznosti ove pjesnikinje koja vas vještom rukom spisatelja navodi na razmišljanja o svemu do sada poznatom, čineći da budi svijetlo u vama i pogled iz nekog novog ugla, toplo preporučujem ovu knjigu za
čitanje. Ovo je poezija koja se stvara za sva vremena. Munevera Sutović je iz rožajskog univerzuma i okruženja predstavlja kristalno stanje istine, odričući se stereotipa da je žensko pismo neprepoznato. Sutovićka je pjesnikinja pobune protiv tog primitivizma, ona je pjesnik, poslanik
mira, koja u svojim stihovima nosi magiju koja se nalazi u njenoj poeziji, ali i u svakom od nas.
