Sarajevski arhitekta Mufid Garibija prisjeća se da je Sarajevo nekada imalo 104 mahale od po 50-tak kuća. Svaka je nosila ime po svom vakifu. Mahala je morala imati i svoj mesdžid, imala je i svoju vodu, mezaristan, a čak je svaka imala obavezno i svoju pekaru.
– Džamija je bila, kao što joj i ime kaže, mjesto okupljanja, ne samo zbog ibadeta, nego su ljudi u džamiji često iznosili i rješavali svoje probleme. Smiraj je bio u namazu, ali se život tadašnjih mahala uglavnom odvijao u džamiji i oko džamije – kaže Garibija u intervjuu za Fenu.
Trend mahala, pojašnjava, toliko je bio značajan, tako da su informacije o tome koje su dolazile do šeher-ćehaje bile važne da je čak i austrougarska zadržala taj standard – da se iz mahala rješavaju svi značajniji problemi. Mahale su kao društvene zajednice živjele sve do 1955. godine, kada su ‘nikli’ tzv. domovi mjesnih zajednica.
– Mahala je imala visoko izražen stepen svijesti o pripadnosti i življenja u zajednici, s posebno izraženim urbanim pristupom svog stanovništva, odnosno mahale u kojoj se živi – kaže Garibija.
Danas je izraz ‘mahala’, smatra on, uglavnom devalviran u većini područja, pa tako i u Sarajevu, jedino je u Hercegovini, odnosno Mostaru značaj mahale još uvijek zadržan, ostao je poseban, što je i danas svojevrstan brend Mostara.
Garibija se prisjeća da je naročito poseban život u mahalama bio u vrijeme mjeseca ramazana, kada se osjećao taj poseban miris uređenih avlija, čardaka, svježih somuna i jela koja su u kućama pripremana na poseban način za iftarsku sofru.
Mlađe generacije osamdesetih godina su to na poseban način označile pjesmom Gorana Bregovića (Bijelo dugme) “Jer kad ostariš”, gdje spominje “čini mi se da, mjesec ramazana počinje” i to je bilo prvi put da je javno spomenut ramazan te 1984. godine.
Također je poseban doživljaj u mahalama bio da se dva tri dana prije ramazana posebno čistila džamija, klofali se ćilimi, prali prozori, avlije, sokaci, kuće. To su radile djevojke iz mahale i to je za njih bila naročita čast. Radile su sa poletom, radošću – iz pobožnih razloga.
– Svak traži da se umili dragom Bogu i te djevojke znaju da čiste harem, znaju da je džamija Allahova kuća. S obzirom da svaka djevojka ima želju da se uda, da ima djecu, i ti nijeti su dali poseban pristup atmosferi koja je živa – radost dolaska mjeseca ramazana se i u zraku osjećala i na ljudima vidjela – ističe Garibija.
Taj običaj je bio u cijeloj Bosni, sve do 70-tih godina, kada je počeo polako da nestaje čime smo ostajali bez tog lijepog adeta.
– I danas je ramazan nama poseban mjesec. Ali, dobio je neku drugu formu, više se slavi na ulicama, iftari su nam iz kuća ‘pobjegli’ na ulice. Mi bosanski muslimani ne trebamo pratiti neke trendove drugih. Ako je u Turskoj, na primjer, tako, ok, ali kod nas nije to tako bilo. Ne treba to, i nije pristojno da ti na ulici iftariš, po tim restoranima. Neko će proći i vidjeti jel, obilan iftar. Kod nas je sve neko pomodarstvo velikih iftara – navodi Garibija.
Smatra kako to nije islam, jer vjera, živi islam, je skroz drugačiji gdje, pored ostalog, ne smiješ nekog iritirati, izazivati.
Navodi kako se sjeća da na Baščaršiji nije bilo kafana otvorenih tokom ramazana i da se kahva poslije teravije pila jedino kod “Himze” i kod “7 braće”, kao i da se nije sjedilo po poslastičarnama.
– A kakvi su adeti bili dobri najbolji je pokazatelj da dio dućana koji se bavio ugostiteljstvom nije radio za ramazan. To je bilo pravilo i za vrijeme osmanlija i austrougara – kaže Garibija.
Navodi i primjer da je na Kovačima jedan pravoslavac imao kafanu ali da nije htio nikom da daje alkohol za ramazan.
– Toliko se vodilo računa jedno o drugom, pazilo se na komšije bez obzira koje vjere bio. Danas mi to bacamo, ne živimo pravi islam. Ne živimo živi islam. Islam je djelo, a ne priča. Očisti, uradi, pomozi, ne iritiraj, e to je islam. Takav je islam ‘kupio’ Sarajevo, obišao čitav svijet. Nije se mačem širio iz Medine. Nije Muhammed a.s. sa ashabima u Indoneziju širio islam mačem, nego dobrim djelima – naglašava Garibija.
Upozorava i da se izgubila i tradicija izlaska učenja ezana sa munara iako su vakifi dali svoj novac i za to.
– Koliko bi to i danas bila življa atmosfera. Čekaš mujezina da zauči za iftar i kandilje, a sada čekaš top. Nekad tehnika pomaže, ali u ovom slučaju odmaže. To nam je poremetilo ravnotežu, nažalost vremena su takva, dolazi i prolazi novo neko doba. Naše je da sačuvamo koliko možemo. Mi koji vjeru živimo, moramo svojim djelima pokazivati kako musliman izgleda, kakva je naša vjera – zaključuje Garibija.
Fena
