Utakmica kombinovanog tima Dijaspora – FK Drina, u okviru manifestacije „Biti u svom gradu“ u Zvorniku 2005.
(…) „Nas je došlo dvanaest. Neko je trebao na klupu.
– Ja ću na klupu, pa ćemo se mijenjati… – rekoh.
Većina neće dugo izdržati. Sačekaću i ujedno biti ”selektor”.
Čim smo istrčali, odmah su krenula ružna dobacivanja. Nije to ništa novo, ali jedno je čitati u novinama, gledati na te-veu, a drugo ovo. Ali, svi smo bili odlučni zaigrati. I dok sam pored autlinije pratio igru i povremeno bacao pogled na tribine, neko me dozivao i mahao. Bila su to djeca iz moje ulice.
Došao je dječiji pisac, čuo sam ove iste glasove dok sam sjedio na balkonu, još uzbuđen nakon što sam se polagano „sastavljao“ sa kućom poslije toliko proteklih godina. Sve vrijeme, dok sam sjedio na balkonu, ili se vrtio po dvorištu, ili sam krenuo u grad, osjećao sam njihove skrivene poglede. A kada sam im se jednom pridružio na dva mala gola i pokazao nekoliko finti, više me nisu ostavljali na miru i često dozivali da im se pridružim. Izgledalo je sve kao nekad (ne računajući poglede iza zavjesa sa okolnih prozora) i jedino su još falili Husko, Edo, Amir, Bijeli… Zamijenili ih Bojan, Nikola, Slađan, Marko…
Rezultat se stalno mijenjao, ali je bilo izvjesno da naš tim neće dugo izdržati. Prvi je Fiko zatražio predah. Došlo je vrijeme da i ja uđem. Ponesen, utrčao sam u teren, dok mi je tijelo zatreperilo od radosti i uzbuđenja. Konačno sam tu, na našoj travi, a okolo poznate konture grada, istina nadograđene, trčim kroz topli zrak, poletio bih da mogu, i više ne čujem ono gratkanje grupice. Čujem ono što želom da čujem, moje nove drugare, čije navijanje mi miluje uši dok pravim prvi pas prema Picanu, koji vješto drubla i nabacuje pred gol.
Onda se dogodilo ono što sam najmanje očekivao. U predjelu lijeve butine oštri bol zaustavio moj prvi šprint. Pljaf, gotovo je sa mojom utakmicom! Mišić. Šepajući, krenuo sam sa terena. Kao po komandi, moji drugari iz ulice spustiše se prema ogradi.
Na licima primjećujem da im je žao što neću nastaviti. Imali smo igrača manje s mojim izlaskom. Fiko odmahuje da nastavi.
– Hoće li neko da me zamijeni? – doviknem im.
Među djecom nastade komešanje. Izdvoji se Slađan. Bio je najviši i prilično štrakast. Bojan i Marko igrali su bolje, ali nisam se iznenadio što je on najbrže reagovao. To je ona dječija osobina ako nekoga starijeg zavole, onda je on idol i uvijek nastoje biti u blizini. To sam osjećao u njegovim očima prateći radost ako smo u ulici igrali zajedno.
Još ne vjeruje, ali spreman je preskočiti ogradu.
– Stvarno?!
– Stvarno.
Slađan je vješto preskočio ogradu i brže bolje navukao moj dres. Onda je ponosno bacio pogled na tribine i utrčao u teren. Taj je detalj onima sa tribina možda bio smiješan, ali je meni značio puno, računajući i tih mojih svega nekoliko minuta igre. To se sklopilo u nešto mnogo više i gdje su odjednom bezvezna dobacivanja otišla u ništa, viđeno, nije vrijedno spominjanja, kao i brojnost policije za svaki slučaj. Imalo je sve ovo smisla, duboko sam uzdahnuo i nastavio pratiti utakmicu sa klupe“. (Odlomak iz romana „Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
„JAVNI POZIV“ DIJASPORI:
Nakon 17 godina u Zvorniku sreo Slađana. Blizu je tridesete. Radi u „Metalnom“, a vanredno završava 4 stepen mašinski tehničar za kompjutersko konstruisanje. Lijepo. Zbog njega i još nekih dragih likova razmišljam da nastavimo sa Susretina zvorničke dijaspore. Recimo, dogovori “repriza” utakmice Veterani ”Drine”- Kombinovani tim Dijaspore. Pošto ponekad zeza prepona namjesto mene- zna se, Slađan. Ostalima neka ide “javni poziv”, pa ko dođe. Neka prenese ako mogne doći i “moj golman” Mahmuće sa Turnira ulica. U Austriji je ili u Njemačkoj pa neka planira. Kao i Skurla, u Švedskoj je a čujem Dvica uskoro dolazi iz Amerike i može pojačati odbranu.
NEKA TOMO VJEŽBA: Predložiću da se odmjerimo i u stonom tenisu. Mogu zaigrati sa novim komšijom, koji je nedavno stigao iz Amerike i navalio oko uređivanja dvorišta. Fali nam još jedan, a super ako se ”ukažu” Bari, Nihad ili Duškun iz naših “slavnih godina”. Ako će u fudbalu biti neizvjesno, u ovoj discipline vjerovatno smo bolji.
Komšiji Tomi sam prošle godine poklonio jedan od dva skandinavska reketa i preko Pere Spreme poručio dok ne dođem neka “vježba”. Do jula i nema još dosta.
__________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 110 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
