Ljudi bez M i časti, ko hijene se tuku oko komada vlasti, otpjevalo je Zabranjeno pušenje u Počasnoj salvi o onima koji su u rovovima ostavili živote, zdravlje i mladost braneći Bosnu i Hercegovinu. Rezultat njihove borbe, ma koliko bio nepravedan i daleko od onoga za šta su se borili kroz godine prividnog mira doveden je u pitanje. Poruke o nemogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine kao suverene, nezavisne i cjelovite države sve su otvorenije i češće, a faktografija na terenu izaziva zebnju da je konačni raspad skoro pa izvjestan.
Poslije svakih izbora, kod nas ili bilo gdje drugo, normalna je borba za vlast, parlamentarnu većinu, vladu… Ali rijetko gdje kao kod nas ta borba poprima oblike veleizdajništva i veće spremnosti na saradnju sa separatističkim i antidržavnim segmentima nego sa onima s kojima se do jučer dijelio rov na braniku domovine. Vlast je ozbiljan mamac, ali u slučaju Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca, ona je postala legitimno oruđe da ih se sabije na minimalan prostor, politički iscjepka i podijeli do te mjere da neprijatelji zemlje izgledaju puno bliže i prihvatljivije nego dojučerašnji prijatelji, saradnici, partneri.
Pisao sam o tome u tekstu Kad rivali postanu neprijatelji, a neprijatelj tek usputni rivali… nestaje Bosne!, no nakon tog teksta tek su se počele crtati prave linije unutarbošnjačke i bosanske podjele. Ne postoji na toj bošnjačkoj ili probosanskoj sceni onaj u koga bismo prstom mogli upirati kao politički bezgrešnog, pa i ne pije vode da bi dosadašnje trebalo izbaciti iz vlasti i otvoriti koaliciju sa separatistima. Jer i dosadašnji i sadašnji su bili ili jesu vlast, a sublimirane njihove greške imaju identičan ishod – manje države i državnosti.
Poruke o neophodnosti koncentracije probosanskog i bošnjačkog političkog bića na državnom i entitetskim nivoima više nisu samo poruke, one su zapravo vapaji onih koji su odavno svjesni da palestinizacija Bosne i Hercegovine ne dolazi kao ad hoc projekat, već je ta palestinizacija učinjena kroz političko cjepkanje najmnogobrojnijih u ovoj zemlji. Tako su oni kojih je više od 50 posto zapravo toliko izdijeljeni da ih negdje nema, a tamo gdje ih ima su skoro pa nebitni.
Govorim isključivo o političkoj dimenziji podjele. Pokušaj okrupnjavanja desio se u RS, kroz Pokret za državu i dao neki rezultat, možda ne očekivani ili najbolji, ali napredak je zabilježen. I taj se potez pokušao razbiti upravo od onih koji sada govore mi nećemo s SDA, ali hoćemo sa separatistima. Naprosto im ne vjerujem, ni dosadašnjim ni onima koji hoće vladati. Jer, da im je nakana časna i državnička, Pokret za državu bio bi politička realnost u HNK, ZHK…i svugdje gdje su mali, a s podjelama još manji. To bi nesumnjivo donijelo prednost i osujetilo plan cijepanja većine po palestinskom modelu.
Nema naroda u Evropi, čak ni onog od 20, 30 ili više miliona koji je toliko pocijepan kao Bošnjaci, uključujući i Bosance i Hercegovce. I nema sumnje da je to urađeno s ciljem onemogućavanja njihovog političkog djelovanja. Nakon ovih izbora to je još vidljivije. Istovremeno, za razliku od Bošnjaka, oba konstitutivna bh. naroda i Hrvati i Srbi, preciznije stranke HDZ i SNSD, apsolutno su koncentrisani oko određenih pitanja, na prvom mjestu oko podjele BiH. Sinoć smo svjedočili velikom opozicionom skupu u RS, ekstazi anti Dodik osjećanja, ali da ste ih u toj ekstazi upitali jesu li spremni da odustanu od politike koju slijede (apsolutne odanosti Beogradu, nezavisnosti RS, podrške Mladiću i Karadžiću) uglas bi vam rekli NE.
Kod Bošnjaka je potpuno druga priča. Niko nikom ne vjeruje. Osim stranački, podijeljeni su na one okrenute Zapadu i druge ka Istoku. I jedni i drugi vjeruju da je njihov izbor po državu najbolji, nesvjesni koliko su opasna oba izbora ukoliko se nekritički ne sagledava situacija.
U tu priču potpuno se uklapa ili je najbolje opisuje poruka Alije Izetbegovića: “Iz psihologije našeg javnog mišljenja treba eliminirati dvije stvari: vjeru u čuda i očekivanje tuđe pomoći. Čuda ne postoje, osim onih koja stvaraju ljudi radom i znanjem. Nema nikakvog mehdije koji će čudotvornim putem otjerati neprijatelje, ukloniti bijedu i posijati prosvjetu i blagostanje. Mehdija je ime za našu lijenost, ili još više, za lažnu nadu, koja raste iz osjećaja naše nemoći u situaciji kada je veličina teškoća i problema u potpunom nesrazmjeru s mogućnostima i sredstvima borbe. Pouzdavanje u tuđu pomoć drugi je oblik sujevjerja. Ušlo nam je u naviku da među pojedinim neislamskim zemljama tražimo i nalazimo ili nesebične prijatelje ili zaklete neprijatelje, i to smo nazvali našom vanjskom politikom. Kada shvatimo da u stvari nema ni pravih prijatelja ni pravih neprijatelja i kada za svoje nedaće budemo više krivili sebe, a manje “paklene planove neprijatelja”, bit će to znak da je počela naša zrelost i da dolazi doba s manje nevolja i razočaranja. Uostalom, čak i kada bi bilo onih koji bi bili spremni da daju pomoć bez nesrazmjernih političkih i materijalnih protuusluga, to ne bi moglo bitno izmijeniti naš položaj. Jer bogatstvo se ne može uvesti u jednu zemlju. Ono se mora stvoriti u njoj samoj na bazi vlastitog rada. Ono što želimo postići, moramo uraditi sami. Niko to neće i ne može učiniti mjesto vas”.
Malo ko to i pokušava shvatiti, jedni se mole ambasadama, drugi sultanima, treći svjetskim policajcima, a svi skupa vode nas u nemirne vode s upitnim opstankom. Zato nam se i mogu rugati politički hologrami centara moći kojima je podjela Bosne osnovni i najveći vanjskopolitički cilj. Zato nam jedan od tih holograma, Milorad Dodik, danas iz Beograda poručuje: “Bosna i Hercegovina je u veoma lošoj situaciji. Ona je krizno žarište. Nema zajedničke vizije za BiH, muslimani imaju svoju, Hrvati svoju, Srbi svoju, stranci svoju. Takva BiH mora do doživi disoluciju”.
I nije Dodik mnogo u krivu, osim za viziju Bošnjaka koje zove muslimanima. Oni nažalost nemaju viziju, još manje jedinstvo identiteta. Izdaja je historijsko obilježje Bošnjaka, a glad za vlašću njihov viševjekovni gajtan oko vrata BiH. Opstajali su i Bošnjaci i Bosna jer su se Latasi i Abdići javljali s vremena na vrijeme.
Došlo je međutim vrijeme da je podjednak broj ‘abdićevaca’ među Bošnjacima. To su oni što za parče vlasti postaju ljudske ljušture i moralne fukare. Mora ih se na vrijeme prozreti i razotkriti, prije nego vrijeme ode i iz političke ne preraste u teritorijalnu palestinizaciju ove zemlje.
A, vrijeme uči da ono što Dodik govori rijetko kada dolazi bez pokrića i skrivenih informacija. U posljednje vrijeme jasno targetira ko mu je po volji i ko mu se sviđa na separatističkom putu. Takve moramo što prije razotkriti i staviti im do znanja da im nećemo dozvoliti Abdićev plan, ma šta cijena bila. Samo ih moramo na vrijeme razotkriti.
Piše: Rasim Belko: POLITIČKA PALESTINIZACIJA Prepoznajmo ‘abdićevce’ sadašnjosti, spriječimo Dodikovu disoluciju BiH (nap.ba)
