Jedan od najsudbonosnijih dana u recentnoj historiji Bosne i Hercegovine je 5. januar 1992. godine. Navečer tog dana, nakon što je obavio razgovor s Dobricom Ćosićem, i po njegovom savjetu, Radovan Karadžić telefonom je nazvao Vladislava Jovanovića, ministra vanjskih poslova u Vladi Slobodana Miloševića.
Predmet razgovora bilo je očekivano mišljenje Badinterove (arbitražne) komisije o tome da li srpske manjine izvan Srbije imaju pravo na samoopredjeljenje. Mišljenje komisije i raspoloženje Zapada Jovanović je prenio Karadžiću tokom razgovora.
Karadžić je – čini se po prvi put – shvatio da čin priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine ima pravne, političke i stvarne posljedice. Kao malo čime bio je užasnut mogućnošću da srpski poduhvat u BiH bude smatran nezakonitim i pobunjeničkim. Na kraju je tako i bilo, Badinterova komisija 11. januara 1992. godine objavila je Mišljenje br. 2, u kojem se navodi da “pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore.”
Bio je to logičan ishod srpske strategije da se sve vrijeme uspostave novog, srpskog projekta, sačuva pravna fikcija i praktični paravan Jugoslavije.
Karadžić: Ja sam s nekima našima gore, vi znate na koga mislim razgovarao, oni kažu „na to se treba smijati“. To nema težinu, njihovo priznanje.
Jovanović: Pre svega, ima pravnu težinu, jer zakonski iz priznanja nezavisnosti jedne zemlje su ti, da se priznaje njena vrhovna vlast. A drugo, prestaje u tom slučaju postojanje Jugoslavije na tom, na toj teritoriji.
Nakon dodatnih objašnjenja, Karadžić kao da je tu i u tom trenutku donio odluku da je vrijeme da se pokrene plan za srpsku secesiju od Bosne i Hercegovine:
“Mi bismo htjeli, možda bi onda ja doletio za čas da se vidim s vama i s Miloševićem zajedno, jer mi imamo ovde neki red poteza koji, koji, za koji, iza kojeg naš narod potpuno stoji i oslanja se na plebiscit itd. Tako da on može imati prije svega adverzivni karakter, a osim toga ima i, ima i neki karakter realnog, uu, oo, od… uspostavljanja odnosa snaga. Ovaj, mi ne možemo da čekamo. A ne bismo htjeli da pretjerano žurimo, ali ne možemo da čekamo.”
Karadžić će poslije ovog, obaviti još dva razgovora, oba s Jovicom Stanišićem, načelnikom Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije. Iz ta dva razgovora kristalizirat će se nekoliko stvari: učesnici, vrijeme i mjesto sastanka.
Stanišić: Oprostite, ko da bude? Smilja…
Karadžić: Smilja (Avramov, op.a.), Vlada (Jovanović, op.a.), Milenko Kreća, profesor, obavezno on i Jović.
Bosanske Srbe na tom sastanku su pored Karadžića, predstavljali Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i “profesor Lukić”. Jedina nedoumica je bila da li će Milošević, koji je bio izvan Beograda, stići do podne, ali je Stanišić na sebe preuzeo odgovornost da razgovara s njim naredno jutro. Iz razgovora između Karadžića i Stanišića jasno je također da je vođa bosanskih Srba u tom trenutku izgubio povjerenje u Miloševića ili barem u njegovu sposobnost rasuđivanja.
Sastanak u Beogradu, zakazan za 6. januar, ne spominje se ponovo u međusobnim razgovorima učesnika srpskog i srbijanskog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini. Jedina tema sastanka koji je najvjerovatnije održan u zgradi Instituta za bezbednost u Beogradu bila je – po Karadžićevim riječima – sjednica skupštine bosanskih Srba zakazana za četvrtak, 9. januara 1992. godine.
O sadržaju sastanka se ne zna ništa. Malo je vjerovatno da postoji zabilješka. Ali ako u našem kontekstu može da se čuje eho Wannseea i u vremenu i prostoru ukaže na jednu tačku potpune kristalizacije namjere – to je onda sastanak održan u Beogradu 6. januara 1992. godine.
To ne znači da već mjesecima ranije SDS nije praktično uspostavljao činjenično stanje u saradnji sa prije svega Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) i srbijanskim RDB-om. Ovaj sastanak mogao je jedino rezultirati odlukom da se mehanizmi koji su već bili uspostavljeni pokrenu sa sviješću o posljedicama. Karadžić tu odluku očigledno nije htio donijeti sam i tražio je da podijeli odgovornost. On nije imao dilema o tome šta slijedi, kao što je i rekao Cyrusu Vanceu, tadašnjem kopredsjedavajućem Međunarodne konferencije o Jugoslaviji:
“Ja sam to i Vensu predočio kad je pitao ‘Šta će nastupiti?’. Ja sam mu rekao, nastupit će veliki pokreti masa, homogenizacija teritorija, preseljenja iz jednog kraja u drugi, i naravno, uz to, nekontrolisani procesi pucanja.”
Karadžićeva mračna vizija bliske budućnosti nije bila strah, nego je proizlazila iz plana.
I bilo je jasno da tu viziju dijeli s političkom klasom bosanskih Srba. Na 5. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 9. januara u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, Karadžić je za plan formiranja srpske države u BiH dobio plebiscitarnu podršku. Ključna strategija uništenja nesrpskih naroda bila je uništenje bosanskohercegovačke države. Tamo gdje je država preživjela inicijalni i šokantni udar JNA, formacija Resora državne bezbednosti, policije i teritorijalnih jedinica bosanskih Srba – nije bilo genocida. Tamo gdje to nije bio slučaj združene srpske snage počinile su neizrecive zločine.
Za zaključak, 9. januar 1992. godine nije važniji od bilo kojeg drugog datuma 1992. godine, sve odluke do tada su već bile donesene. Organizovano i sistematsko nasilje protiv nesrba bilo je integralni dio svake odluke koja je vodila do one donesene u sarajevskom Holliday Innu.
To je na samoj sjednici devetog januara – ne do kraja eksplicitno, ali savršeno jasno – rekla i Biljana Plavšić, kasnije osuđena za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju: “Oni koji su tražili da Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata moraju znati da se država, a pogotovo velika država u kojoj se vlada i nad drugim narodima, ne osvaja na pregovaračkim stolom. I najmanje su države u istoriji na sablji stvorene. I Jugoslavija je tako stvorena.”
Oni su sve rekli naglas. Mi samo nismo htjeli da čujemo. Njihovi nasljednici danas također otvoreno govore. Samo ih treba slušati.
Piše: Emir Suljagić/Preporod.info
