Prije nego sam se počeo diviti Andersonu, Šekspiru, Volteru, Andriću, Šantiću, Selimoviću, Geteu – moj idol je bio moj babo Islam. Očev je to otac. Njegovu sliku iz ranog djetinjstva imam otisnutu u duši. Njegove riječi topile su moje srce. A upijao sam svaku. Izgledale su mi krupne, čiste, lijepe… U mojim očima boljeg insana nije bilo. Sazdan je bio od dobrote, poštenja, razboritosti… Bio je visok, markantan, s izrazito plavim i toplim očima. Imao je krupne, žuljave i ispucale, ruke. Ali mu je obraz bio čistiji od suze majčine.
Kada se moj babo Islam oženio, valjda takav vakat bio, vjenčati se mogao s Eufemijom – Femom Barac, samo ako jedno od njih dvoje promijeni vjeru. Pređe na islam ili katoličanstvo. Babo nije pristao na to. Otišao je radije u zatvor, a kaznu odležao za sebe i za svoju tek oženjenu suprugu. Bili su najskladniji bračni par kojeg pamtim. Voljeli se i poštovali do samog rastanka – smrti. Obilježavali, i Bajrame, i Božiće, i sve druge praznika. Nama to nije smetalo, naprotiv. U poznim godinama, vodili se za ruke. Bilo je to za našu provinciju nepojmljivo i nezamislivo. Babo je moj po selima išao; zidao kamenom kuće, štale i druge objekte. Ljudi su ga poštovali i cijenili. Nekoliko sam puta, nisam mora, išao s Babom da “vadimo” kamen u Crnom potoku. Bio je to za mene doživljaj koji se urezao zavazda. Popne se na stijenu, pronađe “žilu”, tako je govorio, i počne minati. Teškom štangom, koja je na vrhu izgledala kao majzl, počne štemati rupu, zalijevajući je vodom iz flaše. Rupa je bila dubine od pola metra i na više. Znao je odrediti koliko gdje treba. Stavljao je dinamit, najčešće dva, a ponekad i više, u rupu, iz kojeg je išla korda. Vikne što ga grlo nosi: Hooooooooooooop i zapali kordu. U zaklon ode, a onda eksplozija. Nekada po nekoliko kubika kamena se odlomi. Ponekad i više, a bilo je, doduše rijetko, i ništa.
Najveća vrijednost moga Babe bila je poštenje, iskrenost, strpljivost i ustrajnost. U doba Informbiroa tražili su od moga Babe da za braću Marjanoviće, ugledne Kostajničane, svjedoči da su bili protiv tadašnjeg sistema i države. Nudili mu razne pogodnosti. Babo nije htio lagati, niti se mogao potkupiti, a ponajviše nevina optužiti. Vozili su ga vezanog na kamiončiću kroz Balj. Da ga grane šibaju. Očni kapak mu rasjekle. Nije progovorio. Otišao je šest mjeseci u tamnicu. I tu je kao i bezbroj puta pokazao svoju hrabrost, poštenje, karakter…
Sjećam se svog Babe u vremenu mog momkovanja. S gašenjem zadnje akšamske zrake sunca sjedao je na sećiju do pendžera. Mudri moj Babo lulu bi pušio i rakiju iz čokana pio. Meraklija teški bio. Znao istiha sevdalinku zapjevati. Ja bih sav treptao od nekog milja kada bih se zatekao tu. Prvi put kada sam kod njega došao sa suprugom Enisom, rekao je: “Djeco moja, hajra, berićeta i nafake imali. Kanite se zajednice. Najbolje vam je odmah svoje gnijezdo svijati. Bio je u pravu, kao uvijek.
Baška sam zahvalan Babi što mi je u tom vaktu bio smiraj za dušu i rješenje za sve brige. Počivaj u džennetskim dvorima, dragi moj Babo!
Ferhat KORAJAC
