“Sve u svemu, riječ je spisateljici čija su zrelost i karakter iznjedrili prepoznatljivo i osobeno djelo, spisateljici koja je spremna, fragmentirano unoseći elemente biografskog, iznijeti svu složenost ženskog bića, reći šta je to zapravo žena, šta je muči, usrećuje, koji su joj strahovi, nadanja, uspomene.”
Prošle sedmice je bila promocija Azrine prve knjige, pod naslovom Album.
Azru poznajem još od srednje škole. Osim što sam u pogledu predstavljanja njene ličnosti veoma subjektivna, ono što sigurno i potpuno objektivno mogu reći je da ona ima veoma izraženu i jaku osobnost, i senzibilitet umjetnika, istovremeno. U vječitoj borbi za pravdu i davanje smisla svemu što radi, nije me nimalo začudilo kada mi je saopćila da je napisala knjigu i da želi da joj pišem recenziju.
Kada sam preuzela rukopis na čitanje, ugledavši naslov, prva asocijacija bio mi je Album, Vitomira Lukića, profesorica Gordana Muzaferija, i moje i Azrine beskrajne kafe, u Livingstonu tog ljeta, kada smo spremale Hrvatsku III za septembar. To je bilo nešto, to su sjećanja – naša, baš kao i sjećanja – njena, koja je Azra iznijela u svojim pričama. Soul clipping, već unaprijed, pored vizualiziranih slika iz albuma Azrinog života, vidim i sličice iz albuma njene duše.
Strukturalno, zbirka se sastoji od kratkih priča, naoko zasebnih, svaka započeta isječkom njenih misli koncipiranih da djeluju na čitaoca kao citat, a zapravo su njena vlastita promišljanja i funkcionišu kao određeni light motiv za priču koja slijedi.
Na samom početku oponaša poznatu rečenicu iz filmske produkcije, kojom se produkcijske kuće štite od tužbi, s tim da ona isključuje namjernu povezanost sa sobom i sve stavlja u službu književnih motiva. Umjetnost iznad svega.
U prvoj priči sa čitaocem dijeli svoja promišljanja o književnim rodovima, pa poeziju stavlja na posljednje mjesto jer je forma ograničava (Mnogo je to posla i za čitanje i za pisanje), potpuno u skladu s njenom prirodom. Međutim, u posljednjoj priči poentira, izdižući iznad svega poeziju kao vrhunsko ostvarenje umjetnosti. Ipak, prednost daje prozi jer proza je za nju voda, more, okean. Izuzetak pravi s poezijom Muse Ćazima Ćatića, a to je opet povezano s njenim studijem, čiju poeziju provlači kao light motiv u priči Soba gdje joj prostor prazne sobe služi kao prostor duše, spreman da se umetnu sadržaji, pravi sinergiju umjetnosti, a poentira s Ujevićevim umiranjem od ljepote.
Kroz druge priče, vješto ugrađujući crtice iz svog života, Azra nam govori o ljubavi, djetinjstvu, o svojoj zreloj dobi. U tim pričama ugrađena su sva ona unutrašnja nadanja, previranja, tihe patnje, nedostajanja, borbe koje mi žene, svaka ponaosob, iznosimo tokom svog života.
Azra nije ostavila nijedno osjećanje niti potrebu i strah žene kao bića netaknuto, od djevojčice, djevojke, mlade žene, majke, svjetske putnice, umjetnice, radnice do žene kao zrelog, seksualnog i upotpunjenog bića koje zna šta hoće, uživa u svojoj samostalnosti, pa čak i samoći – do žene kao bića kojem ne treba niko ko će joj govoriti šta da želi, misli ili osjeća.
Azra se dotiče i tema kao što je besmisao jurnjave za poslom i karijerom savremenog čovjeka, u priči Ikad, problematike savremenog života, nedostatka komoditeta i štedljivost. Opisi kojima se služi su veoma živi, ističe magiju pisanja i stvaranja teksta i priča – priča Dileme, dileme.
Smatra da je sazrijevanje umjetnika kao sazrijevanje vina, što je u potpunosti tačno jer iz bogatijeg iskustva proizlaze bolje priče.
Govori nam Azra o umijeću vođenja bitaka, samoanalizi i unutrašnjoj borbi, o važnim osobama iz svoga djetinjstva, emocionalnim gubicima, kroćenju zvijeri u čovjeku i ljudskoj vučijoj prirodi, personificira oluju kao čin ljubavne strasti, priča o svojoj nomadskoj prirodi, o svakodnevnim, banalnim, ali i suštinskim razlikama i sukobima između muškarca i žene, a s druge strane o Jing-Jang prirodi muško-ženskih odnosa.
U Azrinom tekstu slobodno cirkulišu i komuniciraju drugi tekstovi. Iskusan čitalac će prepoznati djela Muse Ćazima Ćatića, Tina Ujevića, Saint-Exuperyja, Ecca, Prousta, Hessea, Dumasa…
Osim s književnim tekstovima, uspješno komunicira s motivima i temama iz poznatih filmova, kao što je slučaj s uvodom u priču Out of place. Veoma zanimljiv dijalog vodi sa slavenskom mitologijom i bosanskom srednjovjekovnom historijom u trostrukoj priči Native, pri tome propitujući ustaljena znanja i shvatanja, te nudeći nova.
Bez obzira što će neki reći da je intertekstualnost nastala kao kriza samostalnosti i značenja, u ovom djelu to nije slučaj. Azra je tačno znala šta i na kojem mjestu želi, komunikacijom s drugim tekstom, istaknuti čitaocu.
Osim ovog postmodernističkog postupka, Azra prati datu poetiku kombinujući fikciju i autobiografske elemente. Nastavlja u istom maniru dekonstruišući zadane forme i shvatanja, kao što je slučaj sa pričom Sobe gdje u potpunosti razara shvatanje muze u umjetničkom stvaranju.
Jezik kojim piše je jednostavan, prihvatljiv svima, s osobenim sintaksičkim konstrukcijama, bliskim razgovornom jeziku. Interpunkciju koristi u zavisnosti od emocije koju želi izraziti, pa ponekad ne stavlja tačke, ili ne počinje rečenice velikim slovom, nego ih niže jednu ispod druge.
Tačka gledišta iz koje pripovijeda mijenja se. Uglavnom je to prvo lice, međutim pripovijeda i u trećem licu, čak i u muškom rodu, što vidimo u priči Tajna.
Sve u svemu, riječ je spisateljici čija su zrelost i karakter iznjedrili prepoznatljivo i osobeno djelo, spisateljici koja je spremna, fragmentirano unoseći elemente biografskog, iznijeti svu složenost ženskog bića, reći šta je to zapravo žena, šta je muči, usrećuje, koji su joj strahovi, nadanja, uspomene. Ne ustručava se iznijeti ono što svaku ženu današnjice muči kao što je, između ostalog, strah od pregleda dojke, karcinoma, oduzimanja ženi dijela njenog seksualnog bića, ono zbog čega sve strahujemo, a malo koja govori. Pri tome, sasvim je jasno da je riječ o spisateljici koja ne samo da poznaje sebe, i psihologiju roda kojem pripada, nego je riječ o intelektualki par excellence koja poznaje književnost, historiju, filozofiju, sociološka i kulturna kretanja…
Meni još jedino preostaje da vam preporučim da pročitate Azrinu knjigu jer ovo što Azra piše je život.
