Piše: Sead Hambiralović
Kako ko. A pojasnio oko moga samo “na zadatu temu”. Postoji jedan broj novinara koji doista znaju “oderati” i – da je pola tačno, dosta prozvanih bili iza brave ili makli sa (ne)zasluženih pozicija. Uglavnom ostaje kao u naslovu.
“To moje” neki je drugi pristup, haj sa novinarske strane ako se može šta popraviti u graničnom gradu – sa šestomjesećnim bijelim uredničkim “protesnim” špaltama na trećoj, onda slogan Tata, ne ograj ratata! u novopokrenutom mome privatnom dječijem listu Mali as. Držao se nekih proklamovanih okvira struke tih vremena, sa samo jednom prijetnjom uredniku koja je učas sankcionisana, a našao najbolju “mjeru” u tekstu da jedan radnik zbog “greške” ipak ostane na poslu.
PLJAF NAKON SVEGA
Prošlog ljeta dostiglo na 500. jubilarnu kolumnu i s razlogom fotos prilikom farbanja spomenika na Kazanbašči 2005. Preciznije fontane sa bijelim cvijetom odlućio “lično” udesiti, a sivom betonsku “suzu” dan ranije ponudile se da urade Sena Sabirović i Rabija Buljubašić.
Nakon otvaranja krenuće trakavica oko održavanja i traje svih proteklh 19 godina, obaška katastrofalna “greška”! Pisano – snimano – pisano – snimano… – priznato da se pogriješilo sa betonskom stazom! Riješiće se kada se steknu “uslovi”- kako su se godine nanizale- haman nikad!
Kao autor poklonjenog idejnog rješenja spomenika i ko neki predsjednik organizacionog odbora za izgradnju, nekoliko puta haj da se na višoj instanci riješi – zadnji, četvrti put nedavno pokucao na vrata Tuzlanskog muftijstva. Sekretar strpljivo saslušao – nazvaće- čekao, čekao poziv da se u širom sastavu porazgovara – pripremio prijedloge- ništa od poziva (?!).
Prošle godine uzalud odaslao skice, nekako u ovo vrijeme, Medžlisu IZ Zvornik kako bi moglo odmah i sad uraditi putokaz za skretanje na Kazanbašču a ne da se zbrzava pred svaki 9. april i ofrlje farba bez konsultovanja autora.
Neko bi digao ruke, a pošto su sve logike otišle k vragu zadao sebi da je moja dužnost ukazivati na neriješene probleme, pa ko prvi odustane! Do sada je ovdje otkriveno 11 (jedanaest) masovnih grobnica. Najbolnije zbog indicija da ih ima još. Onomad pitao Murata Hurtića kako ih otkrivaju – objasnio, a stajali na jedanaestoj u kojoj je slučajno otkriven i doajen zvorničkog novinarstva Kjašif Smajlović.
O nepotrebno izgrađenoj stazi koja je moguće zabetonirala nade onih koji još traže najmilije još nešto da pamet stane i kojeg nepoštovanja ovog tužnog mjesta – “zašla” preko spomničkog prostora! A sve zaokružuje “dojam” kako je ispisana tabla s ulaza na mezarje i zar smo tolike fukare da nemamo para za bolju, plus spomenuti putokaz…
A razlog za ovakav maćehinski odnos “nadležnih” može biti srebrenički bijeli cvijet, da štogod ne “brka” i koji je “glavniji”. E pa, ovaj je urađen ranije, zavrijedio naslovne strane kada je spomenik otvaran i nema dvojbe da je nekome poslužio kao “inspiracija”. Poduže je objasniti zašto nije padalo na pamet potegnuti pitanje autorstva i ostalog što prati kada se nekome otvore mogućnosti dobrog “posla”…
PTICE, TRAGOVI ŽIVOTINJA…
Opisano o najvećoj autorskoj i ljudskoj satisfakciji. Ne ona sa tapšanjem, niti u novinama priznanje “ličnost dana”, već kada sam nakon otvaranja spomenika svakodnevno uzlazio na Kazanbašću da zalivam borić (bila je suša) i po običaju dugo šutio svoje pored fontane. Pjev ptica dočekivao – zaticao tragove životinja koje se iz šume noću silazile da se napoje.
Kako su se godine nizale fontana se prestala čistiti, bijeli cvijet više nije bio bijel, osvajala žabokrečina i – utihnule. A nema više ni tragova, jedino srebrni bor raste li raste saaam bez ičije pomoći. A nemal i on da strada tokom jedne dženaze od “svojih” sa parkiranim autima u sred mezarja (?!) te godine kada je sasvim malešan zasađen i zaliven suzama onih koji su izgubili svoje najmilije. Sačekao da se obred završi pa sam viknuo, vrisnuo u pravcu vjerskog službenika da se pod hitno postavi kapija! Za sedam dana postavljena i briga manje.
Zaredalo mi se prekoviše i druge drame – po ko zna koji put o ovome nerado. U subotu “nadgledao”, mezarje lijepo očišćeno i samo da nema tog betonskog surogata i fontana profuncioniše. A sveti je mjesec i nadam se da je zadnje da o tome…
(U vezi film Kazanbašča, ukucati na YouTube).
P.S.
Gdje god se okreneš drame, posebno traje sa scenarijem filma “Drama jedne slike” koja ulazi u završni krug. Prošle godine jedan reditelj je bio zainteresovan, plus naće kanale za finansiranje. Nisam prihvatio zbog u zadnji čas osmišljenog kadra na Skveru. Posebno sekvence u nekadašnjen hotelu Tuzla da na “gotovo” dobije, na “tanjiru” udešene glavne sekvence. Otvoreno je hoće – neće ići u produkciji jedne od dvije ovdašnje RTV, a postoji i treća mogućnost.
Neki dan odaslao pismo namjere tuzlanskom Centru za kulturu i RTV7 sa nekoliko inicijativa za Ismetovu kuću, sprat koji godinama “zjapi” otužno pust. Nadošla je još ideja koja bi sasvim sigurno mogla “razvedriti” taj prostor i unijeti potrebne topline i emocija.
I kad se hoće u nekoj koicidenciji, već planirao slično ako se dobije urbanistička saglasnost za GljivuMira na Diviču. Ovo zbog dva djaadova unuka koji skoro stižu u posjetu. Jedan što će biti umjetnik, a drugi fudbaler. A obojica su dobri i u veslanju pa ću javiti Mustafi Tuhčiću da pripremi dva kajaka i ako nije zahmet neka ih evropski prvak malo gliserom provoza po jezeru pa neka pričaju po norvškom Bergenu, EU gradu kulture i turizma i pokažu nasnimano …
A koje su sve mogućnosti u obilnoj dokumentaciji o Ismetu pronašao ovaj link, moglo i o tome: https://www.nezavisne.com/kultura/pozornica/Predstavljeni-radovi-nastali-izmedju-1920-i-1970-godine/28752
___________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja na Fb stranicu Gljiva Mira, a prenose portali Bolja Tuzla, BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK ; Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com
