Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Septembarsko jutro (12) 2024. godine donijelo je prohladan i oblačan početak dana. Jesen, tiha i neprimjetna, već polako kuca na vrata obala Plavskog jezera, ostavljajući prve tragove u zracima sunca koje se bore da probiju kroz oblake. Svježina jutra i miris vlažne zemlje nagovještavali su još jedan izazovan, ali poseban dan. Preda mnom je bio cilj: uspeti se na planinu Starac, veličanstveni vrh koji dominira prostorom svojim snagom i visinom od 2352 mnv. Starac je dio šireg masiva Prokletija a iako nije u zoni Nacionalnog parka, ne zaostaje ni po ljepoti ni po vrijednosti. Njegova divljina i mistični vrhovi pružaju onaj osjećaj nesputane prirode koji je sve rjeđi u današnjem svijetu.
Moj vodič i domaćin, Denis Rugovac, službenik Javnog preduzeća Nacionalnih parkova Crne Gore i moj prijatelj i kolega, čekao me je spreman, sa osmijehom na licu i neizmjernim entuzijazmom koji se mogao osjetiti u njegovom glasu. Denis, čovjek koji je odrastao u ovim gorštačkim krajevima, poznaje svaki kutak ovog planinskog predjela a njegova ljubav prema prirodi i životinjama, posebno konjima, dodatno je upotpunjavala misiju za ovu avanturu.
Nakon što smo prešli dvanaest kilometara prilično lošeg makadamskog puta, prolazili smo pored divlje i bistre rijeke Komarače a potom smo se našli u gornjem toku Babinopoljske rijeke, koja je svojim zvukom pružala utjehu u tišini planinskog pejzaža. Na mjestu đe se nalazi kontrolni punkt Nacionalnog parka Prokletije, dočekala nas je kolona terenskih vozila sa stranim registracijama, čiji su vozači očigledno željeli da osjete čari ovog zabačenog, ali čarobnog kutka svijeta. Brzo smo ih zaobišli, znajući da nas čeka dug uspon.
Na kraju te strme i vijugave staze, stigli smo do katuna Hako. Ovđe, na visini, usred planinskog carstva, vrijeme kao da stoji. Prije nego što smo krenuli dalje, Denis je sa pažnjom i ljubavlju počeo da timari i osedlava svoja dva konja a ima ih deset. Ovi plemeniti ljubimci, uzgajani sa velikom pažnjom, bili su Denisov ponos. Njihova snaga i izdržljivost, stečena kroz svakodnevni život u ovim surovim uslovima, bili su neprocjenjivi saputnici na putu ka vrhu. Gledajući ga kako sa lakoćom i nježnošću obavlja svaki pokret, osjetio sam koliko mu znače ti konji, kao da su neraskidivo povezani sa duhom ove planine.
Nakon laganog doručka na eko katunu Hako, koji je sa ljubavlju pripremila Denisova supruga Bahta, uzesmo konje za uzde i krenusmo preko Babinopoljske rijeke. U bistroj vodi, kristalno čistoj i hladnoj, veselo su poskakivale pastrmke potočare, koje odavno nisam vidio tako blizu. Njihova vješta igra među oblutcima, koji su poput bisera krasili ovu planinsku ljepoticu, činila je da rijeka živi u svojoj punoj ljepoti. Njihovo brzo nestajanje ispod glatkih, sivo-bijelih oblutaka činilo je prizor gotovo magičnim, kao da su te male ribe dio škrte tajne prirode, skrivenih u hladnim vodama ove rijeke.
Davnih dana, još u djetinjstvu, posljednji put sam jahao konje na planini Paklarici i tada sam naučio da sa konjima treba znati, poštovati njihovu snagu, ali i biti oprezan. Ova stvorenja, divna i moćna, uvijek su mi ulijevala osjećaj slobode, ali i odgovornosti. Dok smo polako napredovali, staza ispred nas postajala je uska i vijugava a planina Starac, koja se činila kao da je nadohvat ruke, počela je da otkriva svoju pravu veličinu. Dalji put je obećavao otkrivanje brojnih tajni ove surove, ali prelijepe planine. Prelazeći pored mirnog stada od četiri krave i dvanaest mladih junica, koje su spokojno pasle na zelenim padinama, osjetio sam mir prirode koji se teško može dočarati riječima. U svakom pokretu tih životinja bilo je nešto spokojno, kao da su i one same postale dio pejzaža u savršenom skladu sa divljinom koja ih okružuje.
Kraj puta, crveni žbunovi zrele šipurike privukli su moju pažnju. Njihovi plodovi, crveni i sočni, rasipali su boje po jesenjem pejzažu, dok je poneki ljekoviti oman, svojim žutim cvjetovima, uljepšavao prizor. Bilo je neobično viđeti tako kasno cvjetanje, ali upravo taj kontrast žutog omana i crvene šipurike donosio je posebnu čar prirodi, kao da je jesen, iako na izmaku, odlučila da nam podari još malo svojih raskošnih boja prije nego što se preda zimi.
Prolazimo uskom stazom a vazduh je zasićen opojnim mirisom eteričnih ulja zrelih plodova kleke. Svaki udah nosi mirise divljine, osjećaj nepreglednog prostranstva i slobode, dok nas staza vodi kroz guste šume molike, koja se poput stražara nadvija nad nama i tiho pruža svoje grane ka Starcu. Zelenilo molike prelazi u tamniju nijansu kako se približavamo gustim šumama smrče. Vjetar donosi šum njenih četina, stvarajući zvukove koji podsjećaju na šapat planine, pozivajući nas da idemo dalje, dublje u srce prirode. Na određenim mjestima, đe staza postaje izuzetno strma i kamenita, silazimo sa konja. Staza je uska a teren surov; svaki pogrešan korak mogao bi nas, ili naše konje, dovesti u opasnost. Tamo đe je teško preći, hodamo pažljivo, osluškujući svaki šum i korak, dok poneki planinski potok tiho žubori pored nas, osvježavajući ljepotu prirode svojim blagim zvukom. Ovaj spokojni žubor kontrast je sve jačem vjetru koji sa svakih stotinak metara, postaje sve glasniji i snažniji, kao da nas izaziva da se suočimo sa pravom snagom Starca.
Gorštak sa Lovćena i gorštak sa Prokletija naviknuti su na ove surove uslove – na snjegove, kiše, vjetrove i oluje koje ovdje vladaju. Trpimo udare vjetra bez straha, jer ove planine vas, iako dodiruju svojom snagom, nikada ne lome. Naviknuti smo na surovost prirode na nepredvidljive promjene vremena, ali i na neizmjernu ljepotu koju ovakvi predjeli pružaju onima koji su spremni suočiti se sa njihovim izazovima. Dok za nas ovo predstavlja dio života, dio planinskog duha koji nosimo u sebi, za mnoge „obične ljubitelje prirode“, ovo bi sigurno bilo teško iskustvo, koje bi ih izazivalo na svakom koraku. Ovđe, u srcu Prokletija, osjećaj borbe sa prirodom postaje dio nas, ali ta borba nije neprijateljska. Ona nas oblikuje, jača i podučava, ostavljajući nas ispunjene ne samo zbog savladanih prepreka, već i zbog spoznaje da smo, makar na trenutak, bili dio ove moćne, vjekovima stare prirode koja nas nadvladava, ali i prihvata kao svoje saputnike.
Odlučujemo se da, nakon pola uspona, odmorimo konje. Oni ržu, trzaju, zastaju, kopitama kopaju zemlju, kao da im đe u planini neko šapuće da bi bilo bolje stati. Ovđe, na strmom putu, svaka travka im je odmor a svaki korak muka. Za njih je ovo veliki napor, ali i nama, osluškujući njihov dah, čini se da su u svakom trenu spremni da se, iako umorni, upute dalje. Jahati konje uz i niz planinu je pravi izazov i zadovoljstvo, osjećaj koji se ne može riječima dočarati. Ipak, ovakva avantura je za one malo spremnije, dorasle zadatku da svojom snagom i vještinom u sedlu krote ove mirne i plemenite životinje. Oni čuvaju i sebe i vas, jer svaki njihov korak uz planinu je izazov, ali i zadovoljstvo koje se teško opisuje. Strac planina je đe priroda pokazuje svoju snagu i ne da se ukrotiti lako. Trebalo nam je više od dva sata uspona, uz kraće pauze, da ovđe dosegnemo visine, osjetimo planinu i njenu neukroćenu divljinu.
OSVAJANJE VRHA STARCA
Kada smo konačno uspeli na planinu Starac, zadovoljstvo je neopisivo. Pogled koji se pruža prema beskrajno lijepim vrhovima planina Crne Gore i Kosova ostavlja nas bez daha. Stari planinarski put za surovi Čakor (1849 mnv) jasno je vidljiv a u daljini se naziru planinarske i karavanske staze koje vode ka Peći i Kosovu, staze kojima su generacije Plavljanja, Gusinjana, Rožajaca i Bihoraca godinama prolazile. Pred nama se uzdiže još jedan surov planinski vrh, Crni Krš (Bandera), sa svojih 2.426 mnm, koji nas čeka da ga nekada osvojimo.
Upisasmo se u knjigu upisne kutije, ostavljajući svjedočanstvo o našem dolasku ovđe, na ovaj vrh divlje ljepote. Vjetar je snažan i jak, ali u tom miru i spokoju planine pravimo polučasovni odmor, ćutke, jer đe god da pogledaš, vlada tišina, ljepota, strahopoštovanje i surovost prirode koja se ne da ukrotiti. Pred nama se pružaju pogledi ka vrhovima Prokletija – monumentalni prizor koji nas podsjeća na sirovu snagu planinskog carstva. Sa vrha Starca, očarava nas pogled na Bogićevicu, Babino polje, Prokletije, Tromeđu, Pasji vrh, Đeravicu, Bogdaš, Žuti Kamen, Đevojački Krš, Čakor, Planinicu, Vaganicu, Mokru planinu, Cmiljevicu, Hajlu, Ahmicu, Žlijeb, Rusoliju, Bjelasicu, Komove, Kučke planine, Zeletin, Visitor, Greben, Plavsko jezero, Trojan, Valušnicu, Popadiju, Starac, Ravni Hrid, Bor i mnoge druge. Sa Crnog vrha pruža se veličanstven pogled na čitav masiv Prokletija, prirodne ljepote koje su se ovđe odavno ukorijenile, nepokorive i vječne.
Kroz glavu mi prolaze stihovi plavsko-gusinjskih pjesnika, kojima su ove planine bile vječna inspiracija, đe su provodili svoje dječačke dane na brojnim katunima. Ovđe, među divljim visovima, svaki kamen, svaka smrča i molika čuva priče i legende o minulim vremenima. Pjesnici su u ovim krajevima osjetili snagu prirode, njenu surovost, ali i njenu nježnost, dok su kroz miris četinara i zvuke vjetra u krošnjama dozivali slike iz djetinjstva. Katuni, skriveni u podnožjima planina, bili su njihovi svjetovi, đe su stasavali uz zvona stada i razgovore pastira, stvarajući u sebi vezu s prirodom koja se ne može prekinuti. Svaki dan ovđe bio je poezija sam po sebi a planinski pejzaži utkani su u njihove stihove, kao trajno svjedočanstvo o ljepoti i snazi ovih prostora.
Nakon polučasovnog odmora i spokoja u divljoj, neukrotivoj ljepoti prirode, malenom planinarskom stazom, sa odmornim konjima, krenusmo nazad. Razmišljam u sebi: biće lakše, jer smo cilj ostvarili, vrh dostigli a uzbuđenje zbog tog pregnuća još me drži. Međutim, ubrzo shvatih da nas čeka još mnogo izazova, jer planina Starac nije ni blizu pokorena. Njeni skriveni putevi i nepredvidivi tereni čine je nedovoljno istraženom i još uvijek neotkrivenom dragocjenošću za planinare, ali samo za one spremne na napor i avanturu. Njen vrh predstavlja pravi izazov – ne samo fizički, već imentalni i duhovni, jer ovđe se spajaju snaga prirode i čovjeka.
Uzjahasmo konje a u naletu adrenalina i euforije preskočih konja gotovo nesvjesno, dočekavši se na noge s lakoćom koja me iznenadi. E to je taj trenutak, kad te inercija planine i energija što struji kroz nju ponese – ne zato što to želiš, već jer te planina sama izaziva. Tada shvatih: spremnost nije samo u tijelu, već i u duhu, koji mora pratiti svaki korak, svaku odluku ovđe, na divljem terenu đe je priroda uvijek nadmoćna. I divljinu moraš poštovati, jer ona se ne da ukrotiti niti osvojiti, osim na trenutak. Ovđe, među strmim liticama i gustim šumama, čovjek je samo prolaznik, gost u carstvu prirode. Planina ti može pružiti trenutke trijumfa, kad osvojiš njen vrh i osjetiš vjetar koji nosi miris slobode, ali te odmah podsjeti da je ona vječna, dok smo mi samo prolazni. Svaki korak ovđe je istorija o poniznosti – u jednom trenutku misliš da si nadvladao prirodu, ali u sljedećem shvatiš da ona tebe oblikuje, izaziva, ćera da spoznaš svoje granice. U toj ravnoteži između poštovanja i strasti za istraživanjem leži čar divljine. Ona nam dozvoljava da je dotaknemo, da se divimo njenoj ljepoti i snazi, ali samo pod uslovom da je poštujemo, jer njen pravi duh nikada ne pripada nama.
CRNI KRŠ I VUČICIN KRŠ
Počesmo se spuštati stazom sa konjima, a đe god pogledaš, pred tobom se otvara carstvo ljepote, još uvijek u zelenim bojama, iako je polovina septembra a jesen polako dolazi. Ovđe, na planini, kao da priroda još oklijeva da se preobrazi u zlatne i crvene tonove. Đe god da se okreneš, magična ljepota oduzima dah – pred nama se uzdiže Crni i Vučicin krš, stijene koje izgledaju kao da se sam Bog igrao sa prirodom, postavivši ih ovđe kao prirodne bedeme, na kojima drevni čuvari prošlosti tiho bdiju. Vučicin krš nosi u sebi priču iz davne prošlosti, kad su mještani pronašli vučicu sa mladima ovđe u ovoj surovoj divljini i tako mu dadoše ime. Vukovi su čini se bili vjerni čuvari ove ljepote, simboli snage i slobode planine. U daljini, na horizontu, vidim bijele se ovce raspršene po katunima, đe su skromne kolibe prekrivene šindrom, kao da su zaustavljene u vremenu, netaknute istorijom. Ovđe, na ovim beskrajnim prostranstvima, vrijeme teče drugačije, sporije, gotovo neprimjetno. Svaki trenutak na planini osjeća se kao vječnost a tišina što nas okružuje donosi spokoj koji se teško može opisati.
Krećemo se stazom, a đe god pogledam, vidim po neku biljku još u punom cvijetu, koja svojim nježnim bojama krasi zlatno-žute pašnjake. Ovđe, u srcu planine, iako jesen polako dolazi, priroda još uvijek diše punim plućima. Često silazim sa konja kad god nisam siguran u sebe i svoju snagu, pogotovo đe silazak predstavlja izvjesnu opasnost. Svaki korak zahtijeva pažnju, jer teren je surov a planina ne prašta neopreznost. Planinski potoci žubore na sve strane, stvarajući umirujući zvuk koji dodaje mir ovoj netaknutoj ljepoti. Sami smo, a tišina je jedini pratilac mojih misli i zapisa. Svaki korak u toj tišini čini da osjetim prisutnost planine u njenom najdubljem obliku, kao da ona sama diše s nama.
Dolazimo do prostrane vrtače, a odavde silazak u Babino polje predstavlja pravi izazov. Hitro se krećem, poskakujući ovim planinskim stazama, kao da me nosi sama zemlja pod nogama. Već iz daljine vidim babinopoljsku rijeku, njen srebrni sjaj što vijuga kroz dolinu. Prolazimo pored često napuštenih katuna, stanova i koliba, koje stoje kao tihi svjedoci prošlih vremena. U toj harmoniji prirode, te skromne građevine djeluju kao dio pejzaža, skladno uklopljene u ljepotu koja ih okružuje, čuvajući u sebi priče o životu na ovim visovima.
EKO KATUN HAKO I GOSTOPRIMSTVO RUGOVACA
Nakon više od pet sati uspinjanja i silaska niz planinu Starac, u stazi dužine 11.km koja je za mene predstavljala i najteži i najljepši uspon do sada, konačno stigosmo na eko katun Hako, đe ćemo predahnuti. Umorni, ali zadovoljni, sijedamo pod krošnje starih stabala smrče, osjećajući kako se umor polako povlači a miris planinskog vazduha osvježava svaki dah. Dok zapisujem svoja iskustva, osjećam da mi je potreban odmor, jer ova pobjeda, iako trenutna, ispunila me do kraja. Ovđe, u ovoj tišini, shvatam da planina nikada nije u potpunosti osvojena, ona nas samo privremeno prima u svoje krilo, dopušta da je dotaknemo i divimo se njenoj veličanstvenosti. Uspjeh nad Starcem je nešto što će uvijek ostati u meni, jer svaki korak, svaki pogled, svaka prepreka učinili su ovu avanturu nečim nezaboravnim. Odmor na katunu donosi mir nakon silaska, dok se priroda ovđe oko nas polako smiruje pred zalazak sunca, a ja osjećam da sam, makar na trenutak, bio dio ove divlje ljepote, koja nas neprestano podsjeća da je prava snaga u poštovanju prirode, a ne u njenom pokoravanju.
Jahanje konja uz planinu Starac je neponovljivo iskustvo koje je puno adrenalina, đe pored fizičke kondicije morate pokazati i spremnost da poštujete plemenitost konja. Dok smo se uspinjali ali i spuštali uskim stazama, okruženim netaknutom prirodom, osjećate blisku vezu sa ovim plemenitim životinjama koje su nas strpljivo vodile kroz divlje pejzaže. Denis Rugovac, iskusni vodič i ljubitelj prirode, često ima priliku da strance vodi brojnim karavanskim i planinskim stazama. Njegova stručnost i ljubav prema konjima omogućavaju posjetiocima da dožive taj neponovljivi osjećaj ljepote i slobode u srcu prirode, gdje svaki trenutak predstavlja spoj avanture i mira.
Preda mnom se pojavljuje plemenita figura Sadrije Rugovca, čovjeka čiji se život isprepleo sa ljepotom planine i mudrošću prirode. Dok sjedimo uz čašu kafe u toplom ambijentu njihove skromne kuće, vrijedna Denisova supruga Bahta priprema sofru a mirisi domaće kuhinje ispunjavaju prostoriju. Sadrija, sa blagim osmijehom i očima punim iskustva, priča mi o svom životu. Penziju je stekao kao kuvar u nekadašnjem hotelu „Plavsko jezero“, ali njegova prava bogatstva su priče koje nosi u srcu, priče o ovom kraju, njegovim ljudima i legendama koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Jedna od tih priča, koju mi je ispričao, objašnjava kako je nastao toponim Babino polje. Nekada davno, živjela je ovdje imućna mještanka, poznata po velikom stadu koje je uzgajala na planinskim katunima. Kako nije imala svoje potomke, sav njen život bio je posvećen brizi za stoku i održavanju bogatstva koje je gradila godinama. Međutim, kako su godine prolazile, starost je počela da uzima svoj danak. Jedne oštre zime, kada su planinu pokrili veliki snijeg, led i mraz, njeno cijelo stado izmrzne na tom katunu. Ostavši bez stoke, napustila je to mjesto a katun je od tada dobio ime Babino polje, u znak sjećanja na staricu koja je nekada tamo gospodarila.
Dok Sdarija priča, osjetim kako svaka riječ oživljava duh prošlih vremena, kao da se pred mojim očima odvija čitava istorija planinskih predjela. Njegova priča nije samo legenda, već i poruka o prolaznosti, ali i o neuništivoj vezi ljudi i prirode. Stari planinski katuni i dalje čuvaju uspomene na one koji su im nekada bili dom, a Sdarija, svojim pričama, pomaže da ta sjećanja ne izblijede.
Svoje porodične radosti Sadrija je gradio zajedno sa suprugom Šahzom, ženom koja mu je bila i ostala oslonac kroz sve životne izazove. Zajedno su izrodili četvoro djece: Denisa, Sofiju, Enisa i Sadiju. Sofija i Enis danas žive u Americi, uspješni su u svojim poslovima, dok Sadija živi i radi u Njemačkoj. Njihov sin Denis, koji je ostao u rodnom kraju, nastavio je porodičnu tradiciju i izgradio svoj dom, okružen planinama. Denis je otac četvoro đece: Hako, Hana, Đula i Daris, i upravo na njega je Sadrija najponosniji, jer nastavlja tradiciju koju su preci postavili prije mnogo godina.
Dok razgovaramo, Sadrija mi sa ponosom govori: „Šahza, supruga mi je bila i ostala velika podrška u životu. Mnogo smo lijepog i teškog preko naših nejakih pleća prenijeli. Ponosan sam što pomažem mom sinu Denisu. Vidiš ove krše, ove planine? Sve sam ja, na ovu moju malu grbačicu, prenio sa njim. I dok ne preselim na bolji svijet, uvijek ću mu pomagati.“ Njegove riječi odzvanjaju dubokom zahvalnošću prema životu koji je izgradio i prema zemlji koja mu je pružila sve, iako je često bila nemilosrdna. Kao pravi čuvar porodične baštine, Sadrija priča o svojim precima, koji su davno došli iz Rugovske klisure i nastanili se u okolini Plava. „Nije bilo lako“, kaže, „istrajati kroz vijekove, pohode, ratove i iseljenja na ovim prostorima. Pamtim kao dijete brojne i lijepe katune, đe su ljudi živjeli u skladu sa prirodom. Ovđe je posebno krtola dobro uspijevala. Sjećam se karavana natovarenih krtolom koji su išli za Peć, Pećkom putačom. Iz Peći smo donosili tovare žita, jer je to bio trgovački centar, lijep i značajan.“
Sadrijina sjećanja vraćaju me mislima u prošlost, u vrijeme kada su karavani prolazili ovim planinskim stazama, kada su životi bili jednostavniji, ali teži. Njegova priča o krtoli koja je hranila čitave porodice i o dugim putovanjima za Peć otkriva sliku života koji je bio ispunjen radom, ali i borbama. Sadrijin život je odraz tih prošlih vremena, ali i most mudrosti i osjećanja koji prenosi svojim potomcima vrijednosti i snagu koju je njegova porodica gradila generacijama.
Denis je, naslijedivši ljubav prema prirodi i tradicionalnom načinu života, odlučio da na porodičnom katunu podigne nešto jedinstveno, spoj modernog komfora i starinskog šarma. Njegova ideja da na padinama Prokletija izgradi kolibe od kamena i drveta, oslanjajući se isključivo na prirodne materijale, počela se ostvarivati u drugoj polovini 2020. godine. Polako, kamen po kamen, gradeći vlastitim rukama i uz pomoć oca Sadrije, Denis je započeo ovaj poduhvat pun izazova. Počeci su bili teški – borba sa nepristupačnim terenom, vremenskim prilikama i ograničenim resursima zahtijevala je ogromna odricanja, ali Denisova želja da uspije bila je jača od svih prepreka.
Danas, njegov eko-katun „Hako“ odiše toplinom i gostoprimstvom. Tri prostrane kolibe, pažljivo raspoređene rubom Babinopoljske rijeke okruženim planinskim vrhovima, spremne su da ugoste turiste iz svih krajeva svijeta. Svaka koliba je dizajnirana da odražava duh prošlih vremena, ali sa modernim elementima udobnosti. Kada kročite unutra, osjećaj je kao da ste ušli u musafirsku sobu iz starih vremena. Ćilimi prekriveni po podovima, drvena sofra na sredini prostorije, detalji od prirodnih tkanina, arabeske od vune, sve to čini da se osjećate kao da ste zakoračili u prošlost u domove predaka. Miris borovine i drvene šindre prožima vazduh, dajući svakom gostu osjećaj mira i povezanosti s prirodom.
U eko-katunu, „Hako“svaki kutak prenosi priču o posvećenosti porodice. Njemački turisti, koje sam sreo dok su uživali u miru ovog mjesta, pohvalili su autentičnost i prirodnu ljepotu, ali najviše su istakli hranu. „Sve nam se dopada, ali hrana je možda najbolja!“ kažu mi sa osmijehom. Domaći proizvodi od bijelog mrsa, skorup, pavlaka, kisjelo mlijeko, kačamak, domaća krtola, kukuruzni vrući hljeb koji se lijepi na prstima, razne vrste pita, ljute pečene paprike, domaća jaja – sve pripremljeno s ljubavlju i pažnjom. Hrana na katunu „Hako“ nije samo spoj tradicionalnih ukusa, već doživljaj, povratak jednostavnosti i prirodnosti koji savremeni turisti toliko cijene.
Denis nije stao samo na turizmu – pored toga što brine o gostima, on uzgaja četiri krave i dvanaest junica, kao i živinu a obrađuje i zemlju. Tokom ljeta, često se može viđeti kako balira sijeno za goveda, dok vrijedne ruke njegove porodice pomažu u svakodnevnim poslovima. Svaki dan ovdje je prepun rada, ali u tom radu leži i smisao. Denisova porodica svakodnevno pokazuje kako upornost, ljubav prema zemlji i neprekidni trud mogu izgraditi nešto što ne samo da služi njihovoj budućnosti, već i obogaćuje iskustvo svakog gosta koji dođe u ovaj kutak planinskog raja. U eko-katunu Hako živi duh prošlosti, ali i obećanje boljeg sjutra – izgrađenog radom, upornošću i vjerom u zajedničku budućnost.
Stari Sadrija, sa dubokom mudrošću u očima, sjedi preko puta mene, dok me ljubazno nudi raznim ukusnim jelima koja je njegova snaha Bahta pripremila. Sofra ispred nas obiluje domaćim delicijama a mirisi tradicionalnih jela šire se uokolo. „Danas je život mnogo lakši nego nekada,“ kaže mi, s blagim osmijehom, ali i sjetom u glasu. „Vidi se po meni i mojoj generaciji – teški ožiljci rada i života. Želim da mladi ne zaborave svoju rodnu grudu, đe god da su. Neka ih ona prati, bilo ovdje kod nas, bilo u dalekom svijetu.“
Dok slušam njegove riječi, osjetim težinu tih misli, težinu vremena koja su prošla, ali i neizbrisivu vezu koju Sadrija ima sa svojom zemljom. Probam specijalitete sa sofre – domaći skorup, pavlaka, kačamak, sve pripremljeno sa ljubavlju a svaki zalogaj nosi ukus doma, tradicije i prošlih vremena. Dok suton polako pada nad Prokletijama, prepuštam se čarima trenutka na eko-katunu Hako. Na ovom mjestu, đe priroda vodi glavnu riječ, sve postaje tiše, mirnije, kao da se vrijeme usporava. Sa grana visokih smreka čujem kako u daljini odjekuje huk sove, podsjećajući me na drevne šume koje su ovdje stajale vijekovima. U isto vrijeme, u tami koja se spušta, nemirna pastrmka povremeno preskače površinu Babinopoljske rijeke, stvarajući talase pod mjesečinom. Svaki detalj ove noći priča svoju priču a ja sjedim, okružen tim pričama, osjećajući se kao da sam dio nečeg većeg – prirode, zemlje i tradicije koja ovdje nikada ne blijedi. Taj spoj prirode, jednostavnosti i rada koji su Sadrija i Denis i njegova porodica utkali u ovo mjesto čini da eko-katun Hako nije samo prostor za turiste, već živa uspomena koja traje generacijama.
Eko katun Hako, pod rukovodstvom Denisa Rugovca Bahta i Sadrije, uvijek sa ljubavlju dočekuje svoje goste, bez obzira na to da li dolaze kao manja grupa prijatelja ili kao pojedinci koji žele osjetiti čari prirode. Ovaj prelijepi kutak nudi autentično iskustvo boravka u prirodi, uz gostoprimstvo koje čini da se svaki posjetioc osjeća kao kod kuće. Zato kada god krenete preme Hridskom jezeru, hridskim kršima i Babinom polju svratite u ovaj topli dom ovih dragih ljudi.
