Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Sjedeći za državnim stolom prepunim pršuta, pečenja, ruske salate i najvažnijeg ideološkog oružja – šljivovice, Ministar Ugroženosti Srpstva u Crnoj Gori, Joko Glimerica, tužno je zurio u svoj tanjir.
– Ovo је strašno! – zaječao je, brišući masnu bradu rukavom. – Srbi su u Crnoj Gori nikad ugroženiji! Evo, sinoć sam sanjao Crnogorca kako jede kačamak i nije me ponudio! Ako to nije genocid, ja ne znam što jeste!
Svi okupljeni, od episkopa do narodnih poslanika, klimnuli su glavama u ritmu turbo-folk naricaljke koja se orila iz televizora.
U čelu stola, Milat Jaković, vječiti kandidat za predsjednika bilo čega (od mjesne zajednice do svjetske vlade), otpuhnu dim cigare i teatralno zavrte čašu šljivovice.
– Braćo, ovo je katastrofa! Zamislite, Crnogorci hoće da imaju svoju državu, svoju crkvu, svoju istoriju, svoj jezik! Pa đe to ima?!
– Ne daj bože, ministre! – dobaci episkop Grogorije Hik Hik Šljiva, prekrstivši se sa tri prsta dok mu je kapljica šljivovice skliznula niz mantiju. – Ovo je čist genocid nad srpskim narodima! Hik!
– Jezivo – doda Knez Milanović, brišući usta masnim rukavom. – Evo, meni juče Crnogorac rekao da nije Srbin! Znaš li ti kakva je to ugroženost?!
– A tek diskriminacija! – poče izaslanik iz Beograda, gromoglasno podrignuvši. – Moraš da se voziš crnogorskim službenim autom, a ne onim našim iz Srbije!
U tom trenutku, vrata se naglo otvoriše i unutra, zadihan od trčanja, uleće Mando Andrić, predsjednik parlamenta srpskog sveta.
– Braćo! – uzviknu i teatralno se prekrsti. – Stanje je alarmantno! Naši izvori javljaju da Crnogorci i dalje govore crnogorski jezik!
Svi prisutni prekrstiše ruke na grudima i zadrhtaše od užasa.
– To je skandal! – povika Grogorije Hik Hik Šljiva, dok mu je komad svinjskog pečenja pao sa tanjira pravo u krilo.
– Svetinje su nam u opasnosti, braćo! – doda Milanović, dok se sa druge strane stola Milat Jaković oblizivao i razmišljao o tome kako bi on, ipak, bio najbolji predsjednik… bilo čega.
Joko Glimerica klimnu glavom, oslonivši se na sto.
– Braćo moja ugrožena! – zavapi. – Naše svetinje su u opasnosti! Ne damo sveto svinjsko pečenje! Ne damo šljivovicu! Ne damo… – zastade, u potrazi za trećom stvari koja je apsolutno neotuđivi stub srpstva.
Nasta muk. Svi su se zgledali. Očigledno je bilo da su prva dva prioriteta jasna, ali treći stub srpske duhovnosti još nije bio definisan.
– Slaninu?! – predloži Milanović.
– Kobasice! – viknu Grogorije Hik Hik Šljiva, dok mu je komad kajmaka pao na bradu.
– Svadbe sa 500 zvanica?! – ubaci se izaslanik iz Beograda.
– Izbore dok ne pobijedimo?! – viknu Milat Jaković.
– Mitove! – izusti Mando Andrić, podigavši ruku kao đak koji zna tačan odgovor.
Nastade opšti muk, pa onda odobravanje.
– Bravo, brate Mando! – reče Joko Glimerica, s divljenjem. – Mitovi! Naše najveće svetinje!
– Tako je! – pridruži se Grogorije Hik Hik Šljiva, podižući čašu. – Mitovi su nas održali, njihova ugroženost će nas dokrajčiti! Hik!
U tom trenutku, na TV-u se pojavi prilog o predsjedniku Crne Gore koji je nešto govorio o suverenitetu. Svi su odmah prekrstili ruke i odmahnuli glavama.
– Eno ga, opet hoće da nam ukrade svetinje! – povika Grogorije Hik Hik Šljiva, dok su se ćevapi topili u njegovim ustima.
– Ugroženi smo! – ponovi Joko Glimerica, dižući čašu šljivovice.
– Naša crkva, naša istorija, naše pečenje! – povikaše svi u glas i još jače se zagrcnuše dimljenom vešalicom.
Negde u ćošku, jedan mladi Srbin, tek stigao iz Beograda, upita:
– A čime ste tačno ugroženi?
Nastade muk. Pogledi su se sreli, zalogaji su ostali na pola puta do usta. Prvi je progovorio Mando Andrić:
– Pa kako? Lijepo! Kad se sve ovo završi, Crna Gora će ostati bez nas… a to je, brate, najveća tragedija od svih!
Zavlada tišina, a onda su svi prasnuli u smijeh i nazdravili još jednom za – vječito ugroženo srpstvo i svetinje: pečenje, šljivovicu i mitove.
BHDINFODESK / Humoreska Ugroženi Srbin koja će slatko nasmijati sve.
