Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Intrigantni naslov zbirke “Mamihlapinatapai” potiče iz jezika Jemana, plemena sa Ognjene zemlje, i označava „pogled između dvoje ljudi, od kojih oboje žele da onaj drugi započne nešto što oboje žele, ali niko ne preuzima inicijativu“. U tom jedinstvenom pojmu, gotovo neprevodivoj riječi koja sažima nijansu ljudske neodlučnosti i intimnog čekanja, ogleda se i temeljna nit čitave poetske strukture ove zbirke. Izborom upravo tog izraza za naslov, Sehada Baždarević ne otvara samo prostor značenja ona otvara prostor tišine. To je poezija sa one strane izgovorenog, poezija između riječi, đe najviše govori ono što nije rečeno. Zbirka od samog početka donosi osjećaj unutrašnje zategnutosti, napetosti između misli i osjećaja, između želje i mogućnosti izraza. Poetski subjekt često stoji pred sobom kao pred ogledalom koje ne daje odgovor, već samo vraća pitanja. Upravo zato, “Mamihlapinatapai” postaje misaoni okvir čitave zbirke. Svaka pjesma čini se kao pokušaj da se dotakne moćno, obazrivo, kao da bi svaka riječ mogla narušiti krhku ravnotežu između bića i svijeta. U toj tišini i misaonoj zgusnutosti osjeća se snažan, ali suptilan uticaj poezije Enesa Halilovića. Međutim, riječ je o uticaju koji ne guši originalnost već podstiče dijalog jedan poetski izazov u kojem Baždarevićeva ne imitira već reinterpretira. Halilovićeva misaona disciplina, osjećaj za jezičku ekonomiju i simbolička dubina nisu preuzeti mehanički, već transponovani u njen vlastiti glas glas koji često dolazi iz alter-ega, iz unutrašnjih komora samopropitivanja i tjeskobe. Pjesme tako dobijaju ulogu ispovjednog prostora, ali i prostora unutrašnjeg sukoba, u kojem identitet nije dat, već se neprestano ispituje, prelama, sastavlja i rastavlja. Upravo ta napetost između govora i ćutanja, između autora i njegovog unutrašnjeg drugog čini zbirku “Mamihlapinatapai” izuzetno vrijednim poetskim dokumentom jedne lične borbe, misaone zrelosti i emotivne autentičnosti.
Pjesma „Nostalgija za sopstvom“ uvodi čitaoca u gotovo fragmentarno seciranje ličnosti, đe je poetsko biće prikazano kroz niz kratkih, gotovo esejističkih fragmenata. Pojmovi poput „Ars poetika“, „groteska“ i „duh i duša“ nisu pjesnički dekor, već precizno izabrani termini koji podvlače suštinu unutrašnjeg preispitivanja. Završni stih, „Arabeska jastva“, snažno sažima cijelu pjesmu, predstavljajući unutrašnje biće kao kompleksnu, gotovo ornamentalnu strukturu čija složenost ostaje skrivena u unutrašnjosti čovjeka.
Pjesma „Oružju, oruđe, sredstvom“ veoma je upečatljiva u svom direktnom i emocionalno prodornom početku: „Tupim nožem, istupljenim rezanjem duše, gulim zrelu jabuku: zelenu!“. Ovaj stih je metafora lične patnje, bola koji prolazi kroz samospoznaju i unutrašnju transformaciju. Pjesnikinja u nastavku preuzima moć nad sopstvom, potvrđujući kreativni čin kao lijek: „Samo, ovaj put, umetnik sam: Ja. Svoja. Kod koje je“. Kroz ovakav izraz Baždarević jasno određuje svoju poeziju kao proces iscjeljenja.
U pjesmi „Kontrast“, Baždarević iznosi jedan od najvažnijih poetskih trenutaka zbirke. Kroz simbole crnog bora i crnog mrava ona istražuje dualitete ljudske egzistencije i društvene odgovornosti prema prirodi. Stih „Crni bor samom sebi ne miriše, kad zbog nas prestane da diše“ oštra je kritika ekološke neodgovornosti, dok stih „Mrav samom sebi previja rane, dok bol ne prestane“ ističe solidarnost i zajedništvo. Baždarević ovđe gradi poetsku filozofiju međuzavisnosti pojedinca i zajednice, propitujući etičku odgovornost u savremenom svijetu.
Pjesma „Utopist i usamljenik“ otvara kompleksnu dimenziju egzistencijalnih pitanja. Poetski subjekat suočen je s dilemom ljudskog trajanja, što se jasno vidi u stihu: „Naša sintaksa apstrahovana je pojmom život. Tu smo, a do kad, da li je to izvesno u oba slučaja?“. Pitanje opstanka, smisla i svrhe života ostaje otvoreno, bez konačnog odgovora, ostavljajući prostor za duboko lično propitivanje i intimnu refleksiju.
Centralno mjesto unutar zbirke zauzima pjesma „Mrak“, jedan od poetskih vrhunaca ovog ciklusa. Autorka originalnom i upečatljivom metaforom prikazuje osjećaj tuge i bola: „Tada sam shvatila da salinitet diktira količina bola“. Ovđe bol predstavljen kroz prizmu kao emocionalna kategorija već dobija gotovo fizički kvalitet mjerenje kroz salinitet sugeriše dubinu ličnog gubitka i nerazumijevanja. U ovoj pjesmi posebno se ističe sposobnost Sehade Baždarević da jednostavnim, ali snažnim pjesničkim sredstvima izrazi najdublje slojeve čovjekove psihe.
Sažeta, ali efektna pjesma „Demant“ aforistički sažima poetičke i životne dileme: „Najbolje vreme za poeziju, najgore vreme za opsesiju“. Kroz četiri kratka stiha, pjesnikinja sumira kontradikcije savremenog života, đe poezija i opsesija, rat i mir koegzistiraju u paradoksalnoj napetosti.
Zbirka Sehade Baždarević, “Mamihlapinatapai,” ambiciozno zadire u dubinu čovjekove unutrašnjosti, pokazujući autorkinu sposobnost da izrazi ono prećutano, skriveno između riječi. Međutim, u samoj strukturi zbirke primjetno je da bi bilo korisnije napraviti dvije zasebne cjeline jedna koja bi okupila pjesme lične, duboke autoreflekcije i unutrašnjeg propitivanja, dok bi druga mogla biti usmjerena na pjesme univerzalnijeg karaktera, baveći se društvenim, filozofskim i širim egzistencijalnim temama. Na taj način bi se jasnije ocrtala poetska putanja autorke i dala čvršća nit tematske dosljednosti. Takođe, određene pjesme kao što su „List-Am“, „Ćirilica“ i „Meta“ jasno pokazuju potrebu za dodatnim poetskim sazrijevanjem, pa bi njihov pravi potencijal vjerovatno mnogo upečatljivije zasijao kada bi bile ostavljene za buduće zbirke. U ovim pjesmama još uvijek se osjeća trag mladalačke nezavršenosti i određene stilske eksperimentalnosti, što istovremeno svjedoči o poetičkoj smjelosti autorke, ali i naglašava potrebu za dodatnim promišljanjem i dubljom poetskom artikulacijom.
Ipak, nesporno je da Baždarević već u svom prvom poetskom ostvarenju pokazuje ozbiljan talenat, svježinu u izrazu, autentičnost emocija i izuzetnu sposobnost poetskog sagledavanja svijeta kroz unutrašnju perspektivu. Ova zbirka uvodi čitaoca u jedan prepoznatljiv autorkin glas koji obećava mnogo, jasno ukazujući na to da se u budućim djelima može očekivati potpuno sazrijevanje poetskog izraza i još izraženija tematska zrelost. Upravo iz ove zbirke jasno proizilazi da Baždarević posjeduje pjesničku intuiciju, izoštren osjećaj za jezičke nijanse i dar za preciznu metaforu. Stoga je opravdano očekivati da će u narednim zbirkama nastaviti razvoj svog poetskog jezika, produbljujući sopstvenu poetiku i dostižući nove umjetničke visine. Već sada, na osnovu prikazanog u “Mamihlapinatapai”, može se reći da Sehada Baždarević ima snažan potencijal da svojim budućim radovima ostvari značajan uticaj na regionalnu književnu scenu, ostavljajući upečatljiv i originalan trag u savremenoj poeziji.
BHDINFODESK
