Književnost

JASNA ŠAMIĆ: MICHAEL SPEIER – SELJAK GRADOVA

Trećeg juna 2025. u Parizu, gost Francuskog PEN-a (predsjednica Carole Mesrobian), Akademije Mallarmé (predsjednik Sylvestre Clancier) i Kuće poezije bio je njemački pjesnik Michael Speier. On je tu učestvovao u povodu izdanja zbirke poezije u bilngva izdanju, pod naslovom Kad je život bio geografija (izdavačka kuća La rumeur libre). Prevodolac je bio poznati francuski i luksemburški pjesnik, Jean Portante, čije pjesme sam već prevodila na bosanski, i koga sam upoznala davno u Luxemburgu kada sam imala izložbu « Pariz Sarajevo 1900 ». Jean Portante je dobitnik brojnih francuskih nagrada, kao i prevodilac s više jezika. 

Njemačkog pjesnika je u najljepšem svjetlu predstavio jedan takođe veliki pjesnik, Sylvestre Clancier, označivši ga kao modernog autora, koji se ipak razlikuje od mnogih pjesnika te vrste. Blizak možda i klasičnom pjesništvu ? Susret s njim je pozdravila i predsjednica PENa, dok je 

Jean Portante je pročitao izvrstan esej o Speieru, kojeg smatra najvećim savremenim njemačkim pjesnikom rođenim 1950. Podsjetio je da je Speier i prevodilac, i predavač, te da je objavio devet zbirki poezije, više antologija i brojne prevode s francuskog, engleskog i italijanskog jezika. Zastupljen je u više od 50 antologija. Pjesnik je i svjetski putnik, što se očituje i te kako u njegovim stihovima, u kojima sam primijetila da ima i fantastike, odnosno nadrealizma. 

Jean Portante je odlično predočio publici, gdje je bilo dosta francuskih pjesnika, cjelokupno djelo ovog autora, a napose njegovu objavljenu zbirku, istaknuvši metafore kojima obiluje pjesništvo Speiera, a koje zvuče iznenađujuće i zato su vrlo upješne. A takvi su često i obrti na kraju pjesama, po kojima se vidi da je to autentičan glas. 

Jean Portante je svoj tekst nazvao Svjetski seljak, aludirajući na Aragonovog Seljaka iz Pariza.

Prevodilac je istakao da njemački jezik dopušta konstrukcije više riječi u jednu, što francuski ne dopušta, ali je ipak uspio da stvori neke neologizme u francuskom jeziku, koji odgovaraju njemačkom originalu. Teško mi je ponoviti ovdje sve što je Jean Portante rekao o poeziji ovoga pjesnika, gdje je pominjao i razne strate, utapanje « stilova » kao i registara, potkrojepivši sve citatima stihova. Pomenuo je da francuska publika ne poznaje dovoljno, ili skoro nikako savremenu njemačku poeziju, i ako bi trebali navesti tri pjesnika to bi bili Michael Speier, Michael Speier i Michael Spaier. 

Na Internetu sam našla da je poezija ovog pjesnika prevedena i na srpski – i to dvojezična zbirka Donau-Gene (Dunavski geni), objavljena 2008.

Pjesnik je nakon čitanja stihova na njemačkom, i nakon što smo ih čuli na francuskom, dao kratak i efektan pregled savremenog pjesništa u Njemačkoj, pominjao je neka imena koja, nažalost, nisam zapamtila. Bilo je na kraju dosta pitanja pa i o razlici između pjesnika porijeklom iz Istočne i onih iz Zapadne Njemačke, ali izgleda da te razlike nema u savremnom njemačom stihu, osim što danas zvuči više šik biti porijeklom iz nekadašenjeg DDRa. Istakao je i to da su pjesničke veze između Austrije i Njemačke jake, i da austrijski pjesnici mnogo više objavljuju u Njemačkoj, gdje ima više izdavačkih kuća, nego njemački u Austriji. 

Svi su pohvalili francuski prevod. Ja sam poželjela da čujem da li su savremeni pjesnici inspirisani aktuelnošću u svijetu, da li pišu o tome, ako već pjevaju o prošlosti, o drugom svjetskom ratu, Drezdenu, i raznim istorijskim događajima, što se nije primijetilo iz Speirovog predavanja. 

Do sada, lično nisam čula da njemački pisci dižu svoj glas protiv genocida u Gazi. A ni pjesnik ništa o ovim modernim, strašnim ratovima nije ništa rekao. 

Na siteu velike knjižare FNAC, kao rezime gore dvojezične pjesničke antologije Michaela Speiera, Kad je život bio geografija, čitamo:

Pjesme iz ove antologije preuzete su uglavnom iz knjiga Mitlesebuch 136, objavljene 2015. godine, i Haupt / Stadt / Studio, objavljene 2013, obje u izdanju izdavačke kuće Aphaia. KAKO? Ova knjiga poziva na putovanje, od grada do grada: u Berlin, Budimpeštu, Beograd, Beč, uz Dunav kao dodatak, zatim u Pariz ili Njujork, jedno zaustavljanje u Vermontu, u Sjedinjenim Američkim Državama, pa onda u Italiji, na ostrvu Elba, na dvorcima Loare, i još na mnogo, drugim mjestima. Ali možda je zapravo riječ o jednom jedinom mjestu kroz koje Michael Speier iznova prelazi, poput Aragonovog „seljaka iz Pariza“, koji postaje svjedok prolaznosti svijeta. Ili pak kao oni putnici iz Ukrcavanja za Kiteru, koji čekaju da ne otputuju nigdje drugdje osim u vlastitu unutrašnju geografiju, tamo gdje su se, s jedne strane, sastali neumorni postanak, a s druge strane, vječno umiranje.

Poetski fragmenti koji su ovdje prevedni pisani su, kao što se vidi, u slobodnom stihu i modernom jeziku, sa metaforičkim slikama, kao npr. slikom oblaka što je nesumnjivo aluzija i na clouds s Interneta i lične, pa čak i društveno-ekonomske i numeričke refleksije. Tu ima i tragova nadrealizma. Može se reći da se realno miješa, utapa u nadrealno. I obrnuto. Pjesnik se igra s jezikom tehnologije i emocionalnim stanjima, a sve to u kontekstu savremenog, globaliziranog svijeta.

MICHAEL SPEIER 

LE PAYSAN DES VILLES 

Le 3 juin 2025, à Paris, l’invité du PEN Club français (présidé par Carole Mesrobian), de l’Académie Mallarmé (présidée par Sylvestre Clancier) ainsi que de la Maison de Poésie, était le poète allemand Michael Speier. Il y participait à l’occasion de la parution de son recueil de poésie en édition bilingue, intitulé Quand la vie était géographie, publié par la maison d’édition La rumeur libre. Le traducteur était le célèbre poète franco-luxembourgeois Jean Portante, dont j’ai déjà traduit certains poèmes en bosnien et que j’ai rencontré il y a longtemps à Luxembourg, lors de mon exposition « Paris Sarajevo 1900 ». Jean Portante est lauréat de nombreux prix littéraires français et traducteur à partir de plusieurs langues.

Le poète allemand a été présenté dans les termes les plus élogieux par un autre grand poète, Sylvestre Clancier, qui l’a défini comme un auteur moderne, tout en soulignant qu’il se distingue de nombreux autres poètes dits modernes. Peut-être est-il même proche de la poésie classique ? La rencontre a également été saluée par la présidente du PEN Club, tandis que Jean Portante a lu un remarquable essai sur Speier, qu’il considère comme le plus grand poète allemand contemporain né en 1950. Michel Speier est également traducteur et enseignant, auteur de neuf recueils de poésie, de plusieurs anthologies, ainsi que de traductions de poésie contemporaine du français, de l’anglais et de l’italien. Il est présent dans plus de 50 anthologies. C’est aussi un voyageur du monde, ce qui se reflète fortement dans ses poèmes, où j’ai perçu des touches de fantastique, voire de surréalisme.

Jean Portante a brillamment exposé l’ensemble de l’œuvre de Speier devant un public composé en grande partie de poètes français, mettant particulièrement en lumière le recueil publié, en insistant sur les métaphores surprenantes et donc remarquables qui caractérisent la poésie de Speier. 

On peut également souligner les retournements de fin de poème, révélateurs d’une voix authentique. 

Portante a intitulé son texte Le Paysan du monde, en référence au Paysan de Paris d’Aragon. Il a également fait remarquer que la langue allemande permet de combiner plusieurs mots en un seul, chose impossible en français, mais il a néanmoins réussi à créer quelques néologismes en français qui restituent l’esprit du texte original. Il m’est difficile ici de retranscrire tout ce que Jean Portante a dit à propos de la poésie de Speier, où il évoquait aussi différentes strates, des fusions de « styles » et de registres, illustrant tout par des citations de vers de l’auteur. Il a souligné que le public français connaît très peu, voire pas du tout, la poésie allemande contemporaine, et que si l’on devait citer trois poètes allemands, ce seraient : Michael Speier, Michael Speier et Michael Speier.

J’ai vu sur Internet que la poésie de cet auteur a aussi été traduite en serbe, notamment dans un recueil bilingue appelé Donau-Gene (Les gènes du Danube), publié en 2008. Je n’ai cependant pas réussi à trouver ce livre en ligne ; c’est tout ce que je sais.

Après la lecture de ses poèmes en allemand, suivie de leur lecture en français, le poète a donné un bref mais percutant aperçu de la poésie contemporaine en Allemagne, mentionnant plusieurs noms que je n’ai malheureusement pas retenus. À la fin, de nombreuses questions ont été posées, y compris sur la différence entre les poètes originaires de l’Allemagne de l’Est et de l’Ouest ; il semble qu’il n’y ait plus de véritable distinction dans la poésie allemande contemporaine, si ce n’est qu’il est devenu “plus chic” d’être originaire de l’ex-RDA. Le poète a également rappelé la force des liens poétiques entre l’Autriche et l’Allemagne, et le fait que les poètes autrichiens publient bien plus souvent en Allemagne, où l’édition est plus développée, que les poètes allemands en Autriche. 

Tout le monde a salué la traduction française. 

Pour ma part, j’ai souhaité savoir si les poètes contemporains s’inspirent des événements actuels dans le monde, s’ils écrivent à ce sujet, eux qui chantent souvent le passé, la Seconde Guerre mondiale, Dresde, et divers épisodes historiques. Ce point n’a pas ressorti de l’intervention de Speier.

À ce jour, je n’ai personnellement pas entendu de voix d’auteurs allemands s’élever contre le génocide à Gaza. Et ce poète non plus n’a rien dit de ces guerres modernes, effroyables.

Sur le site de la grande librairie FNAC, dans le résumé de cette anthologie bilingue de Michael Speier, Quand la vie était géographie, publiée donc en français et en allemand, on peut lire :

Anthologie poétique bilingue français-allemand de Michael Speier. Les poèmes de la présente anthologie sont essentiellement tirés des livres Mitlesebuch 136 paru en 2015 et Haupt / Stadt / Studio publié en 2013, tous deux aux éditions Aphaia. COMMENT ? C’est à un voyage, de ville en ville, qu’invite ce livre, à Berlin, Budapest, Belgrade, Vienne, le Danube en prime, puis Paris ou New York, une halte dans le Vermont aussi, aux États-Unis, ou l’Italie, l’île d’Elbe, les châteaux de la Loire, et ailleurs encore. Mais peut-être est-ce un seul lieu qu’arpente Michael Speier, tel « le paysan de Paris » d’Aragon qui devient témoin du caractère éphémère du monde. Ou comme ces passagers possibles de L’Embarquement pour Cythère, attendant de ne partir nulle part ailleurs que vers la géographie intérieure, là où se sont donné rendez-vous d’un côté l’inlassable devenir, de l’autre le perpétuel périr.

Les fragments poétiques traduits ici sont, comme on peut le constater, écrits en vers libres dans une langue moderne, mêlant images métaphoriques telles que celle des nuages, qui évoquent sans doute les clouds d’Internet à une réflexion à la fois personnelle, socio-économique et numérique. On y trouve également des traces de surréalisme, où le réel se mêle et se fond dans le surréel – et inversement. Le poète joue ainsi avec le langage de la technologie et les états émotionnels, le tout dans le contexte d’un monde contemporain et mondialisé.

Pjesme prevod Jasna Šamić i Valentin Čip 

(traduction de quelques poèmes de l’allemand en bosnien de Jasna Samic avec Valentin Cip)

*** 

Jesi li siguran da je ovo stoljeće oblaka?
njihove površine zagonetne
kao i njihovo taktiziranje protiv centrifugalnih sila   

diskretna smjena vremena i mogućeg
vidiš ih iz sirotinjskih četvrti
ekonomske klase, kroz prozore brzojurećihvozova 
ili iz president’s lounge gdje se tuširaju
gdje piće ništa ne košta, pomisliš: oblaci
– tek primijećeni, već izgubljeni –
u kojima kupaš svoju depresiju

kad se nebesa zatvore, oblaci
kruškoliki ili poput zidova
scenski postavljeni, fraktalni ili veseli
ne fiksirani na fiksiranje
prolazna ravnoteža između raspršivanja
i sabiranja (poput mog „ja“)

poput zauvijek izbrisanih datoteka
poput vremena između
copy & paste

Ringbahn Berlin

sve nestaje, blistavo,
petougao godišnjih doba, zeleno vino
tvoja usta, sve ponovo iskrsava
i mi u ovoj zimskoj žudnji
vozimo se vozimo polako (brzina
je brzina straha
pustoš juri punom parom)
zagonetne alegorije sijevaju
polako nalazimo sebe na
blagotvornom pravcu
domaine de la folie u pravcu u kom se
kreće gdje smo već bili
gdje se iznova vraćamo:

bili smo u tom vozu
snijeg je stao a rečenica
„snijeg je stao“ je stala
padao je snijeg gledali smo napolje, prozor je letio
kratko je trajalo, voz za vozom
voljeli smo taj prolazak.
sve su to izgovori, prozori
u bajkovitom snijegu, klimavi krstovi,
zavjese lampi lelujaju, guste, na povjetarcu,
ujutro, iza njih svjetlost. kakav
je to svijet koji vidiš s prozora?
okno prozora, i elementi vidnog polja:
dobro i jednolično, zlo je 

mnogoliko, Aristotel, provjerava
karte stakla već « provjerena »
od klinaca s rezačima stakla, gledamo se
s prozora u prozor dok se mimoilazimo
ugledati ono što gledamo, optička
varka: budućnost se ukazuje kao visina,
istorija kao vožnja

u dimu golubova, u ogoljelom jutru
uvijek prstenasta pruga, epska nit
sve se pojavljuje u (iznova)
razbijenom čitanju, susrećemo
samo sebe, larve štapova stoje
uz prugu klizeći, zastali smo
u tom stanju začaranosti,
prozor poleće u prekovremenost
zbijeni jedno uz drugo, stojimo u ovoj pjesmi

Bitka za Berlin (1)

voljeli bismo znati zašto spavamo.
zašto se podaci sve više pohranjuju u oblacima
i u pamučnoj praznini čekaonica na aerodromu?
zašto Berlin ponovo posrće
ka horizontu, sa svojom tužno čuvenim sivilom:
tu se prognoze miješaju,
veče i jutro se brišu, stapaju jedno u drugo.
ali zašto, neposredno prije mlijeka, ta usisavajuća svjetlost
između Berghaina i Parisbara (voljeli bismo znati),
ta elegancija otpora zraka kad se usuđuješ
izaći na otvoreno, između bistrine uma i oštećenja srca,
nakon mukotrpno propuštenih prilika
uz staklene i neizrecivo glupe kupke za oči.

naravno – moglo bi se odgovoriti – to je zbog
događaja koji nisu ravnomjerno raspoređeni
u prostoru, vremenu i muzici, ili zbog
bespilotnih dokumenata,
kojima ti izvrću dušu,
s kopačicama lišća u alejama kestenova
ili vječnim strehama Stimmanna,

odvraćajući te od svega – da li je zaista zabranjeno
jesti prošlost ili zveckati piercingima
ili zamislivim stvarima
dok klimatske kapsule zuje
u maloj kugli koja lebdi pored tvoje glave
i ne znaš zašto opet prema sredini
gdje si bijel, a jutarnje svjetlo ti se blago i neformalno obraća.

zašto onda to razbiti da bi to otkrio
(frangio ut pare facias) – onda je bolje vratiti se kući
u bionade-bidermajer kvarta Bötzow
ili se šepuriti po Frankfurtu.
a kad zatočenici pitaju
gdje je Wenck? – reci im: u Trezoru
i drugim bunkerima gdje mi ležimo,
ubijeni iz ugla oka,
prestali smo biti budni
prije sedam milijardi godina.

Related posts

TRAGOVI SVJETLOSTI I SJENKE U NOVOPAZARSKOJ POEZIJI

Urednik BiH Info Desk

ODRŽANA PROMOCIJA LIRSKE HEDIJE U PETNJICI I ROŽAJAMA

Editor

Veliki iskorak Esada Kopića Osmanovića na očuvanju i jačanju bosanskohercegovačke kulturne tradicije

Editor

Leave a Comment