RADUJE ME ANGAŽOVANOST NADOLAZEĆIH GENERACIJA
Džejlana je rođena u Sarajevu, gdje magistrira slikarstvo na Akademiji Likovnih umjetnosti (2016.). Dobitnica je Srebrne Univerzitetske značke. Nakon studija stiče profesionalna iskustva iz oblasti koncept arta i medijske pred-produkcije, dok se istovremeno bavi i ilustracijom knjiga i dječijih slikovnica i sarađuje sa mnogim bosanskohercegovačkim i regionalnim književnicima. Priredila je osam samostalnih izložbi te učestvovala na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je nagrade Collegium Artisticum za novi medij i instalaciju (2023.). Aktivno radi u oblasti scenografije. Članica je Upravnog Odbora Udruženja likovnih umjetnika BiH, članica Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo te članica Udruženja Bea. Od januara 2024. nalazi se u Registru Istaknutih samostalnih umjetnika Kantona Sarajevo. Redovito učestvuje u humanitarnim akcijama i aukcijama, donirajući svoje radove i pokazujući time svoju solidarnost i društvenu odgovornost.
Priredio: Ibrahim Osmanbašić
…………………………………………………..
Poštovana Džejlana, prije par dana imali ste izložbu u Počitelju. O čemu govori izložba „Svjedočanstvo“?
Izložba je imala za cilj pokazati solidarnost s državljanima Palestine i ukazati na genocid i etničko čišćenje koje Izrael sprovodi na očigled cijeloga svijeta. Svjedočimo takvoj brutalnosti, takvoj količini ubijanja i destrukcije, da svaki pokušaj da se pronađe racionalno objašnjenje prelazi u grotesku. Već skoro dvije godine gledamo razbacane komade ljudskih tijela, obezglavljenu i spaljenu djecu, svakodnevno mučenje, sakaćenje, ponižavanje i izgladnjivanje – i to sve pod parolom demokratije!
Izložba “Svjedočanstvo” je zapis koji nikada nije trebao nastati. Zapis o patnji, opsadi i potpunom istrebljenju jednog naroda. To je zapis o Gazi, Srebrenici, Prijedoru, Sudanu, Mijanmaru i svim drugim prostorima kolektivne boli. “Svjedočanstvo” je zapis o jednom morbidnom i stravičnom mračnom dobu u kojem je zavladala hipokrizija ljudske bijede.
Pored radova ulja na platnu izložen je i veći broj crteža. Šta je sve publika imala priliku da vidi od radova na vašoj samostalnoj izložbi „Svjedočanstvo“?
Konceptualno, ova izložba je spoj slika, crteža i pisanih svjedočanstava. Slike na platnu prikazuju fragmente gradova, zidova, ruševina i praznih prostora te imaju ulogu nijemih svjedoka, dok je crtež korišten kao eksplicitni izraz ljudske boli. To su crteži koji tematiziraju stradanje i progon te evociraju direktne slike destrukcije i ratnih trauma. Centralni dio postavke činio je zid svjedočanstava – prostor na kojem su tokom trajanja izložbe bila ispisivana autentična svjedočenja preživjelih. Jedan od živih svjedoka tokom performansa, sasvim spontano, bio je i gospodin Šadi, čovjek palestinskog porijekla, koji je utočište i mir pronašao u Bosni i Hercegovini. Njegova oteta porodična kuća danas je zgrada izraelskog suda pravde. Kakav paradoks!
Jedna ste od učesnica prvog Saziva Kolonije Srebrenica, koji se upravo ovih dana održao u Potočarima.
Imala sam tu čast da budem jedna od trinaest učesnika ovog važnog događaja, koji je realiziran u saradnji Memorijalnog centra Srebrenica i Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Prvi saziv kolonije rezultirao je izrazito vrijednim i kvalitetnim djelima, koja ostaju u muzejskoj zbirci Memorijalnog centra Potočari. Posebno me raduje i ohrabruje činjenica da su svi učesnici insistirali na likovnoj kvaliteti, pokazavši time duboko poštovanje i suosjećanje prema zadatoj, bolnoj tematici. Obilježavanje tridesete godišnjice genocida u Srebrenici posebno je teško iskustvo dok svjedočimo sistematskom iskorjenjivanju jedne cijele nacije, u razmjerama koje um više ne može da pojmi. “Nikada više” je samo prazna floskula čiji odjeci odzvanjaju u bezdanu kancerogenog, zločinačkog tkiva koje vlada čovječanstvom.
Redovito sudjelujete u brojnim izlagačkim aktivnostima. Koje izložbe biste izdvojili kao posebno uspješne?
Krajem prošlog ljeta, nakon samostalne izložbe ilustracija u galeriji Jelićeva, prezentirala sam svoj rad i u sklopu Art kampa Empeduja u Rijeci. Nakon toga, u Bošnjačkom institutu “Adil Zulfikarpašić” kustos i historičar umjetnosti Ermin Lagumdžija priredio je i kurirao izložbu “RazLikovno”, okupivši tri slikara mlađe generacije koji su se svojim radom istakli na savremenoj bosanskohercegovačkoj sceni. Tada sam izložila recentne slikarske radove, kao i dvije instalacije. Nakon toga je uslijedila velika međunarodna izložba kolektiva Nine Dragon Heads u Bosanskom Kulturnom Centru, pruživši publici dobar uvid u dio savremenih umjetničkih zbivanja. Da se odgovor ne bi pretvorio u nabrajanje, željela bih još istaći jednu vrlo značajnu i pozitivnu inicijativu na našim prostorima – projekat “Umjetnice BiH” u autorstvu umjetnice Alise Teletović – panel koji je okupio umjetnice u borbi za snažniju ulogu žena u oblikovanju kulturnog identiteta BiH.
Kako doživljavate interesovanje i kreativno opredjeljenje dolazećih generacija likovnih stvaralaca?
Moram reći da me raduje angažovanost nadolazećih generacija. Sve češće imam priliku da upoznam talentovane mlade ljude, koji su izuzetno vrijedni, posvećeni i autentični u svom izrazu. Vjerujem da dolazi generacija koja ozbiljno promišlja, ima šta da kaže, i ne boji se da eksperimentiše. Moj savjet im je da ostanu uporni, otvoreni i neka uvijek preispituju stvari. Pravi rezultati dolaze isključivo kroz kontinuiran rad, istraživanje i ličnu dosljednost.
Čime se vodite kada oblikujete ideju koju želite izraziti likovnim jezikom?
Svako likovno djelovanje temeljim na vjernosti osnovnim estetskim principima. Definisanje strukturalne forme i autentičnost likovnog jezika primarne su vrijednosti kojima se vodim u slikarstvu. Najčešće prikazujem arhitektonske motive – fragmente naselja, sokaka, zidova, zbijene i ujedinjene u homogenu masu. Dinamični impulsi širokih poteza kista vođeni su naglašenom sklonošću ka ekspresivnom izrazu i kolorističkoj izražajnosti. Forme su izobličene i deformisane, što vrlo vjerovatno sugeriše na unutrašnje stanje i osjećanja. Ipak, u tim melanholičnim prikazima, uvijek je prisutan i dašak optimizma i nade.
Kako su nastale prostorne instalacije?
Kako je dvodimenzionalna ploha vrlo brzo postala tijesna mojim stvaralačkim nagonima, napravila sam iskorak u prostor i počela eksperimentirati s upotrebom odbačenih materijala. Ovaj vid izražavanja poznatiji je pod nazivom “upcycling” i poželjan je kao likovni medij zbog promoviranja održivosti. Plodovi takvog djelovanja bili su najprije veliki formati slika u čijoj su podlozi utisnuti fragmenti stakla ili tkanine, a zatim su nastale i monumentalne svjetlosne instalacije, kao kruna višegodišnjeg istraživanja. U tim instalacijama, svojevremeno prozvanim “Fantomima slobode”, ogleda se sva vitalnost stvaralačkog poriva koji ne priznaje tehnička i tehnološka ograničenja.
Pošto ste svestrano angažovani dotaći ćemo se nekih od vaših angažmana. Pođimo od ilustracija za knjige…
Ilustracijom dječije knjige bavim se još od srednjoškolskih dana. To je bio moj prvi pravi posao i ostao je konstanta do danas. U augustu prošle godine po prvi put sam sakupila mnogobrojne radove i predstavila ih široj publici, na samostalnoj izložbi “Svijet ilustracije”. U tom svijetu caruje zajedništvo, sloga, vedrina i ljubav.
Crtež je moj bijeg iz stvarnosti u kojem mogu da oživim “Lenonov san”. Bezbrižno, sretno djetinjstvo u tamo je vječno. U mome srcu su sva djeca svijeta i njima je ova izložba bila posvećena.
Angažovani ste i u teatru oko scenografije….
Za mene, kao vizualistu, atraktivno je promišljanje o kreativnoj organizaciji prostora; stvaranje vizualne kompozicije u tri dimenzije, kako bi se postigla estetska izražajnost, simbolika i prenijela određena poruka. S tim u vezi, i scenografija na sebi svojstven način okupira i hrani moj stvaralački duh.
Hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor.
KNSINEFO/24.6.2025.g.
