Pisala sam već u Oslobođenju o konferenciji evropskih rabina koja je bila zakazana da se održi u Sarajevu – ali nije. U tom tekstu sam jasno rekla da je tu konferenciju trebalo održati. Bila je vjerske prirode i kao takva nije se trebala ticati nijednog sekularnog elementa, ni u državi ni u gradu. Kome je palo na pamet da se u sve to miješa politika – mene se ne tiče, to nije moj domen. I ko ju je, u stvari, zabranio? Sarajevo! Koje Sarajevo?
Uostalom, javno sam napisala, u jednom komentaru, da hotel koji je rezervisao sobe za rabine nije smio – na osnovu lične izjave jednog čovjeka, pa makar taj bio i ministar (za kojeg, uzgred rečeno, nikada nisam ni čula) – otkazati rezervacije rabinskoj delegaciji.
Pročitala sam tada i izjavu predsjednika Jevrejske opštine Jakova Fincija: on nije bio ni pozvan na konferenciju – što je i logično, jer nije rabin. Niti su ga ranije, koliko sam shvatila, obavijestili. Da jesu, Jevrejska opština bi sve to bolje organizovala ili barem pripremila. Tako je sam Finci potvrdio na FaceTV-u, dodavši da je Sarajevo sebi time zadalo autogol.
Na nekom hrvatskom TV kanalu, objavljenom i na YouTubeu, slušala sam Ivu Goldštajna iz Zagreba. O ovom autoru piše sljedeće na internetu: “Ispočetka se bavio vizantologijom i istorijom hrvatskog ranog srednjeg veka, potom i istorijom Jevreja u Hrvatskoj, a od sredine devedesetih i različitim aspektima hrvatske istorije 20. stoljeća. Goldštajnov opus sastoji se od preko 20 knjiga i dvestotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inostranstvu.”
Ovaj poznati intelektualac nije krio svoj bijes zbog toga što je “Sarajevo otkazalo rabinsku konferenciju”, rekavši da to nije bio jedan autogol koji je grad sebi zadao nego više njih. Jedino što se moglo “svariti” u toj erupciji bijesa bila je njegova izjava da se ne vidi po čemu rabini imaju veze s Netanjahuom, i uopšte izraelskim ratom u Gazi, i s onim što Izrael tu radi – “ako uopšte radi”.
Pošto sam već pisala o otkazivanju rabinske konferencije, ne želim da se ponavljam – ali bih ipak dodala još nekoliko riječi koje nisu uvijek u direktnoj vezi s tim. Osjećam potrebu, jer optužbe, komentari, pa i mržnja pomiješana nekad s apsurdnim, a nekad s potpuno glupim jadikovkama, ne prestaju na društvenim mrežama. Neki bosanski Jevreji, kao i Ivo Goldštajn, uvjereni su da je odgađanje skupa rabina znak antisemitizma u Sarajevu i velike mržnje prema njima.
Neki od tih Jevreja, kako sam pročitala, tvrde da su oduvijek željeli sve najbolje drugima, da su im masovno pomagali, posebno za vrijeme rata devedesetih, da nikome nikada nisu učinili ništa nažao, da to nije u njihovoj tradiciji – a vraća im se antisemitizmom.
Moram naglasiti da je tačno da antisemitizam raste – i prema Jevrejima i prema Arapima. Jer ne treba zaboraviti da je riječ o jednom, semitskom narodu, kojeg razdvaja jezik i vrijeme kada su jedni, a kada drugi počeli vjerovati u jednog – istog Boga. (Cf. moju knjigu Mistika i “mistika”, Buybook, Sarajevo.)
Možda se to ni Jevrejima ni Arapima ne sviđa, ali sve ozbiljne istorijske knjige potvrđuju da to jeste jedan narod – tako kažu naučnici, a ne propaganda. U nekim svojim tekstovima navodila sam i to da se islam itekako nadahnuo judaizmom. Zato sam, između ostalog – pored tvrdnje da mahrama nije islamska originalnost – rekla da skrivanje ženske kose nalazimo i u katoličanstvu i u judaizmu, pa već godinama dobijam prijetnje smrću od „velikih“ muslimanskih vjernika. (Dodala sam i to da o mahrami nema pomena u Kuranu i da je ona prvenstveno znak pokornosti muškarcu, a ne Bogu.)
Ono što je danas zapanjujuće u vezi s neodržanim skupom rabina jeste kolika se bura digla oko njih – kao da je neko namjerno sve to radio protiv Sarajeva i, uopšte, Bosne. A znamo dobro kome sve to ide u prilog: prvenstveno Dodiku, tom velikom “demokrati” koji se odjednom kune u ljubav prema Jevrejima, zatim Čoviću, još jednom “zaštitniku civilizacije”, a u suštini neprijatelju svega što se zove Bosna.
Čula sam svakakve četničke uvrede, ali nijednog od tih branilaca Jevreja nisam čula da digne glas protiv riječi “ćifut” ili protiv stvarnih, surovih izljeva antisemitizma – koji, gle čuda, tada nikome ne smetaju.
Nađe se tu i pokoji balija iz dijaspore koji misli da će ismijavajući stanovnike Gaze i “braneći” izraelsko izglađivanje i bombardovanje Palestinaca, ušićariti s jedne, i pokazati se kao “progresivna” osoba s druge strane. Što je, naravno, tragikomično.
Meni je, da budem jasna, sasvim svejedno i za hodže, i za popove, i za rabine. Neka svako vjeruje u šta hoće. Ali zašto su se odjednom svi sekularni glasovi uznemirili baš oko “vjerskih otaca”? A napose je pitanje: zašto se baš Njemačka digla da optuži Sarajevo za antisemitizam?
Njemačka? Ta kolijevka antisemitizma koja ne prestaje da ga izaziva i danas svojom zvaničnom politikom. Ta nova ljubav Njemačke prema Jevrejima (slična onoj Dodikovoj) izaziva samo gorak smijeh. Jer svi oni koji vjeruju da desnica i ekstremna desnica, ovdje i drugdje, “brani Jevreje”, trebalo bi da se ozbiljno zamisle.
Ultradesnica svuda u svijetu pobjeđuje. Ona koristi sve što joj padne šaka – i antisemitizam, i islamofobiju, i antikomunizam, i paniku – ne da bi išta zaštitila, nego da bi sve razjedinila. Prastara je formula: Divide et impera. Desnica raspiruje mržnju pod izgovorom da štiti narod. A narod se dijeli, zatvara u svoja stada, slijepo vjeruje svojim čobanima, koje uzdiže kao spasioce. I sve to u ime “istine”, dok propagandu gotovo niko i ne prepoznaje. Ili veoma rijetki.
U francuskoj desnici treba izdvojiti glasove nekih de Gaulista, kao što je Dominique de Villepin, koji je upravo osnovao partiju France humaniste – Humana Francuska. Nadam se da će upravo on i dobiti izbore 2027, iako se istovremeno bojim da je previše dobar i previše human za današnje Francuze.
Jevreji koji dižu glas protiv Netanjahua, protiv fašističke vlade i ministara poput Ben Gvira i Smotriča – Jevreji dakle koji ne žele da se zločini vrše u njihovo ime, zločini koje mnogi nazivaju genocidom nad Palestincima – optuženi su kao “mrzitelji samih sebe”, izdajice svoga naroda, i oduzima im se pravo govora u zapadnim medijima. U Francuskoj se, u posljednje vrijeme, čuju i ti drugi glasovi – čak i na državnim kanalima – jer je, nakon “12-dnevnog rata protiv Irana”, ponovo postalo aktuelno priznanje palestinske države od strane Francuske i još nekih zemalja. Francuska vlast danas tvrdi da se ništa na Bliskom istoku neće riješiti dok se pravedno ne riješi pitanje palestinskog naroda.
Dotad će, naravno, rasti mržnja prema Jevrejima – ali i prema svim muslimanima, koja je i danas mnogo izraženija od antisemitizma prema Jevrejima.
Većina pripadnika različitih naroda pušta svoje vođe da u njihovo ime rade šta hoće – jer je ovim posljednjim dovoljno da se prstom ukaže na neprijatelja i izazove strah, bio on stvaran ili izmišljen. Identifikacija s predstavnicima vlasti jača je danas nego ikada. Iluzija da vlast spasava – vlada posvuda. Cijeli svijet zna da Netanjahu vodi ratove najviše da bi spasio svoju kožu – u šta polovina Izraelaca ne vjeruje, kao ni veći dio Jevreja u svijetu. Oni su ubijeđeni da ih on štiti od okruženja.
Jedan bivši izraelski ambasador u Francuskoj tvrdi da će uskoro vjerovatno doći do građanskog rata u veoma podijeljenom Izraelu. Istovremeno je više puta pred kamerama francuske televizije potvrdio da se stidi što je Izraelac zbog zločina koje Izrael čini.
Međutim, lamento nad samim sobom nikad nije bio izraženiji kao danas kod dobrog broja Jevreja u svijetu, pa i onih bosanskih – najviše onih iz dijaspore. Nisam čula da je ijedan od njih osudio zločin nad Palestincima. Većina, izgleda, slijepo vjeruje Netanjahuu i njegovoj „pravednoj“ borbi protiv Hamasa (koga ovaj u stvari jača za decenije u budućnosti), i u njegov “rat za oslobođenje talaca”. Koliko mu je do njih stalo, to i slijepac vidi. Njegova politika je prosta: odlazi odavde, ili te neće biti!
Isti ti Jevreji neće da čuju za samoubistva izraelskih vojnika – kojih je sve više – niti za dezertere, kojih je takođe sve više, koji radije pristaju na izraelski zatvor nego na “pravedni” rat, a čija svjedočanstva čitamo u Haaretzu i slušamo na YouTubeu.
Takođe, treba stalno naglašavati da je veliki broj stanovnika Izraela jevrejskog porijekla – već nakon 7. oktobra 2023. – napustio zemlju. Prvi su otišli najbogatiji, a potom i nekoliko stotina hiljada mladih, koji se mahom nastanjuju u Sjedinjenim Američkim Državama. Od početka 12-dnevnog rata slušamo svakodnevno izjave brojnih Jevreja iz Izraela koji govore da se tamo više ne može živjeti.
Posebno oni najtolerantniji – po riječima mnogih francuskih i izraelskih analitičara – sve češće napuštaju zemlju. Ostaju uglavnom ultranacionalisti i fašisti. Kao i oni koji nemaju kud.
Rodbina mog tetka Jože Engela ostala je da živi na sjeveru Izraela, gdje se rat odmah osjetio nakon 7. oktobra, a naročito kada je Iran reagovao svojim bombardovanjem u znak odmazde. U Izraelu sam bila više puta, pozivana na konferencije. Još prvi put, kad sam išla da posjetim Jožinu sestru – jedinu koja je preživjela Holokaust u njihovoj mnogobrojnoj porodici – govorili su mi kako Izrael postaje sve više zemlja rasizma, posebno na jugu. Kćerka Jožine sestre i rodica su bile kamenovane jer su vozile auto za vrjeme Šabata.
Želim da naglasim još jednom – iako nije riječ o meni – da, pored prijetnji koje i dalje primam od islamista, primam ih i od obožavalaca Netanjahua, koji ne biraju epitete kojima me „krunišu“, niti vrste prijetnji kojima me obasipaju.
To ne znači da u Sarajevu ne postoje ljudi koji razumno i ljudski razmišljaju. Zato se cijelo Sarajevo ne može optužiti za antisemitizam, nego treba vidjeti odakle nacionalistički vjetar pun mržnje puše. Pa i stvarno ustanoviti – ko je to zabranio rabinsku konferenciju u Sarajevu? Ko je odgovoran za to? Kako se zove to optuženo Sarajevo?
U vezi s antisemitizmom koji „vlada“ u Sarajevu, pomenula bih ovdje nešto o čemu sam inače imala namjeru pisati posebno, ali se stvar sama nameće:
Ne tako davno umrla mi je jedna od najboljih sarajevskih prijateljica, Ognjenka Finci. Poznavale smo se još od djetinjstva, išle smo u Muzičku školu skupa, gdje smo studirale klavir. Viđale smo se kad god sam dolazila u Sarajevo sve do njene smrti.
Ognjenka je bila izuzetno inteligentna, obrazovana, a nadasve lijepa i šarmantna osoba. Imale smo sličan, ako ne i isti ukus – i u vezi s književnošću, i umjetnošću, i politikom, posebno isti odnos prema svim zločinima, pa i onim u Gazi.
Ognjenka je sahranjena na jevrejskom dijelu groblja na Barama u Sarajevu, tamo gdje su sahranjeni i moja tetka i tetak, Engelovi. Za razliku od mojih, Ognjenka je sahranjena po religijskom, hebrejskom običaju. Tu je bio prisutan rabin, njegova molitva, a na kraju smo čuli predivnu sefardsku pjesmu Jevreja Adio kerida. Bilo je sve veoma dirljivo.
Sahrani je prisustvovalo na hiljade duša – reklo bi se, cijelo Sarajevo. Ognjenku su mnogi voljeli: kao dizajnerku, arhitekticu, profesoricu na Arhitektonskom fakultetu, kao i na Likovnoj akademiji. Ja sam s njom sarađivala kada je vodila jednu ediciju u izdavačkoj kući Zid, skupa sa svojim saputnikom Zdravkom Grebom. Ognjenka je bila među prvima koja je čitala rukopise mojih romana, čije su primjedbe uvijek bile dobrodošle – prijateljske.
Napustila nas je rano i naglo, a na njenoj sahrani naravno niko nije pokazao nikakvu netrpeljivost – ni prema rabinu, ni prema judaizmu, ni prema Jevrejima. Dapače.
Svi su bili više nego dirnuti njenom smrću, a tugu tih brojnih Sarajlija kao da je još više pojačavala molitva, a naročito pjesma Adio kerida.
Sličan ispraćaj i oproštaj Sarajlije su priredile Ognjenki Finci potom i u prepunom Narodnom pozorištu u Sarajevu.
I gdje je tu taj antisemitizam o kojem nam govore Nijemci? Goldštajn?
Malo više pažnje i promišljanja – umjesto brzih osuda – svima bi dobro došlo. A ako već mora doći do osude, neka dođe tek nakon što se saslušaju sve strane i prvo čuje glas razuma. I ljudskosti! Pa tek onda tračeraja i buke.
Što se mene tiče, ja, srećom, nemam naroda. Moja domovina je duh. O tome sam već pisala bezbroj puta, i pisaću ponovo. Braniću, koliko mogu – svojim perom, ma kako bilo bespomoćno – svaku osobu, svaki narod i svaku zemlju koja je napadnuta i gdje se ubijaju nevini civili.
Nedavno sam pročitala i jedan svoj tekst u “salonu” jednog prijatelja, francuskog Jevreja, gdje se čuje drugačiji glas od lokalnih bukača i političkih profitera.
Nacionalistički lament – ma s koje strane dolazio – mene ne zanima, niti će me ikada zanimati. Jedino vrijedi obratiti pažnju na žrtve i osuditi zločine – ma s koje strane da dolaze.
