Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Tokom decembarskih dana 2025. godine, u meni uvijek lijepim Rožajama, na Danima Zaima Azemovića, održanim od 12. do 16. decembra, dogodilo se ono rijetko prepoznavanje koje koje pripada onim rijetkim trenucima kada vrijeme stane, a značenje ostane. Bio je to trenutak u kojem su se prostor, ljudi i vrijeme sreli da bi razmijenili stavove, razmišljanja i poglede, ali i da bi potvrdili jednu dubljui snažniju istinu da kultura još uvijek ima snagu da okuplja, da povezuje i da uspostavlja smisao. Rožaje je tih dana disalo posebnom sabranošću i dostojanstvom, u kojima je svaka riječ bila odmjerena i lišena potrebe da impresionira, jer joj je cilj bio da traje kao smisao, kao stih, kao mudrost.
Okrugli sto „Između narodne mudrosti i autorskog glasa književni svijet Zaima Azemovića“ prerastao je okvire akademskog razgovora i postao prostor unutrašnjeg dijaloga kao mjesto đe se mjeri naša sposobnost da ono što smo primili pretvorimo u nešto dostojno da traje. Govorilo se o Zaimu Azemoviću ne samo kao o književniku i strpljivom sakupljaču narodnog blaga, već kao o savjesti naroda Crne Gore o čovjeku koji je razumio da riječ, ukoliko ne bude zapisana i sačuvana, može nepovratno nestati zajedno s ljudima koji su je nosili. Njegov rad nije bio vođen željom za priznanjem, već ośećajem unutrašnje obaveze da se sačuva ono što se na kulturološkim raskršćima gubi govor običnog čovjeka, zavičajna mudrost, životna mjera običnog čovjeka, neuhvatljiva za udžbenike, ali snažno vezana za identitet.
U tom razgovoru śećanje nije bilo okrenuto prošlosti radi nostalgije, niti je služilo idealizaciji vremena koja se ne mogu vratiti. Naprotiv, bilo je usmjereno ka budućnosti, kao vid odgovornosti prema generacijama koje dolaze, da znaju ko su, odakle dolaze i na čemu mogu graditi svoje samopouzdanje. Zaim Azemović se prepoznavao kao onaj koji je znao da kultura pamćenja njeguje se poput drevnih ornamenata, već odgovorni čin otpora zaboravu, dokaz da narod traje onoliko dugo koliko traje njegova riječ zapamćena, zapisana i prenesena dalje.
U takvom ambijentu, dostojnom imena Zaima Azemovića, upoznao sam dr. Fuada Baćićanina, predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji. Njegova pojava nije bila nametljiva, ali je bila prepoznatljiva po blagosti govora, po odmjerenosti misli, po jasnoći stava i mudrosti kakvu nose intelektualci. Kao književnik i publicista, navikao sam da prepoznajem one rijetke sagovornike kod kojih znanje je i štit i obaveza. Baćićanin pripada upravo toj vrsti ljudi. Baćićanin ne pristupa javnom djelovanju iz perspektive moći, već iz perspektive obaveze. Institucije u njegovom razumijevanju, imaju vrijednost samo ukoliko doprinose očuvanju ljudskog dostojanstva i kolektivnih prava, posebno prava Bošnjaka kao manjinskog naroda u multikulturnom društvu. Njegova misao prevazilazi politički diskurs i usmjerava se ka suštinskim pitanjima identiteta jeziku kao kulturnom segmentu, kulturi kao prostoru dijaloga i multikulturalnosti kao trajnoj vrijednosti. Identitet u tom smislu, nije “savršen niti završen” već otvoren i dinamičan proces koji zahtijeva stalno promišljanje i odgovorno djelovanje.
Kroz njegov dosadašnji rad u bibliotečkoj i muzejskoj djelatnosti, u nauci, ali i u institucijama koje predstavljaju Bošnjake jasno se vidi kontinuitet jedne iste ideje da se kultura ne smije prepustiti slučaju, niti sjećanje zaboravu. Rad dr. Fuada Baćićanina za bošnjačku kulturu ne prati logiku prolaznog efekta niti kratkoročnih potvrda. Njegovo djelovanje usmjereno je ka onome što zahtijeva vrijeme, strpljenje i odgovornost, a mjeri se rezultatima koji ostaju i traju. Ti rezultati prepoznaju se u uređenim i sačuvanim fondovima, u institucijama koje su dobile stabilnost i smisao, u jeziku koji se govori sigurnije i slobodnije, ali i u narodu koji, korak po korak, jača svijest o sebi, svom identitetu i svom pravu na trajanje.
Za mene lično, ovaj susret bio je jasna potvrda da bošnjački narod i danas ima ljude koji razumiju odgovornost vremena u kojem živimo i složenost izazova koji stoje pred njim. Ljude koji śećaju da se identitet ne nasljeđuje pasivno, niti se kultura spašava povremenim znacima pažnje, već se gradi svakodnevnim i predanim radom. Rožaje se ovih decembarskih dana pokazalo se kao mjesto u kojem se moglo ośetiti da djelo Zaima Azemovića i dalje živi, ne kao uspomena, već kao obaveza koja traje, potvrđena ljudima spremnim da riječju prenesu naslijeđe.
Dr. Fuad Baćićanin, rođen 1974. godine u Novom Pazaru, po obrazovanju inžinjer elektrotehnike, filolog turkolog, viši diplomirani bibliotekar i doktor filoloških nauka, predstavlja rijedak primjer svestranosti nastale iz unutrašnje potrebe da se razumije svijet u njegovoj složenosti. Ta širina znanja predstavlja svjesni i odgovrni etički izbor odluka da se znanje ne zatvori u uske stručne krugove, već da bude stavljeno u službu naroda kome pripada. U njegovoj biografiji obrazovanje predstavlja snagu ličnog uspona, ali i oblik odgovornosti. Svaka stečena disciplina od tehničkih nauka do filologije, od bibliotekarstva do teorije književnosti funkcioniše kao dio jedinstvene cjeline, kao različiti jezici kojima se govori ista misao da narod bez znanja o sebi postaje ranjiv, a kultura bez čuvara lako prelazi u zaborav. Upravo tu se pravi jasna razlika između intelektualaca po zvanju i intelektualaca po pozivu .
Njegov profesionalni put kroz instirucije sistema od Narodne biblioteke „Dositej Obradović“, preko Muzeja „Ras“, do čela Bošnjačkog nacionalnog vijeća śedoči da institucije za njega nikada nisu bile same sebi svrha. Biblioteka, muzej i vijeće nisu u njegovom radu odvojene institucije već dijelovi jednog istog puta očuvanje jezika, religije i identiteta kao živog, ośetljive biti naroda. U biblioteci je čuvao riječ, u muzeju pamćenje, a u vijeću pravo naroda da bude ono što jeste. Baćićanin duboko razumije da kultura predstavlja sve ono čemu teže savremeni narodi već njegov ona je nacionalni oslonac na kojem počivaju dostojanstvo i samosvijest Bošnjaka. Duboko svjestan da je svaka borba i lična i akademska predstavlja i složen i težak put ali put kojim upisuješ sebe i nacionalni bastion onih boraca koji se bore i srcem i perom a to je danas najteže. Upravo zato njegov doprinos bošnjačkoj kulturi i društvu treba pratiti u kontinuitetu. U onome što je sačuvano, sistematizovano, imenovano i ostavljeno kao trajno nasljeđe budućim generacijama. To je onaj važni ali i presudni rad bez kojeg bi bošnjačka zajednica bila mnogo siromašnija..
U dugom razgovoru koji je uslijedio nakon okruglog stola, slušao sam dr. Fuada Baćićanina ne kao političkog predstavnika, niti kao nosioca funkcije, već kao čovjeka-insana koji duboko i promišljeno razumije identitet ne u formi ideološke konstrukcije, nego kao trajnu odgovornost. Njegov način govora bio je lišen svake potrebe za teatralnošću ili samopotvrđivanjem. Riječi su bile smirene, pažljivo odmjerene i vođene unutrašnjom sigurnošću, onom vrstom uvjerenja koje počiva na znanju i iskustvu. Govorio je o Bošnjacima Zapadnog Balkana sa jasnom sviješću o istorijskim ranama koje su duboko urezane ali još snažnije sa razumijevanjem opasnosti da se bol, ukoliko se stalno priziva bez odgovornosti, pretvori u trajni izgovor za pasivnost i odustajanje. U njegovim riječima nije bilo poricanja prošlosti, ali nije bilo ni zarobljenosti njome govor je bio usmjeren ka potrebi da se iskustvo patnje prevede u znanje, a kultura śećanja u djelovanje, kako bi se iz bola izgradio okvir za dostojanstvenu i odgovornu budućnost.
Posebno me je impresionirala njegova svijest o jeziku kao kući koja ne služi samo da bi imala temelje, već da bi u njoj narod mogao da živi, da se prepoznaje i da u tom jeziku sačuva svoju unutrašnju povezanost kroz vrijeme. U njegovom razumijevanju, intelektualci imaju posebnu odgovornost. Upravo zato Baćićaninov stav djeluje osvježavajuće kao podśetnik da znanje bez etike gubi smisao, a angažman bez odgovornosti lako sa glavnog puta ode u stranputicu. Dok su se misli nizale prirodno, bez potrebe da impresioniraju, učinilo mi se da se u tom razgovoru simbolički ukrštaju Hajla, Lovćen i Pešter – Rožaje, Cetinje i Novi Pazar. Koa duhovno trovršje, kao unutrašnja snaga prostora u kojem se susreću različite tradicije, slične sudbine i zajednička borba za očuvanje dostojanstva. Te planine i ti gradovi u tom trenutku nisu razdvajali, već povezivali kao važna potvrda da su identiteti najjači onda kada se prepoznaju, a ne kada se zatvaraju jer kultura jezika i riječi ne smije poznavati granice niti biti zatvorena samo u nacionalne dogme.
Baćićanin ne pripada krugu mislilaca koji se prilagođavaju “putanji” vremena, već onima koji mu se svjesno odupiru, birajući sporiji, promišljeniji značajnji tok misli, u kojem se vrijednosti provjeravaju strpljenjem, odgovornošću i dugim trajanjem. Njegov način razmišljanja bliži je persijskoj filozofskoj tradiciji u kojoj se znanje ne dokazuje već se provjerava vremenom. Poput Firdusija, koji je kroz Šahnamu sačuvao jezik i samosvijest jednog naroda u trenucima kada su oba bila ugrožena, Baćićanin razumije da kultura opstaje samo onda kada ima svoje reprezente spremne da vjeruju u nju. I poput Saadija, koji je vjerovao da učenost bez etike ostaje “urušena tvrđava” on gradi stav u kojem znanje mora da nosi mudrost i srpljenje. U njegovom djelovanju nema potrebe da se ostavi snažan utisak u sadašnjem trenutku, jer je usmjeren ka onome što nadilazi trajanje jednog vremena. On uspostavlja mjeru onu unutrašnju ravnotežu koja ga prati na tom uzvišenom put a svaki put borbe za svoj (Bošnjački) narod je upravo takav. Takav pristup ne pripada logici savremenog trenutke već dugoj liniji misli u kojoj se narod čuva obrazovanjem, jezik oblikuje radom, a identitet gradi strpljenjem. Upravo u toj sporosti, koja nije slabost već izbor, leži snaga njegove misli i trajnost njenog učinka.
