I konačno, spuštena je zavjesa na još jednu cirkusku predstavu u Republici Srpskoj odnosno njenoj ”prijestolnici” Banjoj Luci. Zavjesu je spustila Skupština grada Banja Luka 20. jula ove godine, usvojivši novi grb ovog grada. A samo u vremenu kraćem od jedne godine, preciznije rečeno u vremenu od nekoliko mjeseci s kraja prošle i s početka ove godine, sličnih cirkuskih predstava ovdje je bilo nekoliko. Počelo je u septembru 2016. godine nepotrebnim referendumom o Danu Republike Srpske, nastavljeno u oktobru iste godine skandaloznim dodjelama povelje Narodne skupštine Republike Srpske institucijama i pojedincima, među kojima su se našli i osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžic (istina, njegova presuda je prvostepena), Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, a završeno 9. januara ove godine proslavom Dana Republike Srpske, čiji je vrhunac neukusa bio ogavni govor filmskog redatelja Emira (Nemanje) Kusturice na svečanoj akademiji upriličenoj u okviru proslave tog dana.
Dugo, predugo je trajala ova posljednja cirkuska predstava s grbom u glavnoj ulozi. Započela je u februaru 2013. godine, odlukom Ustavnog suda Republike Srpske kojom je dotadašnji grb grada Banja Luka proglašen neustavnim. U tekstu obrazloženja ove odluke navedeno je da središnji dio grba simbolizira temelje banjolučke Saborne crkve – u bijeloj boji te da je u sredini temelja krst sa ocilima (ognjilima) – u bijeloj boji na crvenoj podlozi. Sve su to, kako je navedeno, simboli koji predstavljaju kulturu, tradiciju i istorijsko naslijeđe samo srpskog naroda, odnosno to su simboli sa kojima se ne mogu identifikovati svi građani koji žive u Banjoj Luci.
Grb iz ratnog perioda bio ”živ” 21, a ”klinički mrtav” 4 godine
A kada je, i kako je nastao ovaj osporeni grb grada na obalama zelenog Vrbasa (slika br. 1)? Vjerovali ili ne, ovaj grb je nastao prije četvrt vijeka, daleke 1992. godine. Da, da, baš tada. Nisam ovo znao sve dok nisam ”začeprkao” po padacima. Frapiralo me je saznanje da je već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu – dok je u našoj lijepoj domovini sve bilo u haotičnom stanju, dok se palilo i rušilo, dok je nedužan svijet masovno protjerivan iz svojih domova, mučki ubijan – nekakvim maloumnicima iz Banje Luke palo na um da mijenjaju postojeći grb grada. Za njih je tada grb bio vrijedniji i od samog ljudskog života. Koliko je, inače, za one koji su tada odlučivali o životu i smrti vrijedio ljudski život možda ponajbolje ilustruje antalogijska izjava Biljane Plavšić, ”majke” Republike Srpske (”otac” je, naravno, Radovan Karadžic). Reče ona negdje na početku rata (citiram): ”Srba ima 12 miliona, neka ih pogine 6 miliona, onih preostalih 6 miliona živjeće kako treba”. Kasnije, poslije rata ona će ovu izjavu opovrgnuti (strpaće je u usta nekom teško ranjenom srpskom vojniku). Vjerovatno je ta žurba da se promijeni grb poslijedica balkanskog sindroma: kada se neko dočepa vlasti, želi da bez odlaganja raskrsti s prošlošću, da je kao gumicom izbriše. Tako je bilo i tada. Trebalo je, pa makar i preko grba grada, raščistiti s ”omraženim” socijalizmom, s Titovim vremenom. Iz upotrebe je naprasno izbačen dotadašnji grb grada Banja Luka, čiji je autor banjolučki umjetnik Branko Šestić (slika br. 2). Taj grb je bio prepoznatljiv prije svega po stilizovanim obrisima spomenika na Šehitlucima, koji je, opet, simbol svijetle revolucionarne prošlosti Banje Luke iz Drugog svjetskog rata. Tu prošlost možda najbolje ilustruje podatak da je više od deset Banjolučana, rođenih u samom gradu ili u njegovoj bližoj okolini, proglašeno narodnim herojem Jugoslavije. Ko se time u bivšoj nam domovini jos može pohvaliti? Rekao bih niko, ili skoro pa niko. A eto, kao gumicom izbrisa se ”crvena” Banja Luka. I niko se zbog toga ni dan-danas ne crveni. I jos nešto u vezi ovog ”ratnog” grba. On je rezultat provedenog javnog kunkursa. Čuj, rat i javni konkurs za rješenje grba jednog grada. Kakav apsurd, a apsurda, sličnih ili još većih, bilo je do dana današnjeg toliko da im se ni broja ne zna. Zbog tih silnih apsurda, danas Republiku Srpsku mnogi s pravom nazivaju Apsurdistanom.
Kada sam već kod raščišćavanja s prošlošću, evo i jedne anegdote s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Ode, tako onomad, jedna naša državna delegacija u posjetu Italiji. I kako dolikuje domaćinima, poznatim mediteranskim šminkerima, dočekaju oni našu delegaciju u jednom veleljepnom zdanju, istina izgrađenom u Musolinijevo vrijeme. Našima to bi čudno: Musolinija ubili (pa ga onda mrtvog i objesili), a ovamo šepure se u njegovim dvorima. Kako to zdanje omraženog Musolinija nisu već srušili, pitaju se naši. I postave oni to pitanje svojim domaćinima, koji, ne prezajući i da povrijede svoje goste, rekoše našima otprilike ovako: ”E, da smo mi u Italiji, svaki puta kada bi se vlast promjenila, rušili ono što je prethodna vlast izgradila, danas bismo vas dočekali u šatoru”. Našima bi sve jasno i ništa ne rekoše..
Mislite li da je ovaj grb, rođen u ”otadžbinskom ratu” (omiljeni termin u Republici Srpskoj), koji je u međuvremenu doživio manja dotjerivanja i grafička preciziranja, ”penzionisan” pomenutom odlukom Ustavnog suda Republike Srpske iz februara 2013. godine? Ne, nije. Nastavio je da egzistira i dalje. Dakle, stari grb nije ”umro” donošenjem odluke, nego je nastavio da živi kao ”klinički mrtav”. I kao takav krasio je on mnoge prostore institucija grada Banja Luka više od četiri godine nakon što je proglašen neustavnim. Krasio je, na primjer, i salu u kojoj zasjeda Skupština grada, najviše zakonodavno tijelo u gradu (slika br. 3). Ništa za to, iako su odluke Ustavnog suda Republike Srpske opšteobavezne i izvršne na njenoj teritoriji, a izvršenje odluka obezbjeđuje Vlada Republike Srpske. Kada je grb u pitanju, Vlada se oglušila o tu svoju obavezu. I ovaj primjer s grbom grada Banja Luka pokazuje da poštivanje zakonitosti jos ”ne stanuje” u Republici Srpskoj, a situacija nije bolja ni u drugom bosansko-hercegovačkom entitetu.
Dva propala konkursa za novi grb
Godinu dana nakon sudske odluke o neustavnosti grba grada Banja Luka, dakle 2014. godine, raspisan je konkurs za izradu idejnog rješenja novog ”ustavnog” grba. Po mišljenju nadležne skupštinske komisije banjolučki likovni umjetnik Draško Bošnjak imao je tada najbolje rješenje novog grba (slika br. 4). No, njegovo rješenje podvrgnuto je oštroj kritici u javnoj raspravi, tako da se nije ni išlo u dalju proceduru. Konkurs je, dakle, propao.
Vec slijedeće godine ponovo je raspisan konkurs. Ovog puta najbolju ocjenu dobio je grb koji su predložili Srđan Marlović i Zoran Nikolić, dvojica beogradskih heraldičara (slika br. 5). O heraldici, nauci o grbovima biće riječi nešto kasnije. Marlović i Nikolić imali su nešto više sreće od Draška Bošnjaka. Njihov prijedlog je, naime, ”izdržao” i javnu raspravu. Međutim, prijedlog sačinjen nakon javne rasprave jednoglasno je odbijen na sjednici Skupštine grada. Najviše kritike bilo je upučeno tzv. čuvarima grba, bikovima. Jablanu i Rudonji. To su ona dva bika iz Kočićeve pripovijetke Jablan, koja su podijelila megdan i u kojem je pobjedu nad carskim bikom Rudonjom odnio bik Jablan, čiji je vlasnik bio mali Lujo, dječačić pjegavog lica i krupnih grahorastih očiju. Zar je Banja Luka spala na to da joj grb čuvaju bikovi, pitali su se mnogi Banjolučani koji su vidjeli prijedlog novog grba. Tako je, dakle, i ovaj drugi konkurs propao.
Novi, nedavno usvojeni grb ”uvezen” iz Srbije
I onda, negdje početkom ove godine novi gradonačelnik grada Banja Luka, Igor Radojičić donosi odluku da se novi grb realizuje slobodnom pogodbom – poruči iz inostranstva, i to iz majčice Srbije. Na stranu to što se za takvu odluku može reći da je nedemokratska (nema konkursa) te da to nije u skladu sa proklamovanim sloganom ”kupujmo i koristimo domaće”. Obrati se, tako, Radojičić Beograđaninu Dragomiru Acoviću, jednom od najpoznatijih heraldičara (tako, naime, kažu) sa prostora bivše nam domovine. Upozna ga sa smjernicama koje je za izradu grba dala nadležna gradska komisija, na čijem čelu je Radojičić. I ostavi on ovog uvaženog gospodina da nama Banjolučanima podari novi grb. Ovo ”podari” nije u bukvalnom smislu, jer je Acović svoju rabotu vjerovatno dobrano naplatio. Mada je, kako je i sam rekao, Acović imao malo vremena u kojem je trebao predložiti rješenje novog grba grada Banja Luka, to mu baš i nije bilo teško. Prvo, radi se o iskusnom heraldičaru, autoru mnogih grbova gradova ne samo u Srbiji. Drugo, u heraldici postoje striktana pravila, koja se moraju poštovati, ako se nešto želi nazvati grbom. Smatra se da će svaki dobar heraldičar, ako dobije valjan tekstualni opis grba, bez poteškoća moći grafički predstaviti taj grb. Pri tome heraldičare ne zanima umjetnički dojam – omiljeni termin koji je upotrebljavala Milka Babović prilikom TV prenosa umjetničkog klizanja. Za heraldičare je bitna ispravnost i primjenjivost heraldičkih pravila, a estetika se razmatra tek kada su pravila zadovoljena. Uostalom, estetika je stvar ukusa, a o ukusima ne treba raspravljati (de gustibus non est disputandum). I jos nešto u vezi heraldičkih pravila – grb se radi za tri nivoa korišćenja, tako da imamo mali, srednji i veliki grb. Pri tome je mali grb sadržan u srednjem, a srednji u velikom. U ovom neposrednom angažovanju Acovića ima nešto što nije nimalo logično. Naime, Acović je učestvovao na javnom konkursu 1992. godine, ali njegov rad nijr dobio prolaznu ocjenu. Učestvovao je ovaj autor i na oba propala konkursa, 2014. i 2015. godine i na oba je i sam propao – njegov rad nije izabran kao najbolji odnosno nije ušao u dalju proceduru. Pa, kako to da se neposrednom pogodbom angažuje neko ko nije uspio na tri konkursa? Odgovor na ovo pitanje zna onaj ili oni koji su posao naručili. No, da se vratimo Acoviću odnosno njegovom ”popravnom ispitu”. On je u vrlo kratkom vremene gradonačelniku Radojičiću dostavio svoj prijedlog grba za sva tri nivoa korišćenja: mali, srednji i veliki grb. Da pobliže vidimo šta je to Acović ponudio Banjolučanima.
Osnova malog grba je štit, čija je površina u tri boje, kao što je i zastava Republike Srpske (slika br. 6). Na gornjoj crvenoj površini je kameni bedem sa tri kule, što simbolizira tvrđavu Kastel. Srednja plava površina je talasastog oblika, u vidu jedne grede i jednog pruta, što simbolizira rijeku Vrbas. U donjem dijelu, iz bokova štita su dva sučeljena kljuna (pramca) dajak-čamca. Inače, mali grb je najčešće u upotrebi, koristiće se u razne svrhe.
Kao što rekosmo, u srednjem grbu sadržan je mali grb (slika br. 7). Iznad ovog malog grba je zlatnim kamenom ozidana bedemska kruna. Ili, bolje rečeno, štit je krunisan ovom krunom. Na frontalnom dijelu krune prikazana je fasada Banskog dvora. Srednji grb je mnogo manje u upotrebi nego mali grb. Koristiće ga, između ostalog, i gradski funkcioneri, ali ne i gradonačelnik i predsjednik Skupštine grada.
Samo gradonačelnik i predsjednik Skupštine grada koristiće veliki grb, koji se, kako je već rečeno, sastoji od srednjeg grba i još mnogo drugih elemenata (slika br. 8). Da pobrojimo sve ove druge elemente. Idemo redom. Srednji grb odnosno štit okružen je dvojicom čuvara. S desne strane je prirodna figura književnika i narodnog tribuna Petra Kočića. Kočić je odjeven u tamnosivi redengot, prema modi s početka 20. stoljeća. S desne strane je prirodna figura Svetislava Milosavljevića, prvog bana Vrbaske banovine. Milosavljević je odjeven u frak, s pripadajućim odlikovanjima i lentom. Za ovu dvojicu čuvara rečeno je da simboliziraju kulturnu i duhovnu komponentu (Kočić), odnosno graditeljsku i vojnu (Milosavljević). Oba čuvara drže po jedan prirodni drveni jarbol okovan zlatom. Na jarbolu Kočića je zastava Republike Srpske, a na jarbolu Milosavljevića zastava grada Banja Luka, koja je, kao što vidimo, iste sadržine kao i štit malog grba. Obje zastave su opšivene zlatnim resama, a oba jarbola su ovjenčana zlatnim trnovim vijencem. U pozadini Kočića je prirodna figura jazavca. U podnožju grba (postament grba) je rukovet zlatnog lišća divljeg kestena, preko kojeg je lenta, na kojoj bi se čirilicom i latinicom napisalo ime grada.
Acovićev prijedlog grba grada Banja Luka najprije je prihvatila nadležna komisija, a zatim ga je Skupština grada uputila u javnu raspravu. Nakon javne rasprave i sumiranja predloženih izmjena i dopuna, pred poslanicima Skupštine grada se 20. jula ove godine našao prijedlog novog grba za sva tri nivoa korištenja (slike br. 9, 10 i 11). Upređujuci ono što je predložio Acović i ono što se našlo pred poslanicima, lako je uočiti o kakvim se izmjenama i dopunama radi. Mali grb je, kao što vidimo, ostao nepromijenjen. srednji grb je pretrpio jednu izmjenu – sa frontalnog dijela bedemske kule uklonjena je fasada Banskog dvora, a najvise ”dorada” pretrpio je veliki grb. Uklonjeni su jazavac i lenta, a dodane su zelene lisnate grančice lipe. Ove grančice su prepletene sa već ranije predloženim zlatnim lišćem divljeg kestena (istina, sada u nešto malo izmjenjenom obliku) te tako zajedno čine postament grba. Predloženi grb podržan je od strane poslanika, koji su ga usvojili i time konačno dali zeleno svijetlo da se iz upotrebe ukloni stari neustavni grb – nadati se da će tako biti.
Poslije boja kopljem u trnje, ali ipak…
Poslije boja, kopljem u trnje – narodna je mudrost. Ipak, ja osobno ne mogu da odolim a da ”poslije boja” (usvajanja novog grba) ne komentarišem taj usvojeni grb, koji će od sada pa ko zna do kada biti jedan od simbola grada Banja Luka (drugi simbol je zastava). Naravno, komentarom neću mimoići ni Acovićev prvobitni prijedlog grba, koji se, kako smo vidjeli, nešto razlikuje od ovog usvojenog. Žao mi je, naravno, što mi je promakao termin javne rasprave o prijedlogu novog grba mog rodnog grada. Na taj način propustio sam priliku da u javnoj raspravi o grbu izravno kažem ono što ću reći u nastavku ovog teksta. No, nikad nije kasno, zar ne.
Šta li je to što je opredjelilo predlagač(a)e da se na malom grbu nađe i dajak-čamac odnosno dva sučeljena pramca ovog čamca – pored Kastela i Vrbasa – nejasno je, mada postoje i neka štura obrazloženja u vezi s tim prijedlogom. Zar se u više od pet vijekova duge istorije Banje Luke (pod ovim se imenom prvi put spominje 1.494. godine) nije moglo pronaći nešto što vrijedi da stane rame uz rame s Kastelom i Vrbasom. To nešto svakako nije dajak-čamac. Ova moja konstatacija će, siguran sam, izazvati negativne komentare, jer među Banjolučanima je i previše istinskih zaljubljenika u dajak-čamac. No, to je do njih, nije do mene. S druge strane, ja smatram da je na grbu nekako previše Vrbasa: em Vrbas kao rijeka, em dajak-čamac kao vrbasko plovilo. Moglo je nekom, ne daj Bože, još pasti na um da umjesto ili, još gore, zajedno s pramcima na grb smjesti i ”Alijino ostrvo”. Bio bi to onda pogodak u sridu, kako kažu sinjski alkari. Jer, ako ćemo pravo, ni pomenuto ostrvo u popularnosti mnogo na zaostaje za dajak-čamcem. Zar Vrbas nije dovoljan sam sebi? Inače, svaka čast dajak-čamcu kao jednoj od specifićnosti Banje Luke. Ovu lijepu ”lađu” ja pamtim najviše po zaista prekrsnim banjolučkim ”trebama”, koje su bile obavezna ”dekoracija” svakog dajak-čamca i koje su sjedile upravo na njegovom pramcu. Eh, što sam tada bio ljubomoran na lijepe, stasite i suncem preplanule banjolučke momke (mada tada, kažu, ”ni moje maslo nije bilo za Ramazana”), koji su s dajakom u ruci bravurozno savladavali talase zelenog Vrbasa. Još više sam, čini mi se, bio ljubomoran na to što su ovi momci bili u društvu ljepotica od kojih dah zastaje, u koje ne možeš da gledaš – ne zbog Sunca, nego zbog ljepote koja ti oči zasjeni. Umjesto dajak-čamca na grbu se mogao (da ne kažem, morao) naći neki simbol najsvjetlije prošlosti ne samo Banje Luke nego i svih prostora bivše nam domovine Jugoslavije, simbol revolucionarne borbe naroda i narodnosti ovih prostora u Drugom svjetskom ratu. Mogla je to biti i petokraka… samo petokraka, mala i crvena. I takva, mala i crvena, ona bi grbu dalu posebnu ”svjetlost”. Ma, šta petokraka, mogao je to biti i samo jedan krak petokrake, ali obavezno crven, kao sto je crvena i krv koja se potocima prolijevala tokom ratnih godina. Samo da grb ime nešto što bi podsjećalo na narodne heroje, prvoborce, borce, na poginule, mučki ubijene, osakaćene, raseljene… na golgotu kroz koju se prošlo tokom četiri godine borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Ali, zec leži baš u tom grmu, u domaćim izdajnicima, u našem slučaju u četnicima. Da nije bilo njih, bilo bi petokrake. Jer, petokraka nije njihov simbol. Njihov simbol je kokarda. A kako se danas u Republici Srpskoj četnici izjednačuju s onima čiji je simbol upravo petokraka, tako se u isti rang stavljaju i petokraka i kokarda. Po toj logici oba ova simbola mogla bi na grb, ali samo u paketu, što bi se reklo. Međutim, s kokardom se ne može u Evropu. Hvala dragom Bogu da je tako. E, kad na grb ne može kokarda, neće ni petokraka, bio je, vjerujem, rezon predlagača, što je ”iskoristio” dajak-čamac. Moram da budem iskren i priznam da ja nisam prepoznao simbol dajak-čamca u malom grbu. A heraldika baš ne podnosi nagomilavanje motiva, posebno onih koji se ne mogu prepoznati. Ali, možda je do mene, možda ja dobro ne kužim stvari. Zašto nam je Acović servirao dva sučeljena pramca, a ne samo jedan, što bi bilo logičnije – on to sam najbolje zna. Zar zaista nije bio dovoljan jedan? I još nešto: ako je već dajak-čamac ”morao” na grb, zar nije bilo bolje da je umjesto neprepoznatljivog pramca prikazan čamac s dajakom, što bi bilo lako prepoznatljivo. Ova dva sučeljena pramca dajak-čamca meni više liče na dva stilizovano velika slova ”T”. Da je bilo staviti slovo ”I” iza prvog, a slovo ”O” iza ovog drugog ”T”, dobili bismo čarobnu riječ TITO. Bilo bi to, priznaćete, ono pravo, što ”crvena ” Banja Luka i zaslužuje. I ne samo Banja Luka, nego odreda svi gradovi bivše SFRJ. Možda ga ja ovog puta baš pretjera, zar ne.
Kada sam na srednjem grbu vidio bedemsku krunu, iz prve sam zaključio da je to Acovićevo ”maslo”. Jer, kome bi to u Banjoj Luci naumpalo da na grb grada ”natakari” krunu. Jedino, možda, nekrunisanom kralju Republike Srpske i ”prijestolnice” joj Banje Luke, Miloradu Dodiku iz Bakinca. Pretražio sam internet uzduž i poprijeko, da bih bio siguran u ovo što rekoh. Već iz biografije uvaženog Dragomira Acovića sve mi je bilo jasno: dotični gospodin je član Krunskog vijeća u Srbiji, a njegov djed i stric bili su bliski prijatelji, da ne kažem jarani, s dinastijom Karađorđević. Onda nije ni čudo što u svom grbu krunu imaju svi gradovi za koje je grb uradio Acović: grad Beograd i svih šest njegovih opština, Niš, Kragujevac, Budva, Bijeljina… Krune, kada je Acović u pitanju, nisu ”pošteđena” ni mnogo manja mjesta od ovih pobrojanih. Eto, na primjer, grb s krunom ima i mala srbijanska varoš Mionica, koja nema ni dvadest hiljada stanovnika. Većina gradova u Srbiji na svom grbu ipak nema krunu, ali ni njihov autor nije Acović. Što se tiče Republike Srpske, kojoj je u svemu uzor susjed joj Srbija, krunom se može pohvaliti samo mali broj opština, Acovićevih mušterija. Krunu na grbu imaju, na primjer, Ugljevik i Lopare. Čuj, Lopare s manje od dvadeset hiljada stanovnika i kruna. Svašta. Zašto sam se ja ovako okomio na krunu, može se neko upitati. Pa zato što je bedemska kruna na grbu karakteristična za prijestolne gradove, a ne za neki ”sitnjež” od gradova. Zar je Banja Luka prijestolni grad? Nije, mada bi neki, a ima ih mnogo, rado ovaj grad vidjeli kao državnu prijestolnicu. Ali, malo morgen, što je onomad uobičavao reći ”balkanski kasapin” Slobodan Milošević. Dobro, ako se Acoviću može oprostiti kruna, ne može mu se oprostiti fasada Banskog dvora, koju je ovaj bajni heraldičar smjestio na frontalni dio te iste krune. Da bih se uvjerio u besmislenost ovog Acovićevog bisera, na Google-u sam pretražio na stotine grbova. Samo na grbu Bijeljine, a već je rečeno da je autor grba Acović, imamo nešto slično. Bijeljinci na kruni grba imaju zgradu Skupštine grada. Zašto je Acović krunu na grbu grada Banja Luka “opteretio” zgradom, da li se, na daj Bože, ovim htio nekome dodvoriti? Ali, ako jeste, ostaće tajna kome. Kakva sreća za Acovića: ovaj njegov prijedlog nije izdržao kritiku i fasada Banskog dvora je, kako smo već rekli, uklonjena s krune. Eh, da je Acović bio mudriji, mogao je na krunu stviti sliku onog šatora koji vladajuća partija svaki put pred izbore podigne na Trgu Krajine. Svejedno je, da li Banski dvor ili šator: i u jednom i u drugom ”zdanju” rješava se sudbina građana grada na Vrbasu. U ovom prvom uz kafu, a u ovom drugom uz pivo, ono pivo koje se besplatno dijeli kao protuusluga za jedan glas na izborima. Vjerujem da šator ne bi bio uklonjen s krune, jer bi ga besplatno pivo ”spasilo”.
Kada su u pitanju čuvari štita na velikom grbu, u heraldici se oni pojavljuju kao par, po jedan s obje strane štita. Najčešće pripadaju fauni (životinjskom svijetu) ili tzv. heraldičkoj fantastici – zmajevi, jednorozi i sl. Vrlo rijetko su to konkretni ljudski likovi. Vjerujem da je jedan od razloga zbog čega je to tako, opravdana bojazan da će se pri izboru konkretnih ljudskih likova, napraviti greška. Pojam ”najboljeg” ili ”najzaslužnijeg” je ipak relativan. I sam Acović izbjegava da na svojim grbovima ima konkretne ljudske likove, mada o tome prvenstveno odlučuje onaj za koga se grb radi. Samo na tri grba u Republici Srpskoj su konkretni ljudski likovi čuvari štita. Tako, na primjer, grb Bijeljine za čuvare štita ima slijepog guslara Filipa Višnjića i kneza Ivu Kneževića, poznatijeg kao Knez Ivo od Semberije. Za izbor Petra Kočića i Svetislava Milosavljevića za öuvare štita na velikom grbu, postoje zvanična obrazloženja, o čemu je nešto već rečeno u ovom tekstu. Ne prezajući da i sam pogriješim, reći ću da je više nego upitno da li je baš Kočić ta najsvjetlija figura ukupne banjolučke prošlosti. Da budem decidniji, smatram da nije. Ovaj narodni tribun i vispreni pripovjedač je, uostalom, i živio prekratko (39 godina) da bi uspio ostvoriti nešto kapitalno što bi ga s pravom izbacilo na poziciju broj 1. Kako na poziciju broj 1, zar Kočić i Milosavljević nisu jednako rangirani na grbu, može se neko upitati. Nisu, jer je Kočić Milosavljeviću s desne strane, što znači da ima viši rang od Milosavljevića. Kad sam već kod ovog drugog, moram reći da je njegova graditeljska uloga u izgradnji Banje Luke u periodu u kojem je živio i radio u ovom gradu (1929-1934. godine) više nego impresivna. To ga, i po mom skromnom mišljenju, s pravom i svrstava među istaknute ličnosti ovog grada u njegovoj više od pola milenijuma dugoj istoriji. Interesantno je zaista da se na grbu grada Banja Luka našao Milosavljević, Nišlija po rođenju, a Beograđanin po najdužem perioda svog života i rada. Međutim, tko zna, možda bi se dubljom analizom istorije Banje Luke ”pronašao” neko ko i od samog Milosavljevića ima veće zasluge za Banju Luku, ne samo za njen razvoj nego uopšte. No, da se vratimo Kočiću. Njegovo književno djelo, njegove pripovijetke pune ”otrovnih žaoka” i danas izazivaju divljenje (usput: sve njegove pripovijetke pročitao sam po više puta). Ipak, njegovo književno djelo nema taj rejting kao djela nekih istaknuth književnika bivše nam domovine. A niko od njih drugih nema svoje mjesto na grbu nekog grada. Na grbu nema ni, recimo, Dobrice Ćosića, koji je k tome i ”otac srpske nacije”. Nema ni Miroslava Krleže, ni Franca Prešerna, ni Koče Racina. Pa ni Njegoša nema. Nema ni Meše Selimovića. A šta tek reći za nobelovca Ivu Andrića. Ni on još nije ”zaslužio” da mu se lik nađe na grbu nekog grada. Vjerujem da svi oni, a i neki drugi književnici s jugoslavenskih prostora sada na onom svijetu ”zavide” Petru Kočiću. A ja vjerujem da bi i sam Kočić, da je živ, onakv pravdoljubiv kakav je bio, zavapio slično njegovom Vuku prilikom sječe Vukovog gaja: ”Ne dajte, braćo Banjolučani da me metnu na grb Banje Luke. Dosta je meni što imam park u Banjoj Luci i spomenik u tom istom parku. Istina, taj nekada divni park ”dušmani” nepovratno unakaziše”.
Pomno posmatrajući Acovićev prijedlog velikog grba, morao sam protrljati oči. Nisam, naime, vjerovao vlastitim očima (kao što ni Fata nije ”trebala” kada je zatekla Muju da…) kada sam spazio jazavca u pozadini Petra Kočića. Je li ovo zaista jazavac na grbu šeher Banje Luke, pitao sam se. Što će taj zalumčar na grbu, šta on simbolizira? Da to nije onaj jazo Davida Štrpca iz ”selo Melina, kotor Banja Luka, okružlje Banja Luka”? Ako je to on, šta će on tu, nije valjda da je tu da podigne rejting Kočiću i time mu pomogne da se dočepa pozicije broj 1 na grbu. Ali, ako Kočić nije dovoljan sam sebi, neće mu ni jazo pomoći. Možda ovaj jazavac simbolizira zulumćarsvo, osnovnu karaktristiku sadašnjosti ne samo Banje Luke, nego i vaskolikog ”manjeg entiteta” pa, ako hoćete, i cijele nam Bosne i Hercegovine – razmišljao sam. Ako je tako, mogao bi i da ostane na grbu. A da ipak jazavac ne simbolizira životinjski svijet Banje Luke – pitam se ja. E, ako je to, onda je u pitanju velika greška. Umjesto jazavca bolje bi pas´o međed. I to onaj međed brundo. Međeda je sve više i više, ima ih više nego i jazavaca. Sada nisu samo u šumi kao nekada. Čak ih je više na asfaltu, a najviše ih je među… političarima. Ali, to ste vi rekli, a ne ja. Ipak, bilo kako bilo, jazavac je ”dobio nogu”, uklonjen je s grba. A zamislite da je ostao, kakva bi to bruka bila: jazavac je bio Milosavljeviću s desne strane, što znači da je jazavčev rang viši od banovog! Komentar je ovdje nepotreban.
Na velikom grbu moju pažnju privukli su i trnovi vijenci, kojima su ovjenčani jarboli u rukama čuvara štita, Kočića i Milosavljevića. ”Zaronio” sam u internet u namjeri da pronađem nesto slično. Ali, avaj, ništa slično nisam pronašao ni među grbovima u Republici Srpskoj, a bogme ni u Srbiji. Jarboli su uvijek ”čisti”: samo jarbol i zastava, nikakvih drugih ”ukrasa”, nikakvog ”kinđurenja”. Odakle Acović izvadi ove vijence, nikako mi nije jasno. Možda je njegov grb plaćen po kvantitetu, a ne po kvalitetu, što znači da je za više motiva (simbola) dobio i više para. Možda su zbog ovakvog načina obračuna urađenog posla i ona dva pramca dajak-čamca, a ne jedan. A možda je iz istog razloga i na kruni bio Banski dvor, a i jazavac u pozadini Kočića. Ali, kao što smo vidjeli, u dva slučaja Acoviću se nije posrećilo, jer su Banski dvor i jazavac uklonjeni. Međutim, kako to da nikome nisu zasmetala ni dva pramca dajak-čamca, a ni ova dva vijenca na jarbolima?
Već je rečeno da se na velikom grbu na jarbolima nalaze zastave – na jarbolu koji drži Kočić je zastava Republike Srpske, a na jarbolu koji drži Milosavljević je zastava grada Banja Luka. Usput, i ovo jasno pokazuje da je Kočić ”važniji” od Milosavljevića, jer zastava entiteta ima viši rang nego zastave grada. Nisam kao ”novo za gotovo” prihvatio činjenicu da se na grb jednog grada, umjsto zastave države u kojoj se taj grad nalazi, stavi zastava jednog dijela te države, pa makar se on zvao i Republika Srpska odnosno makar on bio i ”49-procentni entitet” u Bosni i Hercegovini. Zato sam zavirio u susjednu nam Srbiju, kojoj se Republika Srpska svakodnevno okreće kao nekom svetištu. Htio sam, naime, da vidim kakva je situacija s vojvođanskim gradovima, kakvu zastavu oni imaju na svom grbu – da li države Srbije ili njene autonomne pokrajine Vojvodine. Jer, posve je jasno da Srbija i Vojvodina imaju različite zastave. I do kojeg sam zaključka došao? Do onog logičnog: niti jedan vojvođanski grad nema grb na kojem je vojvođanska zastava. Ako na grbu ima zastava, ona je po pravilu državna. Šta ovo znači? Znači da bi Kočić trebao da drži jarbol sa zastavom Bosne i Hercegovine. Kažem trebao, mada znam da to ”ne pije vode”. Sve bi se na grbu grada Banja Luka moglo promijeniti, ali ovo, nažalost, ne bi nikada. Inače, na javnim mjestima u cijeloj Republici Srpskoj zastave Bosne i Hercegovine mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Poslijedica je to neobjašnjive mržnje – rekao bih da se nigdje u svijetu ne mrzi država u kojoj se živi koliko se u Republici Srpskoj mrzi Bosna i Hercegovina. To je već preraslo u patologiju.
Postament grba, kada se uporede Acovićev prijedlog velikog grba i njegovo usvojeno rješenje, doživio je, kako je ranije već rečeno, dvije korjenite izmjene. Nijedna od tih izmjena kod mene nema prolaznu ocjenu. Zašto je uklonjena lenta, na kojoj bi se čirilicom i latinicom napisalo ime grada, upitao sam se. Odgovor na ovo pitanje nigdje nisam mogao pronaći. Ali sam, zato, pronašao dokaze da je teško, kao iglu u plastu sijena, pronaći neki grb bez lente i imena, kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji, koju ja u ovoj mojoj ”analizi” banjoluckog grba po kozna koji put pominjem. A to često pominjanje nije bez razloga, jer sve se u ovom manjem entitetu Bosne i Hercegovine mjeri ”srbijanskim” (ne, srpskim) aršinom. Lenta je, dakle, motiv koji se redovno nalazi na grbu. To, naravno, posebno treba da se odnosi na one grbove koji nisu prepoznatljivi. A grb grada Banja Luka je neprepoznatljiv. Tu dileme nema. Grb neodoljivo podsjeća na grbove srbijanskih gradova, posebno na one iz Acovićeve ”radionice”. Dakle, lenta na kojoj bi se napisalo ime grada Banja Luka nije trebala biti uklonjena. Moje pitanje je i zašto su zlatnim listovima divljeg kestena dodane zelene lisnate grančice lipe. Zar nije bio dovoljan jedan simbol faune (biljnog svijeta) Banje Luke? Svejedno, da li divljeg kestena ili lipe. Da to, ipak, nije zbog onog već rečenog načina obračuna urađenog posla – više simbola, više para? Jos nešto. Kad se već neko poigrao s rastinjem, kako se nije sjetio nekog plemenitog stabla, nekog voća na primjer. Recimo, hašlame. Em joj je cvijet prelijep, em joj je plod ukusan. Ili, recimo, duda – zbog pitke rakije dudovače. A obje ove voćke sve se rjeđe mogu vidjeti u Banjoj Luci. Grb bi im, dakle, pomago da opstanu… na grbu naravno. Ali, da se ja ipak uozbiljim. Bilo kako bilo, usvojeni postament grba je kombinacija zlatnog lišća divljeg kestena i zelenih lisnatih grančica lipe. Onakav kako izgleda, postament podsjeća na opalo lišće odnosno grančice ova dva drveta, koje već negdje sredinom jeseni prekrije izlokane banjolučke ulice. A u tu ”prostirku”, kako vidimo, dobro su ugazili i Kočić i Milosavljević. Možda oni zbog toga i jesu odjeveni u jesenju odjeću.
Obzirom da sam u prethodnom pasusu već pomenuo prisvojne pridjeve ”srbijanski” i ”srpski”, nije na odmet da se ovdje samo ukratko osvrnemo na (ne)namjerno brkanje ova dva sasvim različita pojma. Principijelno uzevši, pridjev srbijanski upotrebljava se onda kada se on odnosi na Srbiju kao državu i on ima teritorijalno značenje, a pridjev srpski upotrebljava se kada se on odnosi na Srbe kao naciju i on ima etničko značenje. Zato je neispravno reći srpski ustav, srpska vlada, srpski premijer i sl. Posve je nakaradno reći srpske šume, srpske rijeke… Šta tek reći za pravu glupost, za termin srpske željeznice. A to svakodnevno čujemo, zar ne. S druge strane, ispravno je reći srpska kultura, srpski jezik…
I šta reći za kraj ovog teksta o najvažnijem simbolu grada Banja Luka, o njenom grbu. Ništa mi prikladnije ne pada na pamet nego ovo: Ej, Banja Luko, Banja Luko, onakva kakva si sada, bolji grb nisi ni zaslužila.
Autor: Reuf Jakupović
