Prvi američki ambasador za ratne zločine David Scheffer objavio je tekst povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Upozorio je na propuste Zapada koji je te 1995. godine ignorisao sva upozorenja da bi do genocida moglo doći, ali i na današnje poricanje ovog najstrašnijeg zločina od Drugog svjetskog rata. Njegovu kolumnu prenosimo u cjelosti.
Sjećanje na genocid i pravda u Srebrenici
Ovaj mjesec obilježava se 30. godišnjica ubistva hiljada bosanskih muslimana, prvog genocida u Evropi nakon Holokausta. Uprkos globalnom obilježavanju, poricanje i dalje postoji.
Ubistva u Srebrenici predstavljaju najzloglasniju epizodu višegodišnjeg rata u kojem je ubijeno oko 100.000 ljudi, a polovina stanovništva Bosne i Hercegovine raseljena. Glavni počinioci genocida tokom rata u Bosni i Hercegovini privedeni su pravdi, ali poricanje genocida i dalje dezinformiše mnoge u regionu. Veći dio međunarodne zajednice nije uspio naučiti lekcije iz Srebrenice, što doprinosi teškoj borbi koja danas predstavlja prevenciju genocida u drugim dijelovima svijeta.
David J. Scheffer je viši saradnik u Vijeću za vanjske odnose, sa fokusom na međunarodno pravo i međunarodno krivično pravosuđe. Služio je kao viši savjetnik i pravni zastupnik stalnog predstavnika SAD-a pri Ujedinjenim nacijama tokom prvog mandata administracije Billa Clintona. Također je predstavljao Misiju SAD-a pri UN-u u Komitetu zamjenika Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Šta se dogodilo u Srebrenici?
Od 1993. godine, Srebrenica je služila kao “zaštićena zona” UN-a za Bošnjake koji su bježali od snaga bosanskih Srba iz drugih dijelova zemlje. Dana 6. jula 1995. godine, snage bosanskih Srba počele su granatirati Srebrenicu. Nekoliko dana kasnije, 11. jula, snage bosanskih Srba, predvođene generalom Ratkom Mladićem, ušle su u enklavu.
Do 12. jula, bošnjačko stanovništvo je pobjeglo u bazu mirovnih snaga UN-a u Potočarima, sjeverno od Srebrenice, gdje su uslovi bili stravični. Muškarci i dječaci su odvojeni od gotovo 30.000 žena, djece i starijih muškaraca koji su protjerivani iz Potočara. Hiljade drugih muškaraca i dječaka koji su bježali kroz šume su zarobljeni i zatočeni. Masovna ubistva su tada počela i trajala su do 17. jula, uz sporadična ubistva koja su se nastavila do početka augusta. Lako naoružane nizozemske mirovne snage UN-a od 450 vojnika nisu uspjele zaustaviti nijednu od operacija zatočenja i ubijanja koje su sprovodile snage bosanskih Srba, a nije im bilo dozvoljeno da napuste enklavu do 21. jula. U roku od jedne sedmice, ubijeno je ili se i dalje vodi kao nestalo do osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Zašto je masakr u Srebrenici bio genocid?
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u jednom od svojih predmeta utvrdio da su, “ubijanjem svih vojno sposobnih muškaraca, snage bosanskih Srba efektivno uništile zajednicu bosanskih muslimana u Srebrenici kao takvu i eliminisale svaku vjerovatnoću da se ona ikada može ponovo uspostaviti na tom teritoriju.”
Pravni kriteriji za genocid nalaze se u Konvenciji UN-a o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida te u statutu i sudskoj praksi MKSJ-a i njegovog nasljednika, Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Predmeti MKSJ-a i Rezidualnog mehanizma utvrdili su da su Bošnjaci Srebrenice bili značajan dio bošnjačkog stanovništva zemlje i da su se kvalifikovali kao jedna od kategorija zaštićenih grupa – nacionalna, rasna, vjerska, etnička – koja može biti meta genocida.
MKSJ i Rezidualni mehanizam priveli su pravdi sedam “arhitekata” genocida u Srebrenici od strane bosanskih Srba. Petorica od ovih ljudi pokazali su posebnu namjeru da počine genocid u Srebrenici, što znači da je jedini razuman zaključak na osnovu dokaza bio da su namjeravali ubiti svakog vojno sposobnog Bošnjaka iz Srebrenice. Također su osuđeni za zavjeru za počinjenje genocida ili učešće u “udruženom zločinačkom poduhvatu”. Dvojica vođa bosanskih Srba osuđena za pomaganje i podržavanje genocida djelovali su sa znanjem da pomažu drugim vođama koji su imali posebnu namjeru da počine genocid.
MKSJ i Rezidualni mehanizam također su utvrdili da je pet počinilaca počinilo genocidno djelo nanošenja teških tjelesnih ili duševnih povreda Bošnjacima koji su bili zatočeni, a zatim odvedeni na stratišta. Prisilno uklanjanje hiljada žena, djece i nekih starijih muškaraca iz Srebrenice također je uticalo na presude za genocid.
U svojoj presudi iz 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, Međunarodni sud pravde zaključio je da se u Srebrenici dogodio genocid i smatrao je da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu time što nije spriječila genocid od strane svog saveznika, bosanskih Srba, i što nije sarađivala sa MKSJ-om.
Ko je osuđen za genocid i gdje se sada nalaze?
Danas duge zatvorske kazne nakon žalbenih presuda izdržavaju bivši predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić na ostrvu Wight kod južne obale Engleske, general-major Radislav Krstić u Estoniji i potpukovnik Vujadin Popović u Njemačkoj. Mladić – koji je konačno uhvaćen na sjeveru Srbije u maju 2011. godine – služi kaznu u Pritvorskoj jedinici UN-a u Hagu. Mladićevi advokati nedavno su zatražili njegovo puštanje na humanitarnoj osnovi nakon što mu je dijagnosticirana terminalna bolest, ali još uvijek nije donesena odluka o tom pitanju.
Bivši pomoćnik komandanta vojske bosanskih Srba Zdravko Tolimir, potporučnik Drago Nikolić i pukovnik Ljubiša Beara umrli su kao zatvoreni ratni zločinci ubrzo nakon svojih presuda za genocid u Srebrenici.
Slobodan Milošević, predsjednik Srbije nakon raspada Jugoslavije, optužen je od strane MKSJ-a za genocid, između ostalog, i u Srebrenici. Međutim, njegovo suđenje je prekinuto u kasnoj fazi nakon njegove smrti u martu 2006. godine. Milošević, koji je direktno sarađivao sa Karadžićem i Mladićem, optužen je za podršku bosanskim Srbima s namjerom da uništi bošnjačko stanovništvo u cjelini ili djelimično. Tokom suđenja, pojavili su se dokazi da je Milošević unaprijed znao za plan počinjenja genocida u Srebrenici.
Koje korake su američke vlasti mogle poduzeti da spriječe genocid u Srebrenici?
Mjesecima prije genocida, Sjedinjene Države i druge velike vlade borile su se oko dva vojna plana za Bosnu. Jedan je bio povlačenje UNPROFOR-a, mirovnih snaga UN-a u Bosni, pod okriljem privremenog vojnog raspoređivanja NATO-a i suštinski prepuštanje Bošnjaka da se sami bore. Drugi je bio raspoređivanje Snaga za brzo reagovanje (RRF) pod vodstvom NATO-a ili UN-a kako bi podržale nastavak prisustva UNPROFOR-a i omogućile mu da ispuni svoj humanitarni mandat, uključujući i u Srebrenici. Potonji plan je dobijao na zamahu.
Ipak, neuspjesi međunarodne zajednice u Srebrenici daleko su prethodili genocidu. Borba oko finansiranja odgodila je planove za bilo kakvo raspoređivanje RRF-a. Potrebni helikopteri i vojnici NATO-a također nisu bili pozicionirani kako je planirano. UNPROFOR je odbio odobrenje za zračne napade koje su zatražile nizozemske mirovne snage dok su se snage bosanskih Srba približavale. Kada su snage napale enklavu Srebrenica početkom jula, Washington nije vidio vjerodostojnu vojnu opciju da to spriječi. Sjedinjene Države su ignorisale znakove upozorenja iz enklave – sve veći broj smrtnih slučajeva u Sarajevu u junu 1995. godine činio se hitnijim od nevolje zaštićenih zona, a veći dio pažnje Washingtona preusmjeren je na odbranu glavnog grada. Blokada humanitarnih konvoja za Srebrenicu i dvije druge zaštićene zone tog mjeseca od strane bosanskih Srba trebala je biti viđena kao vojna taktika za izolaciju ovih zajednica, a ne kao izolovani logistički izazov koji treba prevazići.
Kada je postalo poznato da su hiljade muškaraca i dječaka nestali nakon što su okupirani, mogućnost da su predodređeni za istrebljenje trebala je odmah aktivirati zapadni odgovor. Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali su barem zaprijetiti da će usmjeriti razornu zračnu snagu NATO-a na ciljeve bosanskih Srba. Karadžić i Mladić, najviši čelnici bosanskih Srba koji su bili najdirektnije uključeni u akciju, trebali su biti lično upozoreni od strane Washingtona i NATO-a da ne ubijaju zatočene muškarce i dječake iz Srebrenice. Umjesto toga, sudbina nizozemskih mirovnih snaga u Srebrenici privukla je više pažnje od sudbine civila enklave u tim ranim satima krize.
Tragično, zajedno s ostatkom svijeta, kreatori politike u Washingtonu postali su svjesni ubistava koja bi predstavljala genocid u Srebrenici tek nakon što su prestala. Pronalaženje nestalih žrtava, u masovnim grobnicama i drugdje, trajalo je, a dokazi o tijelima nastavljali su se otkrivati godinama nakon toga.
Zašto poricanje genocida i dalje postoji na Balkanu?
Uprkos ogromnim dokazima o genocidu u Srebrenici, rašireno poricanje genocida i dalje postoji na najvišim nivoima u Srbiji, Hrvatskoj i Republici Srpskoj, etnički srpskom dijelu Bosne i Hercegovine gdje se Srebrenica nalazi. Za nacionalističke političare, poticanje poricanja genocida je zgodan način za podsticanje etničkih tenzija, energiziranje glasača i održavanje vlasti. Među poricateljima su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, visoki srpski zvaničnik Miodrag Linta i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, bio je najglasniji poricatelj genocida, nazivajući ga “izmišljenim mitom” i “najvećom prevarom dvadesetog vijeka”. Poricanje genocida je zabranjeno u Bosni i Hercegovini 2021. godine, a 2024. godine Generalna skupština UN-a osudila je “svako poricanje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja”. Ipak, aktivisti i političari bosanskih Srba nastavljaju svoju kampanju protiv istine.
Koje su lekcije o prevenciji genocida iz Srebrenice?
Iako presude za genocid u Srebrenici predstavljaju značajno postignuće u međunarodnom krivičnom pravosuđu u posljednje tri decenije, one same po sebi ne mogu spriječiti budući genocid negdje drugdje u svijetu. Najvažnija lekcija koju treba izvući iz Srebrenice je traženje i analiziranje znakova upozorenja i brzo djelovanje kako bi se takve grozote spriječile. Da li će međunarodna zajednica moći efikasno primijeniti ove lekcije u budućim sukobima biće pravi test naslijeđa Srebrenice.
Upornost poricanja genocida u Bosni naglašava krhkost pravde koju donose međunarodni krivični sudovi. Mir u Bosni ne može opstati kada uporno poricanje genocida sije nepovjerenje i podjele među njenim narodima. Odbijanje suočavanja s prošlošću – zajedno sa slobodom balkanskih političara da trguju poricanjem bez značajnih posljedica – zamagljuje znakove upozorenja genocida koji bi trebali pokrenuti međunarodnu akciju. Postizanje pravde za žrtve genocida i iskorjenjivanje poricanja genocida čine dvostruke bedeme prevencije genocida i predstavljaju moralni imperativ. Hiljade nadgrobnih spomenika na memorijalnom groblju u Srebrenici podsjećaju nas na to.
