Najljepših pet kuća u nizu pored puta Gradiška – Banja Luka pripadaju Grgićima, Jasminu, Murisu, Mehmedu, Ademu i Samiru. Kuće složne braće i rođaka Grgić nalaze se u Rovinama, selu u srcu Lijevče polja. Za prelijepa dvorišta prepuna zelenila i cvijeća zadužene su žene, dok su muškarci farmeri. Iza kuća nalaze se farme, silosi, mašinski parkovi i skladišta stočne hrane. Kroz manji dio farmi proveo nas je Muris Grgić. U njegovoj farmi trenutno je preko 200 junadi. Muris ih tovi 12 do 13 mjeseci i onda isporučuje uglavnom domaćoj mesnoj industriji. “Bilo je dobro dok je išao izvoz u Tursku. Sada se snalazimo kako znamo i umijemo, utovljene bikove prodajemo domaćim klanicama po cijeni od 3,70 do 3,80 konvertibilnih maraka. Lani je otkupna cijena bila 4,5 maraka po kilogramu žive vage i to je ta rentabilna cijena”, kaže Muris.
Podsticaji bi značili mnogo
Prolazeći kroz prostrano ekonomsko dvorište Muris priča da im nedostatak tržišta za prodaju utovljene junadi nije jedini problem. Osim neuređenog tržišta tu je i izostanak podsticajnih sredstava.
“Izvoz ne ide, ali ide uvoz. Uvozi se sve i svašta, smrznuto meso sumnjivog kvaliteta. Nemamo ni podsticaja. Kolege iz Gračanice mi pričaju da po jednom utovljenom biku dobiju 500 maraka podsticaja. Mi smo imali po 100 maraka, ali trebalo je odraditi mnogo papirologije da se ni to nije isplatilo raditi” kaže Muris.
Odmah do Murisove nalazi se farma njegovog amidže Jasmina, sa takođe 200 grla. U preostale 3 farme, kojima gazduju Mehmed, Adem i Samir u tovu je po 40 junadi. Sveukupno u pet farmi braće i rođaka Grgić u tovu je više od 520 junadi. Muris i Jasmin Grgić kažu da prođu pola Bosne kupujući mušku telad kvalitetne pasmine da napune farme.
“Rasnu trelad kupujemo od Velike Kladuše i Cazina, preko Dubice do Omarske Gradiške i Laktaša. Mnogo puta pređemo dok kupimo dovoljno tovnog materijala, jer stočarstvo je u našoj zemlji gotovo uništeno”, kaže Muris Grgić.
Moderni mašinski i vozni park
Grgići imaju veoma kvalitetnu poljoprivrednu mehanizaciju. Rade po 60 hektara vlastitog i zakupljenog državnog poljoprivrednog zemljišta, proizvodeći silažni i kukuruz za zrno, krmiva i druge usjeve. I u ratarskoj proizvodnji su na udaru jer nisu ni malo povlašteni od strane resornog ministarstva.
“Imamo samo ogromnu volju i želju za poslom. Ratari u Federaciji BiH su u boljem položaju od nas jer imaju podsticaje za zasijani silažni kukuruz, mi nemamo. A zapošljavamo radnike i mi ukućani smo svakodnevno uključeni u radove u farmi. Za nas ne postoji ni subota ni nedjelja, ni nova godina niti bilo koji drugi praznik. Treba svakodnevno hraniti i čistiti farme, proizvesti stočnu hranu”, kaže Muris.
I dok se u farmama nalaze traktori Deutz, Renault, John Deere, a u dvorištu luksuzni automobili i džipovi, još jedan detalj lako je zapaziti pored pet prelijepih kuća porodice Grgić. Riječ je o uličnoj rasvjeti, koju su sami finansirali.
“Kada smo gradili vlastitu uličnu rasvjetu pitali su nas mnogi zašto su lampioni okrenuti ka kućama, a ne ka ulici, odgovorili smo zato jer je to rasvjeta koju mi gradimo i mi plaćamo utrošenu električnu energiju. Vidjeli smo mnogo lijepih primjera po Danskoj i Njemačkoj i želimo da idemo ukorak sa svijetom“, kaže Muris, poznatiji kao Mujko, jedan od petorice složnih Grgića nadaleko poznatih farmera.
Agroklub/BHDINFODESK
