Zovem se Arnela Đug, rođena sam u Australiji, a porijeklom sam iz grada Glamoča iz Bosne i Hercegovine. Htjela bih vam se obratiti na jednu izuzetno važnu temu “Važnost i značaj izučavanja maternjeg jezik, tj. bosanskog jezika”’.
Kada sam odlučila da pišem o ovoj temi shvatila sam jedno, a to je da se na ovu temu pisalo i govorilo bezbroj puta. Pobrojane su sve vrijednosti i prednosti poznavanje maternjeg jezika, ali nažalost ipak se nalazimo tu gdje trenutno jesmo. Od vremena kada je Bosanska škola osnovana u Melburnu devedestih godina, prošlog vijeka pa sve do danas nismo se nalazili u lošijem položaju. Problem se javlja tamo gdje ga nema i ne bi smjelo biti, a to je nedostatak učenika u Bosanskoj školi!
Svi mi vrlo dobro znamo da imamo i više nego dovoljno djece svih uzrasta da bi se učionice popunile za tren oka. Sada vama, pa i samoj sebi postavljam jedno kratko i jasno pitanje: ‘Pa dobro, u čemu je onda problem?’. Po mom skromnom mišljenju sve to što smo govorili i pisali nije doprlo na pravo mjesto, bolje rečeno nije završilo na pravoj adresi. Oni koji su to trebali da čuju nisu imali sluha za to, a volje da nešto poduzmu po tom pitanju, nažalost čak i manje! A sigurno se pitate ko su to ‘oni’ o kojima pričam, e to smo svi mi koji vučemo korijene iz Bosne i Hercegovine, svi mi koji s ponosom ističemo da smo Bosanci i Hercegovci.
To je naše bogatstvo cijelokupnog naroda
Prije svega velika odgovornost pripada roditeljima, jer oni po ovom pitanju mogu najviše da učine. Također kao i sve društvene mreže, sportske i vjerske organizacije, pa čak bolje rečeno svi mi zajedno trebamo dati svoj doprinos na bilo koji način o očuvanju načeg maternjeg jezika, jer ako mi sami ne budem čuvali naše bogatstvo, pa ko će onda! Maternji jezik je jezik na kojem svako dijete svjesno ili nesvjesno osjeća i razmišlja, naravno i koji ima veliki utjecaj na njegov kulturni identitet i razvoj ličnosti.
Koristim ovu priliku da još jednom napravim mali podsjetnik vrijednosti i prednosti poznavanja maternjeg jezika. To je naše bogatstvo cijelokupnog naroda i naša je dužnost da ga očuvamo i njegujemo. Možda će ovo dati podsticaj roditeljima da im ne bude teško subotom ujutro odvojiti vremena da svoju djecu odvedu u Bosansku školu. Nemojte činiti nepravdu svojoj djeci ne dajući im priliku da nauče svoj bosanski jezik. Ako im budete dali tu priliku sigurna sam da će vam jednog dana biti neizmjerno zahvalna i ako možda u mladosti neće prepoznati tu vrijednost.
Ali onda nemojmo tražiti krivca u drugom
Ukoliko naša djeca ne nauče svoj maternji jezik oni će neminovno izgubiti svaku vezu sa našom domovinom. Neće imati tu čast da dožive čari naše prelijepe Bosne i Hercegovine, neće upoznati istoriju, kulturu i tradiciju pa čak ni naše ljude. Tužno će biti posmatrati susrete sa rodbinom gdje se neće moći sporazumjevati, prizor gdje nana prigrli svoje unuče a ono teško da izusti riječi, kako si nano.. Takvi prizori bi bili smiješni da nisu itekako žalosni.
Što bi se u našem narodu reklo sad je pet do dvanaest, vrijeme nam uveliko ističe. Ako ne poduzmemo nešto po ovom veoma važnom pitanju, sami ćemo snositi nesagledive posljedice. Ali onda nemojmo tražiti krivca u drugom jer je svako od nas jednako odgovoran za ovo.
Piše: Arnela Đug,
