Bosna je za mene nešto drugo, huk potoka iz djetinjstva, snijeg, kiša i šuštanje granja. Kaže to u intervjuu za agenciju Patria Saidin Salkić, jedan od najpopularnijih umjetnika u Australiji, koji je u tu zemlju došao nakon što je kao izbjeglica napustio Bosnu i Hercegovinu. Salkić je kao tinejdžer preživio genocid u Srebrenici, dok je njegov otac ubijen brutalno. Uspomene na Bosnu danas žive kroz njegova djela.
Grčko-australski filmski redatelj Bill Mousoulis u posljednjem intervjuu Salkića opisuje kao „najboljeg australskog filmaša i višestruko talentiranog umjetnika koji se etablirao u mirnom okruženju Australije“, dok njegove filmove, poput Waiting for Sevdah (2017, 40 min) naziva remek djelom.
Ko je Saidin Salkić? Čitamo što drugi pišu o vama – od umjetnika do multimedijalnog umjetnika – ali, šta biste vi rekli za sebe?
– Saidin Salkić je sin, otac svoje kćeri. Saidin Salkić je umjetnik i pjesnik. Samotan i sretnik. Postoji jedna čudna mistika čovjeka u samom sebi kroz koju i u koju putuje, ako za to ima moći i načina. Neke stvari su jasnije od drugih. Neke od njih se novo otkrivaju. Mislim da je u tome i moć umjetnosti, ako je prava i intimna umjetnost, to otkrivanje sebe. Imaju i neke stvari koje su konstanta iz tih slavnih dana djetinjstva u kojima se još vidim kao u ogledalu i osjećam ih u sebi. Ponekad snažno osjećam oca u sebi, ponekad trčim sa Sevdah na plaži i pjevam joj ‘Curo Hajro, ne varaj momaka…’ dok se haktimo i zraci sunca tog dana, odbijajući se od površinu mora nam padaju na oči i lica. Čudne su dimenzije svega, ti vatrometi u grudima i u kreativnosti… Misli su nekad intenzivne kao vodopad… prave, oštre, magične prangije. Tako da su otkrića skoro svakodnevna. Također, i po tome sličim sebi iz djetinjstva, meni je nekako zapalo da uglavnom budem sam, i svaki put kad probam da ne budem, shvatim da sam bio u pravu da budem. Ali nije to samoća, nego jedan vremenski mozaik koji se može ispuniti i puniti istinskom ljubavlju i radom.
Bilo bi bolje da ih nema… ali, da li vaši životni ožiljci utječu na bilo koji način na vašu umjetnost? Da li oni katkad govore kroz pokretne slike koje kreirate?
– Čovjek nema izbora, ako je čovjek i umjetnik punim plućima i snagom, nego da utječe na samog sebe najvećom intenzijom kojom može. Tako da je to potpuno prirodno i neophodno da moja životna iskustva utječu na mene, ne samo u umjetnosti nego u svakom dahu, svakoj misli, svakog dana. Čovjekova životna iskustva su fondacija moralnog integriteta i identiteta. Samo slijepi i nepotpuni ljudi nemaju moralni integritet i identitet i nemaju nastojanje da takvi budu i postanu. Moji “ožiljci” kao što ti reče, u meni i iz mene vrište svakog dana. U mojoj umjetnosti, nekako oficijelno, za historiju.
U jednom intervjuu ste ispričali da vam je nakon projekcije filma “The Arrival of a Phoenix” na Međunarodnom filmskom festivalu u Adelaideu prišao mladić, zagrlio vas i rekao: “Život više nikada neće biti isti”. Je li umjetnost neka vrsta vašeg otpora?
– Da, i veliki je dio mog samo-otkrivanja i dokazivanja. Kao što jednom rekoh, dugo godina je bila i način dokazivanja veličine i ljepote mog oca. Svi mi stojimo u historiji, u mozaiku vremena, na tlu ovog svijeta koji niti je shvaćen niti razumljen. Bezglavo gubimo, ustvari gube, vezu sa samim sobom, opsjednuti i ogrnuti ludilom prouzrokovanim esencijalnim nerazumijevanjem svog vlastitog daha, i moralnosti, pravičnosti i sreće skrivene negdje u tom dahu. Za to nema izgovora. Svaki pokušaj izgovora za to je gubljenje vremena, onih koji bi to pokušali, a pogotovo onih koji bi eventualno slušali tu priču.
Omiljeni dio vašeg opusa i zašto?
– Neki dan sam sasvim slučajno pročitao citat jednog irskog filmskog pisca o Tarkovskom kojeg su oficijelno, na vrh, stavili na njegov film Voyage in Time. Taj isti pisac je pisao hvalospjevno o mom drugom filmu zvavši ga “remek djelom… i najintenzivnijom filmskom anatomijom.” Bilo je nekako prijatno to osjećanje. Skoro je 85-godišnji i možda najveći australijski filmski pionir John Flaus izašao iz penzije i uporedio moje mjesto u historiji filma, sa mjestom Gertrude Stein u historiji književnosti, u smislu inovacije i otkrića. Ja te stvari ne znam i nemam vremena da mislim, ja se obično mnogo duže sjećam i najmanjih neprijatnosti, ali ponekad, kada se dese, bar na tren ti ugriju dan i nešto znače. U tuđini je mnogo teže probiti zidove ignorantnosti oko sebe. Cinema je nekako meni pomogla u tome. Iako ja osjećam sve dijelove svoje umjetnosti isto, samo je sad trenutno to cinema, vjerujem. Nekad se čini da što brže i intenzivnije radiš, sve je manje vremena.
U Australiji ste postali slavni. Ima li danas Bosne u vama? Kakva je – je li opskurna…?
– Uzimajući u obzir historiju i moj život i iskustvo, možda ćeš se složiti da je Bosna možda i ponajviše moja zemlja. Ali ja sam evo pristao i na tu neizbježnu i ponekad gustu melanholiju i sjetu, radije nego da sad budem u njoj i da budem izložen tome što je Bosna u svojoj svakodnevnici sada. Ali Bosna je za mene nešto drugo, huk potoka iz djetinjstva, snijeg, kiša i šuštanje granja. Buk na rijeci, goli mali bosi tabani i sreća zaleđena i nedodirljiva puna smijeha. Naravno da je ima.
Razgovarao Armin Aljović – Patria
