„Jasno mi je, Seade, iz tvojih kolumni da si još uvek društveno angažovan, kako u dijaspori tako i na žigosanju negativnih pojava u Bosni. Još uvek veruješ u snagu reči?“ Tako stoji u poruci Slavice i Mide Sarajlije iz Beograda, a nakon prošle objave. Naravno, da ne vjerujem skupljao bih poštanske markice i sl. Moje je da što bolje napišem-nikad se ne zna i naletim na pravu „žicu“. Bolje zvuči nego spominjana „formula“, a nije zgoreg ako se ukaže još pokoja.
ŠKOLA ZA DJEČIJE AMBASADORE MIRA
Bome u Skandinaviji ne ispade „zadžabe“ ona dva davna polemička teksta („Det behövs en kampanj mot krigsspel“ i „Datoriserad krigsträning provocerar mig som föräldar“) u „Nerikes Allehanda“ oko ratnih videoigrica. I dvostruka fajda-temelj je pokrenute Škole za dječije ambasadore mira (putujuća radionica) i- još važnije: koliko znam u norveškim i švedskim prodavnicama ne mogu se više naći ratne igračke. Vjerovatno potpomogla (i) moja teatarska predstava Hvorfor gråter solen?!!
Lijepo zvuči da je Bosanac dvije godine u Örebru potpisivao diplome švedskoj djeci (fotos 3), a nadao se da će ovaj program zainteresovati (i) bh. osnovne škole i- susjede. Šta očekivati kako mi je odbrušeno iz Osla. Onomad s pozicije sekretara za kulturu & osnivača projekta Sopp for fred (GljivaMira) „službeno“ nazvao iz Bergena. Naumio predložiti da se (i) djeca naše regije uključe na internacionalni likovni konkurs Svjetlo za djecu u ratu. Zatečen, spustio sam slušalicu kada je veleposlanik prosiktao da mu objasnim šta znači riječ „konkurs“(?!). Istog časa izgubio volju da kontaktiram ostale ambasadore iz naše regije (Kontaktiran tuzlanski Dom za nezbrinutu djecu da pošalju crteže. Izložba održana u BIKS-u što je bio temelj za naredne izložbe: Tata, želim crtati mir i Dječije zastave, op.a.)
DJEČIJI VOJNI KAMP
U međuvremenu prekodrinski su daleko odmakli. Kod Boljevca otvoren Dječiji vojni kamp gdje se, između ostalog, uče ratničke vještine. U završnici Škole za dječije ambasadore mira, nakon svečane ceremonije podjele diploma, bacaju se igračke oružje u kantu za smeće! Nasuprot je onome što se uči u spomenutom kampu pa ispada da naši prostori (ne)trebaju brinuti za budućnost.
Piše: Sead Hambiralović
