Nastavlja pričati o njihovom mirnom djetinjstvu koje je naglo prekinuo rat. Sve je stavljeno na pauzu, ne tako malu i nimalo poželjnu. Merima ne želi pričati o uznemirenom djetinjstvu, preskače ga i nastavlja pričati o životu nakon selidbe u Švedsku.
“Godine 1993. smo preselili u Švedsku gdje smo, na neki način, okrenuli novu stranu, započeli novi film. Mjesto u koje smo tada došli bilo je okruženo šumom i švedskim jezerima, nije ličilo na našu Hercegovinu. Nikako”, nastavlja.
Ističe kako joj iz glave ni danas ne izlazi ponovni susret s Armanom 1994. godine, kada je s porodicom došla pred market u jedan mali grad. Tu su došli, kaže, kako bi bili sa svojim ljudima koji su pobjegli od rata kao i oni. Smatrali su da će im tako svima biti mnogo ljepše.
“Rasli smo zajedno, uvijek sam se divila njegovim vještinama kad je riječ o međuljudskim odnosima. Sa svima se mogao sprijateljiti, ko god mu priđe, on je pronalazio zajednički jezik s njim. Oduvijek je imao tu neku ‘društvenu žicu’ i sve je privlačio sebi”, kaže Merima.
Ipak, kroz sve faze odrastanja ostajali su prijatelji. Stvari su se promijenile na njen 18. rođendan kada je uhvatila njegov pogled i kroz njega shvatila da dijele iste osjećaje. Dva mjeseca kasnije su proslavili prvu Novu godinu zajedno, otplesali svoj prvi ples i podijelili prvi poljubac.
Iz drugarstva u ljubav, od ljubavi ka roditeljstvu, Merima i Arman danas su sretni i zadovoljni u Švedskoj te svakodnevno brinu o svoje tri djevojčice i redovno posjećuju Hercegovinu u kojoj je cijela priča počela prije više od tri decenije.
1 comment
Nek im je sa srećom i dosta bereketa u životu. Djeca da im budu isto zdrava, živa i vesela.